Kratkim ulomcima iz preostalih poglavlja ove knjige (kao i kod prikaza Roščićeve knjige "Isus Krist u Islamu") ostavljam čitatelju na prosudbu njezin sadržaj.

1. Pristupne napomene ... 7; 2. Isusov povratak u domovinu ... 17; 3. Je li sveti Pavao odnarodio Isusa? ... 37; 4. Spor oko Marciona još traje ... 67; 5. Današnji stav Židova prema Isusu Kristu ... 79; 6. Dva židovska romana o Isusu iz Nazareta ... 85; 7. O Isusu i Židovima u Hrvatskoj ... 113; 8. Kršćansko- židovski dijalog između teologije i politike ... 133; 9. Zaključna razmišljanja ... 161; Bilješka o piscu ... 173-174.

Pristupne napomene

"K svojima dođe i njegovi ga ne primiše." (Evanđelje po Ivanu, 1,11)

Svi koji se bave teološko-povijesnim pitanjima o Isusu Kristu dobro znaju da je od velike važnosti i značenja stav što ga u novije vrijeme zauzimaju židovski proučavatelji. Odmah valja reći da se oni uglavnom i ne bave kristologijom, nego samo isusologijom. Dakako, ovdje je moguće iznijeti tek neke stavove i mišljenja, kako ih nalazimo u objavljenim djelima koje potpisuju židovski autori.

Uvodno treba također reći da Hrvatska nije zemlja (narod) u čijoj je povijesti prisutnost i uloga Židova bila relevantna. Na prostorima Hrvatske nepoznati su slučajevi sukoba sa Židovima kao što ih susrećemo u nekim drugim europskim zemljama, gdje je njihova prisutnost bila brojčano i djelatno zamjetna. Kao kuriozum može poslužiti podatak iz popisa pučanstva u "krunskoj zemlji" Dalmaciji iz 1846., odnosno 1851., po kojemu je na cijelom tom području u četiri municipija (Zadar, Split, Dubrovnik i Kotor) živjelo samo 417 Židova, a od toga u Šibeniku 1, u Splitu 259, u Dubrovniku 145 te u Kotoru 10. Slična je situacija i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Početkom XIX. Stoljeća na području današnje Hrvatske bilo je manje od 1000 Židova, početkom XX. stoljeća navodno 20 tisuća, a pred Drugi svjetski rat oko 25 tisuća. U popisu stanovništva iz 1981. samo se 316 građana izjasnilo kao Židovi, iako ih prema popisu članova u židovskim općinama ima oko 2200, od čega u Zagrebu 1400. Po popisu iz 2001. godine u Hrvatskoj se samo 576 građana očitovalo kao Židovi.

Stoga nije bilo ni onih koji su se bavili "židovskim pitanjem", kako u pozitivnu, tako ni u negativnu smislu. Ozbiljnih teoloških radova o judaizmu kod nas zapravo nema niti je poznat bilo koji židovski pisac iz Hrvatske koji se bavio pitanjima o Isusu Kristu.

Možemo se susresti i poslužiti samo radovima i knjigama židovskih autora za koje ne znamo kojoj frakciji ili smjeru u židovskom vjerskom kaleidoskopu pripadaju: ortodoksnom, ultraortodoksnom, konzervativnom, reformističkom, liberalnom ili pak američkom, europskom, ruskom, cionističkom, agnostičkom.

Isusov povratak u domovinu

Kao značajan kulturni događaj, koji bi se mogao nazvati i polazište u novovijekom židovskom izučavanju Isusa, mogao bi biti prijevod Novoga zavjeta s grčkoga na hebrejski jezik što ga je nakon gotovo 50 godina rada, 1877. godine, objavio protestantski egzeget i hebraist Franz Julius Delitzsc, a koji je 1901. doživio svoje 12. izdanje.

Drugi važan događaj, koji bi se mogao nazvati i politčkom promjenom stava prema Isusu, događa se paralelno s osnivanjem Cionističkog pokreta kojemu je inicijator bio austrougarski publicist i novinar Theodor Herzl (1860.-1904.) s djelom Der Judenstaat (Židovska država) iz 1896. i Prvim cionističkim kongresom 1897. u Baselu. Herzlov vjerni suradnik u počecima cionističkog pokreta bio je Max Nordau koji je napisao ove riječi: "Isus je duša naše duše, kao što je tijelo našega tijela. Tko bi ga dakle smio izbaciti iz židovskog naroda?..."

Cionistički je pokret zbog svojih velikih i dalekosežnih planova imao potrebu razumijevanja i potpore zapadnih kršćanskih zemalja. Stav prema Isusu Kristu, a time i kršćanstvu, bio je od presudne važnosti. Sastavni dio velikoga i svestranoga projekta rejudaizacije uključio je i "rejudaizaciju Isusa iz Nazareta".

Novovjeko židovsko otvaranje vezuje se uz onaj dio europskih židovskih mislilaca, pisaca i istraživača koji su bili uključeni u europske, napose anglosaksonske, procese prosvjetiteljstva te povijesno kritičke metode u pristupu Bibliji.

U tom duhu liberalnoga sekularizma i racionalizma nastaje i slobodniji odnos prema izučavanju i vrjednovanju Isusa Krista, što je bilo gotovo nezamislivo u prijašnjim razdobljima. ... Poznato je da je program masonerije od početka bio stvaranje "religije u kojoj se svi ljudi slažu", a u XIX. stoljeću ideja (za)vodilja iluminista i masona postala je "tražiti i naći čistoga Isusa". Takav Isus iz Nazareta, propovjednik duhovnih načela, židovski rabbi, zaneseni prorok, ali uvijek jedino i samo običan čovjek, dakle bez svoje kristološke aureole, mogao je biti prihvaćem i od Židova. I to se stvarno dogodilo.

U europskomu okruženju dobru recepciju židovske revalorizacije i rejudaizacije Isusa Krista imao je poznati mislilac i bibličar Martin Buber (1878.-1966.), pripadnik i osmišljavatelj cionističke ideologije. Religijsku zavičajnost vezao je uz hasidizam i židovsku mistiku, nije pripadao ni jednoj struji židovstva, iako je znatno doprinio reformnomu pokretu među Židovima, kako u Europi, tako i u Americi. Gotovo svi pisci prenose njegove riječi o Isusu: "Isusa sam od svoje mladosti smatrao svojim velikim bratom. Da ga je kršćanstvo smatralo i smatra kao Boga i Otkupitelja, uvijek mi se činilo kao činjenica od najveće ozbiljnosti, koju moram radi njega i sebe pokušati shvatiti..."

Značajan prinos rejudaizaciji Isusa svakako je dao i Šalom Ben-Chorin (zagovornik židovsko-kršćanskog dijaloga)... usvojenom razlikovnom definicijom između židova i kršćana: "Isusova vjera nas ujedinjuje, ... ali vjera u Isusa razdvaja."

Nije malo autora koji smatraju da se Isusovo naučavanje može protumačiti iz starozavjetnoga i farizejskoga židovstva (J. Klausner, D. Flusser, P. Lapide, S. Ben-Chorin i dr.) dok, s druge strane, mnogi ističu novost i originalnost Isusova navještaja, koji stoji u suprotnosti i nadilazi ondašnje vjerovanje i učenje.

Je li sveti Pavao odnarodio Isusa?

Od prapočetaka kršćanstva, još u fazi formiranja i utemeljenja prvih kršćanskih zajednica izvan Jeruzalema i Palestine, nastali su teški i zategnuti odnosi sa židovstvom. Mirne se duše može reći da je protagonist tih sporenja bio Savao – Pavao (Saulus, Šaul prema hebrejskom zanči "Izmoljeni", a Paulus prema latinskomu znači "Maleni").

Pavao je bio rimski građanin židovske vjere i helenističke kulture. Svoje djelovanje tijekom burnih tridesetak godina, kao "fanatičan aktivist", Pavao je uglavnom usredotočio na važne gradove i velike urbane sredine. Jeruzalem, Damask, Antiohija, Efez, Solun, Atena, Korint, Rim. ... U gotovo svim mjestima (gradovima) bila je prisutna židovska dijaspora. Računa se da je tijekom prvoga stoljeća, napose nakon razorenja Jeruzalema, u Rimskomu Carstvu živjelo oko šest milijuna Židova. To je važno imati pred očima jer je Pavao u svim mjestima u koje je dospio najprije odlazio i zalazio u židovske sinagoge, a u svojemu propvjedanju Isusa Krista najprije se obraćao Židovima.

Pavlovo je obraćenje bilo ujedno i raskid sa židovstvom. On je za Židove postao odmetnik, heretic, izdajnik. Ostao je to sve do danas: "Antagonizam između Pavla i židovstva ne može se dokinuti. Da je Pavao navješćivao samo Isusa iz Nazareta kao Mesiju, ne bi bio došao u nerješiv sukob sa sinagogom, što zasjenjuje njegov život."

Pavao dokida Stari zakon da uspostavi i proglasi Novi. On je dokinuo privilegiranu spasenjsku zasebnost i izabranost Izraela te otvorio put poganima svih rasa, klasa, jezika i naroda da mogu biti ravnopravni članovi novoga Izraela, novozavjetnoga naroda Božjega... Pavao je dokinuo i obezvrijedio obrezanje kao izvanjski znamen abrahamske vjere, proglasivši da se i bez obrezanja može biti dionikom i baštinikom obećanja i blagoslova što ih je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka. Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 3,28-31) uspostavlja antitezu između Zakona djela i Zakona vjere. To je za Židove Pavlov "istočni grijeh" jer obezvrijeđuje Zakon, obrezanje i opravdanje. ... Nasuprot obrezanju tijela Pavao će uvesti pojam obrezanja srca... Namjesto židovskog obrezanja nastupa krštenje u ime Isusa Krista, na mjesto Staroga nastupa Novi savez u krvi Kristovoj!

Kamo sreće kada bi kršćani vrjednovali duhovno značenje i učinkovitost svojega krštenja kao što Židovi vrjednuju svoje tjelesno obrezanje.

Pavlov neuspjeh sa Židovima okrenuo ga je prema poganima kojima on nije želio nametati stroga židovska opsluživanja... Židovi mu predbacuju do današnjega dana da je od povijesnoga Isusa iz Nazareta "stvorio" Krista vjere te da ga je na taj način otuđio Izraelu, učinio ga "božanstvom" za pogane. To je po Židovima Pavlov neoprostiv grijeh.

Iz svega se može uvjerljivo zaključiti da je židovski antipaulinizam nastao u samu početku prakršćanske ere, da je bio dubok i oštar. A ne treba sumnjati da je potom i antijudaizam nastao kao reakcija na sve to.

Spor oko Marciona još traje

"Vi ste naša predraga braća i, moglo bi se reći, naša starija braća." – Ivan Pavao II

U prvoj polovini II. stoljeća dogodio se pokušaj radikalna raskida i razlaza kršćanstva i židovstva, odnosno Staroga i Novoga zavjeta. Sirijski brodovlasnik Marcion, rođen u Sinopi na Crnome moru (oko 85., a umro oko 160. Godine), dolazi 139. Godine u Rim gdje se pojavljuje kao utjecajan gnostički teolog i počinje širiti svoju radikalnu teoriju o potrebi radikalna raskida sa Starim zavjetom, a time i sa židovstvom... Marcionovo djelo Antithesen nadahnuto je gnosticizmom i ontološkim dualizmom (mazdaizmom), oprečnost između zle materije i dobroga duha, pa time i oprečnosti između Boga stvoritelja materijalnoga svijeta u Staromu zavjetu i dobroga Boga ljubavi milosrđa u Novomu zavjetu... Marciona se smatra prvim pionirom znanstvenoga pristupa Novomu zavjetu (priznavao je jedino Lukino Evanđelje i 10 Pavlovih poslanica).

On je izazvao Crkvu da utvrdi koji spisi spadaju u kanonske... Marconi je pokušao svoj stav nametnuti na jednoj rimskoj sinodi, ali nije uspio, nego je 144. bio izopćen iz kršćanske zajednice... Osnovao je svoj sljedbu koja se donekle proširila i trajala do nestanka pod islamom... Bio je to i prvi javni teološko-biblijski antijudaizam. (I sveti Augustin do obračenjskog preokreta se zbog manihejstva i marcionizma spoticao i odbojno odnosio prema Staromu zavjetu.) U srednjoj Aziji sve do 11. stoljeća mogu se susresti marcionitske i manihejske zajednice.

Spor oko Marciona nastavio se tijekom povijesti. Oživio je na svoj način u vrijeme Martina Luthera (1483.-1546.) i izazvao Crkvu da na Tridentskome saboru raspravlja o tome pitanju i donese dekret o kanonskim Pismima (8. IV. 1546.).

Ne treba zaboraviti da je problem oko prihvaćanja, odnosno odbacivanja Staroga zavjeta bio aktualan u vrijeme Hitlerova nacističkoga režima u Njemačkoj. Tome se suprostavio papa Pijo XI. u poznatoj enciklici Mit brennender Sorge od 13. ožujka 1937., u kojoj glede toga piše: "Tko dakle želi iz crkve i iz škole odstraniti biblijsku povijest i mudro naučavanje Staroga zavjeta, pogrđuje Božju riječ, pogrđuje zamisao spasenja Svemogućega, i umjesto božanskih planova postavlja usko i ograničeno ljudsko mišljenje."

Rasprave oko Marciona traju do danas... Novi zavjet, unatoč svoj radikalnoj novosti, ipak ostaje nerskidivo vezan uz Stari zavjet.

Današnji stav Židova prema Isusu Kristu

Stav prema Isusu Kristu kod Židova može se slijediti od početka Isusuva javnoga djelovanja... Tijekom dva tisućljeća taj se stav zapravo i nije promijenio. Postojala su razdoblja kada je Isus bio prešućivan, nije mu se spominjalo ime ili se o njemu govorilo kao o nekom bezimenom. A bilo je i negativnih, pa čak i pogrdnih naziva i primjedaba. Sljedbenici vjere u Isusa Krista, kršćani, bili su nazivani "magarećom vjerom", rabeći aluziju na Bileama i njegovu magaricu, o čemu govori Knjiga Brojeva (glava 22-24)... Znalo se dogoditi da su bile i karikature na kojima se na križu pojavljivala magareća glava.

Polemička očitovanja u talmudskoj literature uobličena su od IX./X. stoljeća u Toledot Ješu ("Život Isusa Krista"). Satiričku priču, koja je oblikovana poput srednjovjekovnoga romana, koja je sve do XIX. stoljeća mnogim Židovima prenosila podrugljivu imitaciju Isusova života. Iako su tu pogrdnu priču o Isusu uglavnom odbili svi noviji židovski pisci, ipak se ona uvijek iznova navodi pa se tako na indirektan način promiče i nastavlja.

Prema riječima židovskoga stručnjaka za novozavjetne znanosti Schaloma Ben-Chorina djelo Toledoth Ješu je "srednjovjekovno židovsko anti-evenđelje" koje Isusa prikazuje kao tvorca "crne magije"... U tom polemičkom I antikršćanskom zborniku "primitivne negativnosti" tvrdi se da je Isus bio nezakonito dijete nekoga Josefa Pandere (Pantere), zbog čega su ga prozvali Ben Panthera (sina Panderin ili sin Panterin, jer je Marija označena kao pantera)... Juda Iškariot je mokraćom onečistio Isusa i oduzeo mu čudesnu moć koju je on zlorabio... Viktor Hugo ubraja ga (Toledoth Ješu) među sveta pisma židovstva, o čemu uopće ne može biti govora, iako je ponekad bilo čitano u božićnoj noći" (naravno, čitali su ga Židovi!).

Uostalom, dovoljnom jasnoćom i uvjerljivišću govori činjenica da je židovsko djelo izrugivanja Isusa i Marije Toledoth Ješu uvršteno u znantveno izdanje o Isusovu životu prema židovskim izvorima.

Još jednom treba istaknuti da je noviji židovski pristup Isusu postao sastavni dio moderne, liberalne, povijesno-kritičke isusologije koja razdvaja "povijesnog Isusa" od "Krista vjere". Zato se može reći da se "židovski Isus" dobro uklapa u neoarijanizam koji je preplavio dobar dio egtegetski i teoloških škola, navlastito protestantskih. Štoviše, upravo židovska isusologija postaje dominantnom sastavnicom kritičkoga stava prema crkvenoj, dogmatskoj kristologiji...

Pomnijim zapažanjem o vremenu i prostoru nastanka židovske isusologije, posebice o intelektualnom i vjerskom okruženju, lako je zamjetiti da je to anglosaksonski, protestantski milieu, koji je već krajem XVIII. stoljeća prigrlio deizam, privolio uz radikalni antidogmatizam, usvojio kritički i pozitivistički racionalizam. Jedno ime stoji kao symbol toga pokreta i njegova programa, a to je Moses Mendelssohn.

U sadašnjemu vremenu i procesima postmoderne to se itekako susreće u raznim trendovima koji smjeraju rastakanju kršćanstva, oblikovanju nove globalističke religioznosti, a čemu jasno svjedočanstvo pruža i tzv. feministička teologija.

Dva židovska romana o Isusu iz Nazareta

Novovjeki židovski pristup Isusu u kojemu do izražaja dolazi pozitivan stav prema ovomu židovskom velikanu, ali i postojano odbijanje kršćanske percepcije i recepcije Krista, može se odčitati u "romanu" poznatoga američkog pisca Normana Mailera, pod smionim naslovom Evanđelje po Sinu. Mailer, kao Židov, očito je s velikom pozornošću uočio novije stavove židovskih autora i stručnjaka te na svoj spisateljski način želi dati potporu i potvrdu "pravovjernu liku Židova Isusa".

U toj židovskoj reviziji Isusa očito treba najprije "očistiti teren" tako da se četiri kanonska evanđelja proglase nepouzdanima, a na njihovo mjesto stupa tobožnje "pravovjerno" židovsko Evanđelje koje, eto, sam Isus kazuje o sebi... Upadaju u oči tipični Mailerovi stavovi o Isusu koji su romansirani oblik novovijekih židovskih teza. Tako se ni ovaj autor nije mogao oteti "qumranskoj groznici" pa je Isusa i njegovu obitelj svrstao i obilježio kao izdanka i sljedbenika esenske sljedbe.

Druga, poglavita židovska postavka o Isusu, a ona razara njegovo božanstvo i potom djevičansko rođenje od djevice Marije, odnosi se na to da je Isus prirodni sin Josipa (ili nekoga drugog) te da je Marija nakon Isusa rodila i drugu djecu, dakle Isusovu braću i sestre. Mailer piše: "Tako se Josip vratio u Nazaret, gdje je mojoj majci dao još dva sina, Jakova i Josipa."

Prema ovomu romanu, a sukladno sustavnu i trajnu židovskome nijekanju Isusova božanstva, Mailer prepravlja onaj važni tekst Evanđelja po Mateju koji se odnosi na Petrovu ispovijest u Cezareji Filipovoj (Mt 16, 13-20)... Mailer svoje literarno tkanje razvija tako što u preuzetu potku iz tekstova Evanđelja veoma vješto upliće ortodoksne židovske stavove o čovjeku Isusu... Mailer u više navrata dovodi Isusa i njegovo djelovanje u vezu sa Sotonom...

Iznimno drzak i senzacionalistički, gotovo revolucionaran pokušaj razaranja lika i djela Isusa Krista svakako je onaj iz pera židovskoga pisca Hugha Schonfielda (+1988.). Za svoje djelo Pashalna urota (London, 1965.) autor u uvodnim riječima ističe da je to "rezultat pothvata koji je trajao više od četrdeset godina i koji je bio usmjeren na otkrivanje prave osobe Isusa krista". Od istoga je autora i djelo Nečuveno, ti kršćani – Ti nevjerojatni kršćani (Beč, 1969.)...

Iz njegova cjelokunoga opusa lako se može razaznati srodnost i služništvo masonsko-židovskoj antikristovoj orijentaciji. Pashalna urota tomu je bjelodani dokaz... perfidan pamflet s očitim ciljem stavljanja u sumnju svih središnjih istina kršćanske vjere.

Schonfield je bio veoma blizak istomišljenik i suradnik engleskih pisaca i masona Christophera Knighta i Roberta Lomasa, autora Hiramova ključa (Zagreb, 2000.), Drugi Mesija (Zagreb, 2002.), kao i istorodnog trolista publicist senzacionalističkih uradaka K. Baigenta, R. Leigha, H. Lincolna i njihova Svetoga grala (Zagreb, 1997.) te Obmane o svicima s Mrtvog mora (Zagreb, 2000.), a što je poslužilo kao potka i osnova za razvikani Da Vincijev kod (Zagreb, 2004.) iz pera američkoga židovskoga slobodnog zidara (?) Dana Browna.

O Isusu i Židovima u Hrvatskoj

"Kršćansko vjerovanje u rođenje Mesije od djevičanske majke suprotno je židovskome vjerovanju da će Mesija biti čovjek, rođen na prirodan način, a uz to obavezno s očeve strane biološki potomak loze kralja Davida." – židovski rabin u Zagrebu Kotel DA-DON

Ovaj ogled o židovskome stavu prema Isusu Kristu ne može zaobići dvije publikacije napisane izvorno na hrvatskome jeziku i namijenjene židovima i kršćanima u Hrvatskoj. Pri tome najprije mislim na gotovo epohalno djelo židovskoga rabina u Zagrebu (doduše, nakon razmirica sada rabina samo jedne židovske zagrebačke frakcije koja se okuplja pod vodstvom oca i sina Goldsteinovih!). Dakle, rabin Kotel DA-DON je nedugo nakon dolaska u Zagreb i nakon preuzimanja službe rabina izdao opsežno djelo na preko 800 stranica pod naslovom Židovstvo. Život, teologija i filozofija (Zagreb, 2004.). To je ustvari praktično-teoretski kompendij svega onoga što je bitno za židovski vjerski život. Dakako, u tomu djelu nije se moglo zaobići pitanje o odnosima pripadnika židovske i kršćanske vjere. Tomu je pitanju posvećen zaseban osvrt. U ovomu djelu autor je slijedio židovsku ortodoksnu liniju, a i sam je priznao da pripada toj glavnoj židovskoj struji . Otuda njegovi ortodoksno židovski stavovi u odnosu na kršćanstvo i na lik i djelo Isusa Krista. Kotel Da-Don o podrijetlu kršćanstva tvrdi: „kršćanstvo se razvilo iz jedne židovske sekte u prvom stoljeću." U poglavlju „Šabat i moderni svijet" autor bez ustručavanja i stručnoga opreza ponavlja netočne davne tvrdnje: „...kršćanstva, koje je na početku također držalo šabat u subotu, sedmoga dana. Kasnije, kada je kršćanstvo od progonjene vjere postalo vjera koja progoni, prebacilo je šabat na nedjelju."

Naginjanje i zastupanje radikalnih židovskih stavova očituje se u autorovu komentaru o monoteizmu i kršćanskome Trojstvu, učenju i vjerovanju u Trojedinoga Boga: „Stoga je i kršćansko vjerovanje u Sveto trojstvo u potpunoj suprotnosti židovskome poimanju čistoga monoteizma... Pokušaji objašnjavanja trojstva kao monoteističkoga pojma židovstvu nisu prihvatljivi, jer jedan je jedan, a ne više od toga, a ako se mora objasniti zašto je nešto jedan, to je znak da to nije jedan, već nešto drugo. Prihvaćanje trojstva prema Rambamu nosi elemente idolopoklonstva, jednoga od triju prijestupa (idolopoklonstvo, ubojstvo i zabranjeni spolni odnosi) koje Židov ne smije učiniti, već, ako bi bio prinuđen na to, treba izabrati smrt. To objašnjava zašto su u vrijeme inkvizicije i sličnih povijesnih razdoblja Židovi radije umirali nego se pokrstili."

Dakako, na tomu radikalnu židovskomu tragu autor Isusa ne priznaju prorokom: „Isus se na nekoliko mjesta suprotstavlja Tori, a kršćanstvo je ukinulo većinu njezinih praktičnih zapovijedi, stoga on za židovstvo ne može biti pravi prorok." Tko čita i lista ovu knjigu, umah će zamijetiti da autor gotovo posvema zaobilazi noviju židovsku isusologiju, da Isusa praktično i ne spominje osim u kontekstu nijekanja Isusovih proročkih, mesijanskih i božanskih atributa. Stoga se ovo djelo doima kao da je pisano u neka druga i davna vremena i da svjesno ne korespondira s onim židovskim autorima koji su svoja istraživanja posvetili upravo liku i djelu Isusa iz Nazareta. Taj i takav stav može se odčitati u autorovu tumačenju Dvanaestoga teološkog načela židovske vjere koje razlaže jedno od najvažnijih i najspornijih pitanja židovstva i kršćanstva, a to je pitanje o dolasku Mesije . Autor slijedi učenje i temeljne postavke poznatoga rabija Moše ben Majmona, na Zapadu poznata pod imenskom inačicom Mojses Majmonides (1138.–1204.) te odgovara na pitanje Tko je Mašiah (Mesija) i što je njegovo poslanje? „Mesija će biti običan čovjek, koji će se roditi na uobičajen način, a čovječanstvo toga neće biti svjesno... Mesija se može roditi u bilo kojem naraštaju. Mi se nadamo da se već rodio i da će nas doći izbaviti. Čekat ćemo ga svakoga dana, čak ako bi se to i oduljilo, čekat ćemo ga... Kršćansko vjerovanje u rođenje Mesije od djevičanske majke suprotno je židovskome vjerovanju da će Mesija biti čovjek, rođen na prirodan način, a uz to obavezno s očeve strane biološki potomak loze kralja Davida."

Slijedom toga autor želi ukazati i na tragične posljedice koji iz te i takve vjere u Mesiju proizlaze pa piše: „Od pojave kršćanstva i islama teku svijetom rijeke krvi, ne samo zbog različitih gospodarskih i političkih uzroka, već i u ime vjere, često uz obilatu potporu vjerskih vođa. Zbog toga još uvijek čekamo Mesijin dolazak. To su teološki razlozi što su Židovi vraćali Stvoritelju svoje duše na žrtveniku inkvizicijskih lomača, radije nego da prihvate vjerovanje da je Isus bio Mesija i kršćanstvo kao vjeru." U toj viziji autor se obračunava i s mesijanstvom Isusa iz Nazareta: „Ali Isus iz Nazareta, koji se činio kao da je Mesija i kojega je ubio sud – o njemu je već prorokovao Daniel, kako je rečeno:... i ljudi bezakonja iz tvoga naroda dići će se da bi postavili viziju, ali neće uspjeti (Daniel 11,14)... I sve ono u vezi Isusa iz Nazareta i onoga Išmaelca (Muhameda), koji se digao nakon njega, nije drugo doli utiranje puta za kralja Mesiju i pripremanje cijeloga svijeta za zajedničko služenje Vječnome... Kad uistinu ustane kralj Mesija i pobijedi i ustane i izdigne se, odmah će se svi pokajati i spoznati da su im očevi u nasljedstvo dali laž i da su se njihovi proroci i očevi prevarili."

Jedno drugo djelo pisano na hrvatskome jeziku koje tematizira Isusa iz Nazareta i židovstvo, i to uglavnom u tragičnim posljedicama povijesnih zapleta i raspleta, potpisuje profesor zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta dr. Adalber REBIĆ. Ako itko onda je profesor Rebić po mnogo čemu najprikladnija i najspremnija osoba da složi ovo djelo koje je i uvršteno u niz „Priručnici" za studente rečenoga fakulteta, ali podjednako i za druge zainteresirane osobe. Rebić je za cijeloga svojeg radnog vijeka bio profesor svetopisamskih znanosti, pisac i prevoditelj djela biblijske tematike, vrstan znalac Izraela kojega je na stotine puta s hodočasnicima prošao uzduž i poprijeko i kao takav osvjedočeni prijatelj brojnih Židova u Izraelu i u domovini. U ovomu djelu Rebić je uglavnom kronološkim slijedom posložio sve bitne povijesne informacije o odnosima židova i kršćana, ukazao i predočio odnosna pitanja i probleme, ocrtao stavove koji su zauzimani te razloge koji su ih uvjetovali. Kao profesor svetopisamskih znanosti posebnu je pažnju posvetio pitanju „Jesu li novozavjetni spisi antijudaistički obilježeni?" .

S polazišta vjere i teologije to i jest najsržnije pitanje jer spisi Novoga zavjeta ne sadrže samo isusologiju, nego su temelj i ishodište kršćanske kristologije, naime, to je svjedočanstvo da je Isus iz Nazareta Krist-Mesija, Sin Božji, a to i jest najsporniji i u bitnosti jedini pravi sporni sadržaj između židova i kršćana. Dakako, židovi odbacuju novozavjetnu kristologiju i to pripisuju djelovanju Crkve prvih vjekova koja se time udaljila od izvornih datosti i priklonila političkim, kulturološkim i drugim zahtjevima i izazovima poganskoga okruženja u koje se inkulturirala. Međutim, podjednako vrijedi i stav kršćanske egzegeze i teologije koja se ne može odreći svetopisamskoga pologa i svete predaje, ne može zanijekati Pomazanika, Mesiju, Sina Božjega i Bogočovjeka Isusa Krista, napose ne njegovu smrt i uskrsnuće. Moguće je i potrebno u dijaloškoj konfrontaciji slijediti i rabiti četiri naputka što ih Rebić predlaže kada je riječ o čitanju i razumijevanju evanđeljâ .