Iz prakse vjernika i turističkoga vodiča

Pave Brailo*

Znamo li koliko turista svake godine prođe u obilasku Katedrale? Jesu li nam u vidokrugu ne samo bogoštovlje, hodočasničko odredište vjernika, mjesto molitve, zajedništva s Biskupom, nego i silni posjetitelji? Kao turistički vodič doživjela sam da su mi ljudi koje sam vodila u Gospi imali dva kostoloma. Prvi put kad je pleksiglas sa štionika slomio skočni zglob jednom Francuzu, a drugi put na polukružnom skalinu jedan je stariji gospodin pao i slomio nogu. Bog zna koliko se sličnih slučajeva dogodilo mojih kolegama. Kad budete radili, molim vas vodite brigu o silnom protoku ljudi, da mogu normalno ići kroz Katedralu. Uključite ih u program da bi se suvremeno projektiralo.

Starijim je ljudima vrlo teško moliti Boga u crkvi gdje se nema gdje kleknuti. Mi smo naučni na škabeo s klecalom, a ne na obične stolce u crkvi. Osim toga, kako su lagani, svi ih povlače, a nama smetaju u prolazu.

Dijete sam ovoga Grada, rođena na Bunićevoj poljani. Kao sad pamtim prvu liturgiju Velike setemane u Prezbiteriju. Bila sam pjevač u Katedrali i gledala uvježbanost svećenika i poslužitelja u Svetištu, raspored i pokrete. I najbolje uređen prostor treba iskusne meštre obreda. Zato je draga uspomena na don Mira Babića (1912.–1988.) koji je vodio ceremonije u Gospi i zadnji bio tako predan i upućen u te stvari.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

turistički vodič i prevoditeljica, rođena 1946. u Dubrovniku; pavebrailo@yahoo.com

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 92.