Predosjećaj

http://kora55.blog.hr/

Igrom slučaja, a možda i ne, jer sve manje vjerujem u slučajnosti, a sve više da nam se određene situacije događaju s razlogom, u ruke mi je došao jedan dnevnik. Dnevnik je to jedne djevojke, recimo da mi je rođakinja, koja je poginula u svojoj osamnaestoj godini. Njena majka umrla je prije par mjeseci i spremajući njenu sobu našli smo i dnevnik. Nikada nikome nije rekla da taj dnevnik postoji, čuvala ga je kao najveće blago, sve do svoje smrti.

Čitajući ga, naišla sam na dvije rečenice koje su me doslovce naježile.

20.06.1974.
"Nešto će se dogoditi. Ja to osjećam, duboko u srcu i u mozgu, ja osjećam to.

Ne želim više misliti jer mi se srce steže od groze i jeze koja prolazi tijelom."

Poginula je 27.07.1974. Dakle, malo više od mjesec dana nakon što je napisala te dvije rečenice. I to je zadnje što je napisala. Zadnjih mjesec dana svog života nije upisala ništa.

Već dva dana razmišljam o njoj. Prošlo je puno godina, slušala sam puno o njoj. Bila je obožavana od strane svojih roditelja i braće. Bila je jako zaljubljena, proživljavala je svoja prva ljubavna iskustva. Bila je vesela djevojka, i nije ju trebalo ništa posebno zabrinjavati. Taman je maturirala i nakon toga se zaposlila u riječkom "Elektroprimorju."
Pa ipak, nešto ju je mučilo. Nešto ju je zabrinjavalo. Čak zgražalo. Mislim da se bojala.

Pokušavala sam zamisliti šta je proživljavala zadnjih dana svog života. Kakve misli su je opsjedale, šta je osjećala. Mislim da nije razmišljala o smrti, nije to mogla znati. No bojala se nečega, a ni sama nije znala čega.

U svom poslu više puta naišla sam na taj predosjećaj "nečega". No, kako su ljudi bolesni, pripisivala sam to osjećaju iznemoglosti i prepuštanju u stilu "neka bude šta mora biti." Ali šta je s onima koji nisu bolesni, koji su mladi i koji nemaju nikakvog razloga osjećati se kao djevojka iz moje priče? Šta je to što nam ipak daje nekakav signal "desit će se nešto?"

Jedino osobno iskustvo koje imam je da se bezrazložno znam osjećati nervozna kada prethodi nešto loše. Ne uvijek, ali ponekad zaista osjećam da će se desiti nešto loše. Ne znam kome ni šta, ali znam da je to netko tko mi je drag. I bojim se toga. Ne spavam mirno, teško se koncentriram i uplašena sam. Neizvjesnost. Strah od loše vijesti.
Životinje su poznate po tome da predosjećaju loše. Od nevremena do bolesti i smrti. Po nekoj logici to je instikt. Mislim da smo mi ljudi instikte poprilično zapostavili. I da se ne znamo služiti njima. Iako, uglavnom ne možemo izbjeći određene događaje. A onda, kad malo bolje razmislim, pa i bolje je ne znati takve stvari dok se zaista ne dogode.

Nije ovo razmišljanje o smrti, nemam razloga za to. Jedan novi život je upravo započeo i to je predivno. Možda samo starim, figurativno rečeno i bojim se za svoje bližnje. Više nego za samu sebe. Jer mislim da nema ništa gore nego preživjeti i patiti. Sama smrt je manje bolna. Ili nam nije dano da znamo koliko je bolno odvojiti se od ovog svijeta.
Ipak, djevojka iz priče opsjedat će me još neko vrijeme. Ništa negativno, ništa loše. Samo pokušavam izvući iz svega poruku, da li mi je netko nešto pokušao reći? I zašto je izabrao baš mene?