Filip Ćorlukić i hafiz Aziz ef. Alili

Prof. Filip Ćorlukić, umirovljenik, fizičar, znanstveni istraživač i publicist iz Pule održao je u Islamskom centru u Zagrebu, u sklopu Islamske tribine četvrtkom „Dr. Sulejman Mašović”, predavanje na temu „Duhovnost religija”.

Filip Ćorlukić (selo Vrhovi kod Dervente, 1928.) je osoba izuzetne životne i radne biografije. Do sada je objavio tri stručne tehničke knjige: „Mjerenje temperature u industriji” (1966.), „Mjerenje protoka fluida” (1976.) i „Tehnologija papira” (1987.). Na osnovu komparativnih istraživanja religija, ali i drugih povijesnih događanja, napisao je knjigu „Kamo ideš čovječe”. Knjiga je prvi put objavljena 1983. u izdanju zagrebačke „Prosvjete”, a drugi put zagrebačkog „Globusa” 1990. godine. Ukupna naklada od 11.000 primjeraka rasprodana je u samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja, a do trećeg izdanja nije došlo zbog početka rata.

Nakon 20 godina usporednog rada dovršio je rukopise „Objedinjeno evanđelje” i „Kur'an – Zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja”. Za objavljivanje je Ministarstvo znanosti dalo financijsku potporu. Prva je pod naslovom „Isus, Mesija” objavljena 1995. godine, a druga pod naslovom Kur'an (bez dodatnog teksta) tek 2001. godine.

Nakon dugogodišnjeg rada, prije devet godina dovršio je obimom udvostručen i tematski znatno proširen rukopis za treće izdanje knjige „Kamo ideš čovječe”, no zbog opsjednutosti društva različitim tvrdim ideologijama, nije uspio naći izdavača. Sada intenzivno radi na rukopisu pod naslovom „Prorok prošlosti”, a obuhvaća vrijeme od 2002. godine do danas. U toj knjizi prvenstveno nastoji objektivno prikazati okolnosti i društveno-političku atmosferu, dok je on kao osoba samo moderator. Ne očekuje da će za života naći izdavača, pa će oba rukopisa pohraniti u Sveučilišnu knjižnicu – da čekaju racionalniju budućnost. Više naslova iz tog rukopisa objavljeno je na portalu www.croatia.ch, a nekoliko i na nekim drugim portalima.

Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga

„Bibliju sam prvi puta pročitao kad mi je bilo 18 godina. Iz tog obimnog i zahtijevnog sadržaja tada su mi ostala samo dva važna pitanja za koja uopće nisam znao kako ih shvatiti: što je to Bog i zapovijedi 'Ljubi Boga... i ljubi bližnjega svoga...' za koje Isus tvrdi da su najvažnije te da je u njima sadržano Pismo i proroci. Tek 20 godina kasnije, kad sam poslom dulje vrijeme boravio u Africi, imao sam slobodnog vremena na pretek, pa sam potaknut idejama Drugog vatikanskog sabora odlučio započeti sa znanstvenim komparativnim istraživanjima svih povijesno poznatih religija. Kao rezultat tih istraživanja nastale su knjige: 'Kamo ideš čovječe', 'Objedinjeno Evanđelje' i 'Kur'an – Zagrebačka recenzija redoslijeda poglavlja'.

Nakon više od 40 godina tim se istraživanjima još bavim, a pitanja koja sam si postavio prije više od 60 godina pokazala su se temeljinim pitanjima kojima su se ljudi bavili još u prapovijesti. Trajna i iskonska je želja ljudi da barem malo više saznaju što je Bog, kako se zove, zašto nam se ne javi da ga vidimo i čujemo i konačno, što je On zapravo, zašto ga ne možemo barem donekle spoznati, pojmiti”, rekao je na početku predavanja Filip Ćorlukić.

Naglasio je da monoteizam i vjerovanje u jednog nevidljivog Boga ne počinje s Abrahamom (Ibrahimom a.s.). Istražujući unazad, na prvim zapisima preuzetim iz predhistorijske usmene predaje, kroz brojna mnogoboštva dolazimo do jednog, nevidljivog Boga. Tako u „Egipatskoj

knjizi mrtvih” nalazimo zapisano: „Bog je jedan jedini i uz njega ne postoji ni jedan drugi Bog. Bog je jedan, on je učinio sve stvari. Bog je duh, taj duh je nevidljiv, Bog je od početka i on je bio od početka... a sve što postoji on je stvorio...”

Ćorlukić je rekao da bi se ovaj tekst bez ikakve dvojbe mogao uvrstiti u Bibliju i Kur'an. Bez obzira na uobičajene tvrdnje da religijska misao počinje s mnogoboštvom, ovakvi tekstovi, pa i usmena predaja, govore da je jednoboštvo inicijalno, ali da je to degradiralo u mnogoboštvo i klanjanje kipovima, tijekom vremena zaboravljajući što oni predstavljaju. Ta ljudska potreba za materijalnim predočavanjem onoga komu se klanjamo u nekakvim obredima, potječe iz predhistorije, ali se i danas snažno nameće.

Začetnik jednoboštva tri današnje religije je Abraham (Ibrahim a.s.), ali je ono u toj široj regiji od prije već postojalo, jer kad je on prolazio pored prastarog svetišta Salema, pred njega je izašao Melkizedek, kralj salemski i svećenik Boga svemogućeg. Riječ salem znači mir, a to je sadržano i u današnjem nazivu tog mjesta: Jeruzalem – Grad mira.

Međutim, pravi početak uspostave veće zajednice abrahamskog jednoboštva počinje nekoliko stotina godina kasnije s Mojsijem (Musa a.s.) na Sinaju, gdje se tijekom 40 godina pokazuje sva tvrdokornost u odbijanju onoga čemu ih se poučavalo. Ćorlukić je podsjetio da su po poimanju starih naroda ime i osoba jedno, pa ako nema imena nema ni osobe. Stoga je Mojsije još prije izlaska iz Egipta inzistirao da mu Bog kaže svoje ime, na što mu je Bog odgovorio: „Ehjeh ašer ehjeh.” Taj je odgovor izgovoren na hebrejskom jeziku u prvom licu jednine, što je logično. Međutim mi to ne možemo prevesti u prvom licu, a da bude potpuno razumljivo. Doslovan prijevod bio bi: „Jesam koji jesam”, što je nejasno. Bibličari to obično prevode nedoslovno, kao: „Ja sam koji

jesam”, ili: „Ja sam koji sam”, što je jezički problematično, ali i još nejasnije. Međutim, ako istu rečenicu napišemo u trećem licu jednine: „Jahveh ašer jahveh”, kako je Mojsije rekao svojima - na

putu smo ne samo razumljivog prijevoda, nego također i približavanja shvaćanju temeljnog biblijskog Božjeg imena:Jahveh. Riječ jahveh dolazi od glagola hajah, što znači: biti, odnosno postojati. Biti je pomoćni glagol, koji od prvog do trećeg lica jednine i množine mijenja oblik: ja sam, ti si, on je, a može se izreći i u imeničnom obliku kao bitak, što je uobičajeno u filozofiji, ali je za ostale značenje te imenice prilično nejasno. No istoznačna joj je i imenica:postojanje, kojoj je značenje potpuno razumljivo. Stoga rečenici kojom je Bog rekao Mojsiju svoje ime u prvom licu jednine, u hrvatskom najpribližnije odgovara prijevod:Postojanje sam koji sam Postojanje.

Mojsije je to narodu mogao reći samo u trećem licu jednine: Jahveh ašer jahveh – odnosno u prijevodu: On je Postojanje koji je Postojanje. To nipošto ne može biti ime, nego nas upućuje što je Bog: Bog Postojanje (Jahveh) sam po sebi, Vječno Postojanje, bez početka, Izvorište svega što postoji.

Ćorlukić je istaknuo da je Jahveh (Postojanje) temeljni naziv, a s obzirom da to ni Židovi nisu mogli pojmiti kao pravo ime, oni su to prihvatili kao nekakvo tajno, sveto ime za Boga kojega su se tako strašno bojali. U skladu s time nikada nisu izgovarali, a kad su ga baš morali napisati, pisali su ga poznatim tetragramom JHVH, a samoglasnike nisu u svome pismu ni imali. „Hebrejska, ali i arapska riječ kojom označavamo da se trebamo nečega bojati, je dvoznačna pa znači i: biti svjestan nečega, što je potpuno u skladu s tekstovima Evanđelja i Kur'ana. Nažalost, u prijevodima ovih knjiga tradicionalno je zadržano značenje: „strah”, rekao je prof. Ćorlukić.

To Postojanje, Stvaralačko Postojanje, kojega bismo u skladu s Objavama trebali biti svjesni, Izvorište je svega što postoji, onoga čega jesmo, ali i onoga čega nismo svjesni. U tom su Postojanju obuhvaćena sva imena: Stvoritelj, Svevišnji, Svevladar, Svedržitelj, Otac…; kojima Boga nazivamo. Ovako shvaćena biblijska informacija, da je Bog Postojanje sam sebi, daje nam ključni podatak što je Bog zapravo. No, mi smo naš misaoni sustav izgradili na temelju informacija iz svijeta izvan nas, koje primamo preko naših čula, prvenstveno vida i sluha. Bez obzira na sposobnost intuicije i zamišljanja, čak i nepostojećeg, mi nastojimo sebi barem misaono „pred-očiti” nekakav entitet koji postoji. Tako Boga najčešće poosobljujemo, ali iz konteksta sadržaja, posebno Evanđelja (Indžil), proizilazi da Bog ne može biti “osoba”.

„Židovi su Boga stalno smatrali osobom, ali od toga nisu pravili nikakav nauk. Oni o Bogu ne raspravljaju u smislu nekakve teologije. Islamski vjernici također Boga najčešće smatraju osobom. U početku islama bilo je čak i fizičkih obračuna u raspravama o izgledu Božjeg prijestolja, no u najvišim dometima islamske misli ne prihvaća se personifikacija Boga, ali se o tomu i ne raspravlja.

Kršća ni su na svojim Saborima Boga proglasili osobom, i to uz vrlo složenu i neshvatljivu formulaciju teksta dogme, što je dovelo do velikih teškoća unutar kršćanstva, pa i razlaza”, naglasio je Ćorlukić.

Podsjetio je da u Prologu Evanđelja po Ivanu (Jahja a.s.) piše sljedeće: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog…”, što nam nudi odgovor što je to što Postoji, ali je neodgovarajućim prijevodom višeznačne grčke riječi logos, kako piše u originalu, to zakomplicirano. Naime,logos pored ostalog znači i: misao, umna misao, razum, izrijek… U značenju riječ, logos možemo prevesti samo posredno iz značenja: izrijek, izrečena riječ. Svako od navedenih značenja

riječi logos stavljeno u gornji tekst, ima mnogo više smisla. Naime, u značenju: Riječ - nameće se pitanje: A tko je izgovorio tu Riječ? Ako pak umjesto riječi: „Riječ" stavimo Misao, ili Razum: „U po-

četku bijaše Misao i Misao bijaše u Boga i Misao bijaše Bog.” Odnosno: „U početku bijaše Razum i Razum bijaše u Boga i Razum bijaše Bog”, dobijemo jezički korektan i pojmovno nedvojbeno jasniji prijevod. Čak nam i prastara poruka indijske religijske filozofije govori da je: „Razum preteča svih stvari.”

U ovako prevedenom tekstu početka Ivanova Evanđelja sve postaje logično i nema nikakve dvojbe da li tekst treba shvatiti kao metaforu, nekakvu simboliku ili doslovno. Bog je Razum, Misao, Umna Misao. Time je istovremeno pitanje: zašto Boga ne možemo vidjeti, ili u naivnijem obliku: zašto se Bog krije od nas? – postalo bespredmetnim. U skladu s time i naš suvremenei einsteinovski pojam: Svemirski razum, ne možemo shvatiti da je Bog u svemiru, nego da je svemir u Bogu. I ljudska misao može obuhvatiti čak i cio svemir, dok Misao (Bog) postvaruje neposredno u sebi ono što mi doživljavamo kao stvarnost. Nasuprot, ljudskoj stvaralačkoj misli, Bog zamišljanjem, na primjer, svemira, samim time ga i postvaruje. Materijalizira taj svemir. Još je u drevnoj Rigvedi zapisano: “Visvakarman stvara mišlju i snagom...”, a slavni islamski filozof Avicena (Ibn Sina) kaže: „Stvaranje se sastoji u činu Misli, koja misli samu Sebe…”. Veliki mislilac Toma Akvinski često je pisao da: „Bogu je isto misliti i činiti”.

„Ako prihvatimo ovo logično razmišljanje, tada je besmislemo pitati: Tko je Bog, nego u smislu: Što je Bog? Za osobu pitanje postavljamo sa tko, ali što je to što čovjeka čini čovjekom? Bez ikakve dvojbe, to je razum, to je svijest, to je (za one koji vjeruju) duša. Stoga nas svako poimanje Boga osobom, sigurno vodi na krive putove razmišljanja. Bez obzira na to što se u svetim knjigama govori o Božjim imenima, iz značenja samih naziva vidljivo je da su to samo pojedina Božja svojstva, odnosno atributi. Bog nema imena. On nije osoba, niti bilo kakav izdvojeni entitet. Tek kada ovo shvatimo, možemo saznati i što zapravo znače dvije zapovijedi: Ljubi Boga..., ljubi bližnjeg svoga..., odnosno na koje je značenje mnogoznačne riječi ljubav mislio Isus. Njome označavamo neke od temeljnih ponašanja prema drugima, ali i prema sebi.

Duboko zadire u svijest i podsvijest, a izraz je emocija, instinkta, strasti, ali i najdublje duhovnosti i uopće ljudske filozofije življenja. Temeljem je psihologije, osobne i socijalne, ali i psihijatrije. Pod vodstvom razuma može nas voditi Bogu, dok nas vođena raspojasnim emocijama usmjeruje neposredno vragu. Prema tome sigurno je da to ne može biti niti jedan oblik ljubavi zasnovan na instinktima, emocijama, nego da to mora biti čin razuma. Stoga je nužno potražiti neke alternativne riječi i značenja”, rekao je Ćorlukić.

Podsjetio je da je grčki jezik jedan od rijetkih u kojemu je opći pojam „ljubav” razlučen na tri riječi: agapa, filo i eros, a u traženju alternativnih riječi za riječ agapa, jedan od najvećih kršćanskih teologa, sv. Augustin je tu riječ razlučio na tri riječi na latinskom:amor (ljubav), dilectio (privrženost) icaritas (dobrohotnost), a moglo bi se uvjetno prevesti i kao milosrđe. Bio je na dobru putu, ali je, na žalost, odustao na samom početku. U velikim i čudnim raspravama među teolozima onog vremena, problem poimanja ljubavi bio je potpuno zanemaren.

„Ja sam u traženju prvo došao do riječi solidarnost, koja u sebi obuhvaća i milosrđe i koja se izvrsno uklapa kao konkretizacija u Drugu zapovijed (odnos među ljudima), ali nema nikakvog smisla tražiti da naš odnos prema Bogu bude solidarnost. U različitim prilikama Isus je upućivao svoje učenike da neke odrednice trebaju znati rasčlanjivati po kakvoći, ali i po stupnju intenziteta. Istražujući u tom smislu, već u starozavjetnim tekstovima nalazimo odredbu da ne činimo drugomu, što ne želimo da drugi učini nama. To možemo obuhvatiti pojmom tolerancije, trpeljivosti, s time da je to u kontekstu cijelog Evanđelja opća tolerancija, tolerancija prema svima, bez obzira na pleme, rod, naciju, rasu… To je neosporno donja granica prihvatljivosti u međuljudskim odnosima, a da bismo uopće nekoga mogli smatrati čovjekom, 'bićem živim' u evanđeoskom smislu. Barem deklarativno, to je i osnova idealno proklamiranih društvenih usmjerenja našeg suvremenog svijeta. Toleranciju kao najniži stupanj evanđeoske ljubavi, možemo nazvati i pasivnim oblikom te ljubavi”, rekao je Ćorlukić i naglasio da se u Evanđelju, ali ne samo Evanđelju, nalazi i viši stupanj Ljubavi: „I kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.” (Lk. 6,31 i Mt. 7,12).

Taj sam aktivni stupanj Ćorlukić je nazvao solidarnost. Ova dva kvantitativna stupnja, ali i dvije kvalitete i dva naziva ponašanja, u potpunosti obuhvaćaju sve ono što se zahtijeva u Drugoj zapovijedi zapisanoj u Evanđelju, ali su neprimjerni da istu riječ zamijene u Prvoj zapovijedi (Ljubi Boga…). Do vrha ovog višeg stupnja, odnosno solidarnosti, doseže i Budin nauk, ali i mnogo stariji taoizam i staroegipatska etika. Međutim, da bi se to moglo odnositi i na Prvu zapovijed, i da bi se Isusova (Isa a.s.) tvrdnja da je: „Ljubi Boga… To je najveća… Druga je ovoj jednaka: Ljubi bližnjega…” (Mt. 22,37 – 40) imala istu logičnu

podlogu, u Evanđelju mora postojati i neki tekst koji nas upućuje i na onaj najviši stupanj pojma ljubav: „Ljubi Boga…” I, zaista postoji! Taj nam je stupanj Isus jasno izložio svojom molitvom: „Oče sveti, sačuvaj ih u svome imenu koje si im dao: da svi budu jedno kao mi… da svi budu jedno, kao što si ti; Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu jedno s nama…” (Iv. 17,11 i 21).

„Ovo je vrhunska informacija o našoj krajnjoj svrsi. Sve je potpuno jasno. Ovo je istovremeno i najviši, treći stupanj ljubavi prema bližnjemu, ali je to i pravi smisao Prve zapovijedi. Na ovom je stupnju Druga zapovijed zaista jednaka Prvoj. Zapravo je to jedinstvena zapovijed 'o kojoj visi sav zakon i proroci'i '…važnije zapovijedi od ovih nema'; kako je naučavao Isus. U samo jednoj riječi: Ljubav, sadržana je bit cjelokupne Objave, od Adama, do kraja življenja na Zemlji, ulazeći i u onostranost.

Ovaj sam, najviši stupanj nazvao težnja ka sjedinjenju. Imamo, dakle, tri stupnja kojima u potpunosti definiramo evanđeoski pojam riječi ljubav:tolerancija, solidarnost i težnja, od kojih ovaj treći stupanj potpuno objedinjuje Prvu i Drugu zapovijed. Ovime postaje jasnom i tvrdnja apostola Pavla da bez ljubavi i najjača vjera ne znači ništa. Izričito je naglašeno da je od vjere, ufanja i ljubavi, najvažnija ljubav.U prva dva stupnja ta ljubav može biti potaknuta vjerom, ali je to i čisto socijalna, etička kategorija, koja nije posebno vezana ni za kakvu religiju posebno. No da bi netko mogao uopće biti vjernik u smislu onoga što piše u svetim knjigama, ta dva stupnja su preduvjet. Bez toga je treći stupanj nemoguć, a bilo kakvo vjerovanje u Boga samo po sebi bezpredmetno. Ni na koji način ne mogu težiti sjedinjenju s Bogom, sam niti sa svojim bližnjima, ako nisam prema svim ljudima barem tolerantan. Prema tomu su opća tolerancija i solidarnost uvjeti, da bih uopće mogao pomišljati na ostvarivanje trećeg stupnja – sjedinjenja u Bogu. U svome najvišem obliku; sjedinjenje, a posebno druga zapovijed nisu povijesne novine kršćanstva. Kao najviši cilj susrećemo je i u nekim najstarijim religijama. Ovo je temelj duhovnosti u sve tri monoteističke religije, koje su u tom smislu jedna ista vjera u zajedničkog Boga. Pri tome ne mislim na sjedinjavanje vjerskih zajednica koje se razlikuju prvenstveno po civilizacijskom polazištu i manifestativnom dijelu iskazivanja vjere”, rekao je Ćorlukić.

Objava razumnima i onima koji razmišljaju

Poslije nekoliko stoljeća Izraelovo je potomstvo izraslo u narod, pa ih se tijekom 40 godina na Sinaju uz obećanja, ali i oštra kažnjavanja uvodi u aktivno jednoboštvo. Dobili su deset zapovijedi, koje su i osnova etičkog ponašanja uopće. No u Mojsijevim (Musa a.s.) knjigama još nema ni traga zagrobnom životu. O tomu su tek mnogo kasnije propovijedali proroci. Nakon 13 stoljeća uspona i padova bio je to visoko civilizirani narod, ali pod rimskom vlašću. Religija im se svodila na ekstremni formalizam. Proroci (poslanici) su im ranije obećali Mesiju, koji će ih osloboditi od zabluda. No, oni su očekivali kralja koji će osloboditi njihovu državu, pa kad se pojavio Isus, oni u najvećem broju nisu u njemu prepoznali Mesiju, a vjersko vodstvo ga je čak smatralo opasnim.

Ćorlukić je naglasio da Isus nije došao da uspostavi novu vjeru, nego da im ukaže u čemu griješe, ali je kršćanstvo koje se ubrzano proširilo Europom, u novim civilizacijskim sredinama dobilo odlike potpuno nove religije, dok su Židovi progonjeni sve do naših dana. Rimske vlasti su u prvih 300 godina oštro progonile kršćane, da bi pod carom Konstantinom kršćanstvo postalo državnom religijom. Tada je započeto s orginiziranjem velikih crkvenih sabora, na kojima su donesene i odluke koje su u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem. Umjesto Božje jednoće proglašeno je Trojstvo, a pod državnim autoritetom proglašeno je dogmatsko ustrojstvo, što je u suprotnosti čak i s ljudskom psihologijom. Osobno vjerovanje u bilo što je prirodna sloboda svakog čovjeka. Nikoga se ne moža prisiliti da nešto vjeruje, ali pod prisilom svatko može slagati da vjeruje. Od tada je sve krenulo krivim putevima. Crkva se ubrzo počela dijeliti u sukobljene Crkve. U svojoj knjizi „Kršćani na drugi način”, kanonik dr. Juraj Kolarić piše: „Povijest Crkve jest povijest zabluda."

„U 7. stoljeću pojavljuje se Muhammed, za kojega u Kur'anu piše da je njegov dolazak najavljen u Evanđelju, a koliko sam uspio istražiti to bi se moglo odnositi na Isusovo obećanje učenicima da će im poslati Duha utješitelja koji će ih poučiti. Taj duh je Gabriel (Džibril) koji je Muhammedu prenosio Božje poruke. Kur'an potvrđuje vjerodostojnost biblijskih knjiga, ali u cilju svoje vjerodostojnosti navodi informacije koje će se moći shvatiti tek u daljoj budućnosti. Tako na primjer o anđelu Gabrielu (meleku Džibrilu) navodi da je on anđeo velike moći koji silazi s velikih visina i da njegov jedan dan putovanja iznosi kao 50.000 naših godina. Sve do početka 20. stoljeća to je bilo neprotumačivo. No, stavljanjem tih brojeva u Einsteinovu jednadžbu dobije se podatak o brzini skoro jednakoj brzini svjetlosti. To znači da on nije nekakav bestjelesni duh, nego da ima fizičko tijelo koje ne može dostići brzinu svjetlosti, te da dolazi iz civilizacije koja je svladala kretanje tako velikom brzinom”, rekao je Ćorlukić.

Naglasio je da je Kur'an obimna knjiga, koja je objavljivana mnogobožačkoj i jednoj od najzaostalijih civilizacija na svijetu i stoga sadrži i odredbe o zakonodavstvu, kao što je npr. ženidba, potpisivanje ugovora i tome slično. No u vjerskom pogledu Ku'ran ne objavljuje novu religiju u odnosu na krćanstvo i judaizam:

„Kuran je samo opomena ljudima. (81.27), pa ti opomeni, ti si samo opominjač, ti nisi nad njima vlastodržac.” (88,21-22). Potpuno se priznaju biblijske knjige: „Mi smo njima poslali Isusa, sina

Marijina (Merjema), potvrđujući Toru (Tevrat) koju oni imaju kod sebe.” (5,49). „Recite: Mi vjerujemo u Boga i ono što je objavljeno Abrahamu, Ismaelu, Isaku, Jakovu i potomcima njihovim, i vjerujemo onomu što je dao Mojsiju i Isusu... Mi ne pravimo razliku između ni jednog od njih.” (3,84 i 2,36). Ne samo da ih priznaje, nego njihov sadržaj, onakav kakav je bio u vrijeme objavljivanja Kurana, na svojevrstan način ovjerava i proglašava se čuvarom njihove vjerodostojnosti: „Mi smo tebi dali knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su došle prije nje i da ih čuva.” (5,51).

Ćorlukić je istaknuo da stoga ni jedan musliman, koji vjeruje u tekst Kur'ana, ne bi smio osporavati Bibliju. Kur'anom se osporava samo ono što je dodano, a prije svega Božje Trojstvo: „Gotovo da se nebesa raskomadaju..., zato što svemogućem Dobročinitelju pripisuju sina.” (19,91-92).

No prema vjernicima drugih vjera je izrazito tolerantan, čak i prema jednobožcima izvan kršćanstva i judaizma: „Nema straha niti će tugovati tko vjeruje u Boga, pa bio on musliman, židov, poklonik zvijezda, Sabejac, ili kršćanin.” (5,72). „Oni koji vjeruju, Židovi, kršćani, Sabejci, koji budu vjerovali u Boga i sudnji dan i činili dobra djela, imat će svoju nagradu kod svoga Gospodara i za njih nema straha, niti će tugovati.” (2,62). Muhammedu se jasno kaže da on u pogledu vjere nije vlast, nego je samo opominjač, a u slučaju pokušaja sporenja oko toga čija je vjera bolja, Muhammedu se zapovijeda: „Reci: Tebi tvoja vjera meni moja." Ono što je posebno važno izričito se zapovijeda: „La ikrahi fit din - U vjeru nema prisiljavanja.” (2,256).

U Kur'anu piše da je objavljuje razumnima i onima koji razmišljaju. To isto vrijedi za sve tri knjige. Vjerovanje je svojstvo svakog pojedinca, a vjerska zajednica zapravo bi trebala biti svojevrsna dragovoljna udruga vjernika. Obredi i vanjska obilježavanja pripadnosti vjerskoj zajednici može, ali i ne mora poticati duhovnost, ali to samo po sebi nije duhovnost. Duhovnost je u svjesnom osobnom obraćanju Bogu. Degradacija duhovnosti u puki formalizan jedan od velikih uzroka je i to, što su se sve tri osnovne vjerske zajednice umjesto pravog značenja biblijske poruke: Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja, opredjelile za prvotno židovsko poimanje da je Strah Božji najviša spoznaja, predstavlja apsolutnu negaciju Evanđelja, kao i svih onih tekstova o Božjoj dobroti zapisanih u Kur'anu. Upravo je taj strah osnova militantnim vjerskim vođama za nametanje svoje vlasti.

“Kur'anom je bio svima upućen poziv na duhovno jedinstvo: 'O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi koja je jednaka i nama i vama, da mu ništa ne pridružujemo...' (3,64), a umjesto odziva: neprijateljstva, križarski ratovi, međukršćanski tridesetogodišni rat u Europi, ali i današnji međumuslimanski krvavi sukobi. Proglašenje ekumenizma i međureligijskog dijaloga na Drugom vatikanskom saboru prije 50 godina, bio je nakon tisućgodišnjih sukoba i osporavanja, najveći događaj, događaj koji je pružao nadu. Nažalost, konzervativni slijednici pokojnog pape Ivana XXIII sve to postupno potiskuju. U katoličkom katekizmu, objavljenom poslije njegove smrti, piše da se među sedam darova Duha svetog nalazi i Strah Božji!? Muslimanski svijet doživljava veliku nesreću međusobnih sukoba. Zlobnici u ime islama propovijedaju zlo”, zaključio je Filip Ćorlukić.

Izvor: Preporodov Journal, napisao Ismet Isaković

PS:

Mjesečnik Preporodov Journal usmjeren je k društvenoj aktualnosti, polemici i intervjuima. Izdavač časopisa je Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod". U početku je izlazio kao podlistak Behara, a od 2003. kao list sa samostalnom redakcijom i glavnim urednikom Farisom Nanićem. Od 2006. glavni urednik je Ismet Isaković.

Svaki broj časopisa Preporodov Journal donosi niz interesantnih vrlo kvalitetno pisanih priloga, a s nekim od u časopisu objavljenih priloga ćemo s vremena na vrijeme upoznati i čitatelje portala.