Mada postoje definicije svijesti, u osnovi ovaj je fenomen ipak do sada nerazjašnjen u

potpunosti, a i prilično fluidan budući se na može jednoznačno odrediti. Kao što kaže

Boran Berić u predgovoru knjige «Kognitivizam i svijest», «činjenica je da ne postoji

općeprihvaćena teorija svijesti». Češće se definira kao proces nego zasebni entitet u

smislu izjednačavanja sa duhom ili umom. Neki alternativni znanstvenici poput

američkog endokrinologa Dupaka Chopre, smatraju da duh ili svijest prožimaju svaki

dio univerzuma. Oni poistovjećuju zapravo svijest i inteligenciju (inteligencija i svijest

na najjednostavnijem nivou… ne mogu se razdvojiti). Po njima, naš vlastiti duh

(svijest) predstavlja izraz te inteligencije.

 

Svijest bi dakle, u širem smislu postojala ne samo kod životinja i biljaka, već i na

razini minerala. A čovjekova je svijest prisutna ne samo u njegovom mozgu, već u

čitavom tijelu, budući da se u svakoj stanici tijela odvijaju inteligentni procesi.

Procjenjuje se da se u svakoj stanici ljudskog tijela tijekom svake sekunde zbiva šest

milijardi reakcija. Kada bi se ovi procesi odvijali nasumce, stanice uopće ne bi ni

mogle opstati, jednostavno bi se raspale. Ovo upućuje na postojanje jedne

inteligencije, koja prožima sve stanice, dakle na postojanje svijesti; drugim riječima na

postojanje duhovnog tijela unutar fizičkog tijela. Ovakav je dualizam zastupao Rene

Deseartes u 17. stoljeću. Danas, tri i pol stoljeća kasnije možemo reći, zahvaljujući

otkrićima kvantne fizike, da čovječje tijelo i nije tako kompaktno, kao što je izgledalo

znanstvenicima prije nekoliko stotina godina. Poznata je i činjenica da 99,9999 posto

čovječjeg tijela ispunjava prazan prostor, a kada bi se ono svo skupilo na gustoću

atomske jezgre, ne bi bilo veće od glave pribadače. I fizičko tijelo se dakle sastoji od

čestica, a koje se ponašaju ponekad i kao valovi, dakle imaju dualnu prirodu. Radi se o

snopovima vibrirajuće energije. Kod fizičkog tijela čestice vibriraju na nižim

frekvencijama, a kod duhovnog na višim.

 

Rene je Descartes smatrao da se veza između fizičkog i duhovnog tijela nalazi u epifizi

ili u pinealnoj žlijezdi. On je naziva «mala žlijezda» i uvjeren je da upravo ona

predstavlja organ za interakciju duha i tijela, iz razloga što su «svi ostali dijelovi našeg

mozga odvojeni». Budući da se osjetni dojmovi primaju putem udvojenih osjetila,

epifiza mora služiti za združivanje dojmova u jedan, smatra Descartes. Danas znamo

da se dojmovi oblikuju u osjetnim centrima u korteksu mozga, no funkcija epifize je

još uvijek nedostatno objašnjena. Zna se ipak da živčane stanice u hipotalamusu

stimuliraju epifizu na sekreciju melatonina, tvari koja nas uspavljuje, i koja se izlučuje

pojačano tijekom noći, a slabi tijekom dana, u pravilnim vremenskim ciklusima. Ova

žlijezda zajedno sa drugih pet sudjeluje u reguliranju protoka energije u fizičkom

tijelu. Na finijoj razini duhovnog tijela, ovu zadaću imaju energetski centri – čakre.

Čakre su po teozofu Ch. Leadbeateru točke povezivanja kojima energija struji od

jednog nosača ili čovjekovog tijela k drugom. Ne mogu se izmjeriti mjernim

instrumentima i dostupne su jedino vidu vidovitih osoba. One se pojavljuju na površini

eteričkog tijela (ili suvremeno, bioenergetskog tijela) koje se neznatno ocrtava izvan

granice fizičkog tijela.

 

Čovjekovo je duhovno tijelo, dakle slojevito. Smatrao je to i Descartes, koji razlikuje

niži dio duše, senzitivni i viši, razumni. Ovo odgovara podjeli kod teozofa H. P.

Blavatske i C. W. Leodbeatera na astralno i mentalno tijelo. Eteričko bi pak tijelo

predstavljalo bioenergiju, koja omogućava opstanak i neraspadanje čovjekovog tijela.

Kod velike većine osoba eteričko se tijelo odvaja od fizičkog ubrzo nakon smrti i

započinje proces raspadanja. U onim iznimnim slučajevima kad ono i nakon smrti

ostane u unutar fizičkog tijela, prouzročit će njegovu neraspadljivost. Ovaj fenomen je

poznat u svijetu, a kod nas ima također takvih «prirodnih mumija» u crkvi sv. Blaža u

Vodnjanu. Dakle, bioenergija sama po sebi čovjeku ne daje život, kao što neki

pogrešno smatraju. Život fizičkog tijela ne prestaje ni u trenutku prestanka disanja, ni

prestanka rada srca, već samo kada nestane odvajanja viših (astralnog i mentalnog) od

nižeg, fizičkog tijela.

 

Mada suvremeni filozofi i znanstvenici većinom odbacuju dualizam tijela i duha, zbog

njegove znanstvene nedokazivosti isto je tako neosporno da se ni fenomen svijesti ne

može objasniti na isključivo pozitivistički način. Kao što je ranije navedeno, ne postoji

općenito prihvaćena teorija svijesti, a i sam je pojam nešto što je teško u potpunosti

definirati. Stoga je još teže govoriti o nečemu kao što su izmijenjena stanja svijesti.

Ipak, čini se da upravo ta izmijenjena stanja svijesti upućuju na slojevitost čovjekova

tijela i sudjelovanje tih finijih razina u promjenama uobičajenog budnog stanja svijesti.

Izmijenjena stanja svijesti mogli bi u grubo podijeliti na:

1. voljne promjene svijesti (tehnike promjena stanja svijesti i promjena stanja

svijesti pod utjecajem opojnih sredstava)

2. spontane promjene svijesti (promjena stanja svijesti uslijed psihičkih

poremećaja te ekstrasenzorna percepcija i snovi)