Izgledi Svetišta dubrovačke Prvostolnice

I. Žarište bizantske Katedrale bio je oltar sučelice puku, napravljen kao zidani blok na prijelazu središnjega broda u prostor apside, očuvan u podzemlju Katedrale. U dnu apside bila je katedra od jednoga kamenog bloka, a apsida je bila oslikana freskama.

Pogled na Svetište ranosrednjovjekovne stolne crkve otkopane 1982. ispod Pjevališta današnje Katedrale. U prvom planu žrtvenik, u sredini katedra, njoj sa strana zidana klupa za biskupovu pratnju, iznad freske, a u polukrugu iza – apsida romaničke katedrale.

II. Od kraja XII. stoljeća romanička metropolijska crkva nad oltarom je imala ciborij na četiri stupa, a kao poleđinu srebrnu palu, kako izvješćuje Filip de Diversis. Ciborij je nadgradnja na stupovima iznad oltara; krović ili gornji dio oltara u obliku četverokutne sjenice (strehe) pod kojom je svetinja (svetohranište, žrtvenik, grob mučenika), često u antici i predromanici; najčešće od kamena i mramora. Ciborij se može vidjeti u bazilici Sv. Petra u Rimu i u katedralama: Sv. Tripuna u Kotoru, Sv. Marka u Korčuli, Sv. Ivana u Trogiru i Sv. Stošije u Zadru.

III. Do guranja oltara na vrh crkve dolazi zbog primjene umjetnosti, slikanja ili rezbarenja likova Boga, Gospe i svetaca. Kako su se oni uzdizali kao kulisa svećenikova prinošenja nekrvne Žrtve, izrastali iz poleđine oltara i postajali predmet vjerničkoga promatranja, tako je svećenik bio gurnut na to da ostane licem prema oltaru, a leđima puku, ili da bude posve nevidljiv, iza oltara i retabla. Svetu Mariju Veliku od 1468. do potresa 1667. (u kojem je propadala) resila je gotička pala, „sva od srebra, u niskom reljefu, suvremene izradbe, vrlo lijepa i pobožna” (Serafino Razzi, 1588.). Imala je sljedeći raspored likova:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dakle: Bogočovjek, Bogorodica, tri apostola, dva svećenika, tri đakona, dvije svetice, po jedan prorok, anđeo, evanđelist, biskup, mučenik i papa. Slične su pale očuvane u Sv. Tripuna u Kotoru i Sv. Franje u Puli.

IV. Za otvaranje barokne Prvostolnice 29. siječnja 1713. iz crkve Sv. Lazara na Pločama prenesen je poliptih (slika od više dijelova) Tiziana Vecellija i njegovih učenika, nastao oko 1540., a svakako prije 1552., sa središnjim prizorom Marijina uznesenja na nebo. Vidi fotografiju na str. 69.

V. Josip Gelcich u dodatku Razzijevoj povijesti 1903. piše da je 1788. godine u Gospi podignut glavni oltar. To znači da je improvizirani barokni glavni oltar iz 1713. tada zamijenjen onim koji je, naručen još 1761., stigao iz Đenove (v. str. 81 i 83). Ili je tada stavljan neki drveni okvir oko Tiziana?

VI. Biskup Toma Jedrlinić dao je 1853. Tiziana uokviriti crnim stupovima s glavnoga oltara crkve Gospe od rozarija (fotografija na str. 86), a godine 1867. u Svetište postaviti korske klupe. Vidi fotografiju iz 1910. na str. 70 lijevo.

VII. U težnji za stilskim jedinstvom poliptiha i njegova okvira, o 200. obljetnici dovršetka izgradnje barokne Katedrale biskup Josip Marčelić dao je 1913. izraditi neorenesansni okvir (v. str. 1, 70 desno i 79 desno) koji se sada, u dijelovima, nalazi u crkvi Sv. Roka (fotografija na str. 89). Tizianov poliptih uokviren je crvenim stupovima.

VIII. Drugi vatikanski sabor naložio je 4. XII. 1963. (Sacrosanctum Concilium, br. 128) da se preispitaju propisi koji se odnose na izgradnju i oblik oltara. Naputkom Inter Oecumenici od 26. IX. 1964. Zbora obreda je propisao: „Glavni oltar neka se gradi odvojen od zida, da se može lako obilaziti i da se na njemu može obavljati služba licem prema puku” (br. 91). Revizija je usmjerena prema najstarijoj predaji: smještaj u središte, odvojenost od zida. Liturgijsko slavlje sučelice puku na Zapadu nikad nije bilo zabranjeno, iako je bilo izvan uporabe gotovo tisuću godinu. Oblik je u međuvremenu prihvaćen na čitavome prostoru rimskoga obreda kao smisleniji i pastoralno valjaniji, pa je i u dubrovačkoj Katedrali maknuta pričestna ograda i dodan drveni oltar prema puku. Naloživši da žrtvenik (menza) bude samostalan u prostoru, odvojen od zida, pokoncilska je obnova omogućila da oltar (koji predstavlja Krista, ugaoni kamen) i Krist na njemu (uprisutnjen pod svetim prilikama) bude u središtu kršćanske zajednice.

Gospa prije potresa 15. travnja 1979. Pogled s glavnoga ulaza prema zapadu: lijevo škropionica i propovjedaonica, dolje pomični drveni oltar prema puku postavljen nakon Drugoga vatikanskog sabora, iza stari oltar za svetohraništem, u pozadini Tizian u kamenom okviru iz 1913.

IX. Biskup Severin Pernek (1924.– 1997.), teolog i pravnik, inzistirao je na logici: „Liturgijski je non-sens da u svetištu budu dva oltara, a bila bi dva, ako se kani ostaviti stari oltar u cijelosti, tj. zajedno s oltarnom menzom (pločom) jer je upravo oltarna menza (ploča) ono što oltar čini oltarom; sve ostalo je za oltar kao oltar nebitno.”

Građanske i crkvene vlasti prihvatile su 1986. idejno rješenje arhitekta Ivana Prtenjaka o poliptihu koji „lebdi”, bez okvira. Vidi fotografiju na str. 63, 74, 79 lijevo i 91. Prije toga je projektom od 5. XI. 1985. određeno skidanje: drvene propovjedaonice i pristupnih skalina sa stuba, korskih klupa, prospekta (okvira) za Tiziana, 110 m^{2 brokatne tkanine sa zidova Svetišta i dvaju metalnih lustera na 6 m visine s pilona trijumfalnog luka. Oltar i retabl iz 1913. uklonjeni su kao neizvorni, a poliptih postavljen na čeličnu konstrukciju, odvojen od zida u dnu Svetišta. Predviđeni pozlaćeni okviri do danas nisu izrađeni. Većina posjetitelja i vjernika smatra stražnji zid Svetišta nedovršenim.}

Petar Marija Radelj u: Nastavak obnove dubrovačke Katedrale : Studija stanja, potrebnih promjena i mogućih zahvata, točka 3.5.4.

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 66-67.

^{www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf}