Nakon osvrta na međuodnose u prvoj Crkvi i razlaganja o „antijudaizmu" u novozavjetnim spisima, Rebić nam nudi dostatno opširan i obrazložen panoramski povijesni pregled o „asntijudaizmu". Taj kronološki prikaz ide od vremena drevnih crkvenih otaca, preko cijeloga srednjeg vijeka sve do vremena humanizma i prosvjetiteljstva te završava s posebnim osvrtom na pitanje o Židovima u Habsburškoj Monarhiji, na pogrom Židova u XIX. i XX. stoljeću, uz kratak osvrt na pitanje Židova u Hrvatskoj. Ovaj je profesorski priručnik (scripta 15) opremljen i popisom literature kojom se autor služio i koju zacijelo preporučuje čitateljima. To je izbor iz međunarodne ponude knjiga o toj temi, navlastito na engleskome i njemačkome jeziku, što je i razumljivo. Ipak začuđuje da je baš u popisu literature izostao navod djela dr. Ivana Mužića, Slavka i Ive Goldsteina i drugih ovorodnih autora. Nema ni spomena knjige koju je izdao rabin Kotel DA-DON, Židovstvo, Zagreb, 2004.

No mnogo više i mnogo prije negoli ova mala primjedba u vezi s navedenom literaturom, a jer je riječ o vrlo ozbiljnoj temi i njezinu udžbeničkome karakteru, a gledano u cjelini, na kraju se dobiva dojam kao da je ovaj udžbenik tkan i satkan u „crno-bijeloj" tehnici. Pri tome je kršćane zapala crna, a Židove bijela boja. Naime, sasvim otvoreno zapažajući, čini se da su evidentirani i imenovani svi „kršćanski grijesi" tijekom dva tisućljeća protiv Židova, a među tim „grijesima" kao da primat drže oni „katolički". Nedostaje zauzetiji prikaz antijudaizma kod protestanata, a još većma onoga kod pravoslavaca, napose u Rusiji. Zbog brojnih i silenih nasrtaja na Katoličku Crkvu i papu Pija XII. u svezi s Holokaustom usred XX. stoljeća, stječe se dojam da je katolički rimski papa bio neka vrsta „doglavnika" Hitleru, Paveliću i drugima. K tome, statistički gledano i zbrajano, Rusiju je, milom ili silom, napustilo gotovo više Židova nego je stradalo u nacističkim logorima, ali to se gotovo šutnjom prekriva. Nije valjda da je rimski papa Pacelli krivac i za progone Židova iz Rusije, za likvidaciju Židova u Srbiji i drugim zemljama! Ili se treba prikloniti i privoljeti uz proizvoljne konstrukte koji su suprotni stvarnosti i činjenicama? Mislim da je potrebno uvažiti neophodnu reviziju povijesti koju su pisali diktatori s lijevice i s desnice, kao i nametnuto opće mnijenje koje se širi preko medija, pamfleta i sl.

Valja se prisjetiti da je nakon Drugoga svjetskog rata u određenim krugovima nastala prava „hajka" na papu Pija XII., na njegovu ulogu tijekom ratnih zbivanja, napose na njegov odnos prema Njemačkoj, odnosno prema režimu nacizma pod diktaturom Adolfa Hitlera. Stoga je bio proglašen „Hitlerovim papom". Značajan prinos tomu i takvu napadu i njegovoj popularizaciji dalo je djelo njemačkoga Židova lijeve orijentacije Rolfa Hochhutha „Namjesnik" (Der Stellvertreter), premijerno izvedena predstava u Berlinu 1963. u kojoj je ovaj papa predstavljen kao „šutljivi promatrač" progona Židova. Uslijedilo je bezbroj drugih djela, za i protiv. Tu spada i djelo britanskoga novinara i katolika (nekadašnjega sjemeništarca) Johna Cornwella o „Hitlerovu papi" . Od židovskih autora valja spomenuti djelo Jonaha Goldhagena u kojemu za holokaust optužuje cjelokupan njemački narod i Katoličku Crkvu . I prof. Rebić u Predgovoru ovoj svojoj knjizi piše: „A osobito me na izbor te teme potakla knjiga koja se nedavno pojavila na njemačkom knjiškom tržištu pod naslovom 'Die katholische Kirche und der Holocaust. Eine Untersuchung über Schuld und Sühne' (Katolička Crkva i holokaust. Istraživanje krivnje i kajanja"). Knjigu je napisao američki Židov Daniel Jonah Goldhagen. Knjigu je vrlo teško čitati. Prožeta je mržnjom i okrivljavanjem, poluistinama i insinuacijama na račun Crkve. Pisac ne uzima u obzir ništa od onoga što je Katolička Crkva poduzela, rekla ili napisala o holokaustu i progonu Židova za vrijeme nacističkoga režima u Europi. I osudila ga.

Pisac je često jednostran i neobjektivan kada Crkvi pripisuje ono što su učinili režimi koji su prema Crkvi bili neprijateljski nastrojeni i koji su uostalom progonili i samu Crkvu. Pisac kao da ne zna za mnoge pomirbene čine koje je u ime Crkve poduzeo rimski biskup papa Ivan Pavao II. Povrh toga, pisac iznosi mnoge „poluistine" pa na neki način šteti pothvatima pomirenja između jedne i druge vjerske zajednice, a time i sebi i svojoj knjizi potpirujući nove nesnošljivosti jednih prema drugima Kao reakcija na tu knjigu može se navesti djelo jednoga židovskog rabina koji brani papu Pija XII. Rabin Dalin izriče tvrdnju: „bitka oko reputacije pape Pija XII. jedna je od povijesno najvažnijih bitaka kulturnog rata."

A dr. Jure Krišto, koji je o tome pisao, primjećuje: „Rabin je svjestan, naime, iznimno agresivne ljevičarske intelektualne klase koja želi eliminirati s društvenog obzorja ne samo Katoličku Crkvu nego vjeru kao takvu što, dakako, uključuje i židovstvo." A potom piše: „Suvremeni kritičari Katoličke Crkve uopće se ne bave holokaustom, nego ga jednostavno zlorabe kao najveću batinu kojom udaraju protiv onih u Crkvi koji se ne slažu s njihovim liberalnim stajalištima o seksualnosti, pobačaju, kontracepciji, celibatu, ulozi žene u Crkvi i sličnim pitanjima... Nije naodmet Dalinovo zapažanje da protupapinsku kampanju vode bivši katolički sjemeništarci, bivši svećenici ili srditi liberalni katolici." Među takvima vremenski je možda prvi bio otpali talijanski isusovac Carlo Falconi koji je 1965. godine objavio knjigu „Šutnja Pija XII." na temelju dokumenata koje mu je pribavila bivša jugoslavenska Udba, poglavito iz tabora Viktora Novaka i njegova djela Magnum crimen.

Ravnoteža i podjednaka distanca ovoga oglednog prikaza zahtijevaju da se spomenu i manje časna djela s one druge, židovske strane. Rebić je zacijelo jedan od najbolje obaviještenih stručnjaka integralne judaistike pa mu nisu nepoznate povijesne datosti tijekom stoljeća koje su obilježile odnose židova i kršćana. Ni veliki starozavjetni židovski proroci nisu se ustručavali, ne samo ukazati na zastranjenja i grijehe svojega naroda, nego su i tumačili povijesne jade i nevolje Izraela upravo kroz prizmu njihova odmetništva. Mnogi kršćanski pisci prvih vjekova u svojemu su stavu prema Židovima slijedili upravo taj trag drevnih proroka. Uostalom, tijekom velike, gotovo dvomilenijske, dijaspore Židova događalo se mnogo toga ne samo naspram Židova, nego i među njima samima, njihovim zajednicama, njihovim rabinima, što je u konačnici prepoznatljivo u bezbroj židovskih vjerskih frakcija, učenja, tumačenja svetih knjiga, obreda, zakona i obveza.

Uostalom, sasvim je razumljivo da su tijekom dva tisućljeća i Židovi imali svoj stav i odnos naspram kršćana (ta živjeli su uglavnom u njihovoj sredini), njihovu učenju i obredima, njihovu ustroju i prizivu na svete knjige i zajedničku starozavjetnu prošlost. Nije li tijekom svih tih dugih i mučnih stoljeća među Židovima neprestance u živoj predaji bila obnavljana njihova drevna „povijest Isusova" Toledoth Ješu, u kojoj se na podrugljiv i blasfeman način govori o Isusu, o Mariji i Josipu, o „magarećoj vjeri". Budući da se to na vrlo lukav način prenosi sve do naših dana, smatram da je to bilo potrebno spomenuti i na to se osvrnuti, tim više što postoji „znanstveno izdanje" toga djela na njemačkome i hebrejskome jeziku, tisakno u Berlinu 1902., ali i ponovno u Hildesheimu 1977. godine .

Koliko sam mogao zamijetiti, Rebić u svojemu udžbeniku uopće ne tematizira židovski Talmud kao najvažnije i presudno djelo po kojemu bi se trebali odmjeravati cjelokupni odnosi između Židova i kršćana. Obično se prihvaća netočno mišljenje da u Talmudu i nema naročita spominjenja Isusa Krista i kršćana. To može samo tako izgledati na prvi pogled, odnosno na prvi ugled Talmuda u kojemu se već odavno izostavljaju mjesta, odnosno tekstovi koji se odnose na Isusa i kršćane općenito. Naime, poznat je naputak izrađen tijekom jednoga susreta rabina u Poljskoj početkom XVII. stoljeća kada je zaključeno da se u izdanjima Talmuda izostave oni tekstovi koji se odnose na Isusa i na kršćane jer bi to moglo imati štetne posljedice po Židove. A na mjesto izostavljenoga teksta treba staviti samo mali kružić kao znak koji je imao označiti da taj izostali tekst rabin treba nadomjestiti usmenom predajom i na taj način onemogućiti kršćanima da u talmudskome tekstu otkriju ona mjesta u kojima je riječ o Isusu Kristu ili pak o kršćanima.

Nije moguće ni pomisliti da sveučilišnome profesoru svetopisamskih znanosti i gotovo pravome ekspertu judaistike, kakav je prof. Rebić, nisu poznati stavovi o sudbini talmudskih prijevoda i izdanja u prošlosti, a i u sadašnjosti, pa s tim u vezi i poznavanja djela iz pera profesora na Kraljevskoj rimokatoličkoj crkvenoj akademiji u Petrogradu I. B. Paranaitisa. O životu ovoga znanstvenika, katoličkoga svećenika i sveučilišnoga profesora, pročelnika katedre za judaistiku u Petrogradu, a rodom iz Turkestana, veoma su oskudne biografske informacije. Zna se da je bio još živ godine 1916., ali onda mu se s dolaskom boljševičke revolucije gubi svaki trag. Njemu se je posrećilo te je uspio imati uvid u cjeloviti Talmud te iz njega prepisati sve one tekstove koji se odnose na Isusa Krista i kršćane. Te je tekstove profesor Paranaitis prenio u izvornu obliku, to jest na hebrejskomu jeziku, a odmah je pridodao i latinski prijevod.

Valja pretpostaviti da će se već naći netko tko će ovo djelo jednoga znanstvenika i istraživača iz ruskoga Petersburga umah htjeti svesti na razinu knjige koja se pripisuju ruskome pravniku Sergeju Aleksandroviču Nilusu Protokoli sionskih mudraca te na taj način pokušati uzdrmati temelje vjerodostojnosti ovoga djela te od istinita kazivanja pokušati učiniti tek izmišljen galimatijas nadahnut antijudaizmom. Međutim, stvari stoje sasvim obratno. Djelo je vjerodostojno, ono se odlikuje ozbiljnom i sustavnom metodom obrade, ono je specifično jer dira i razotkriva sadržaje teško ili nikako dostupne.

Djelo profesora Paranaitisa podijeljeno je u dva glavna dijela. Prvi dio sadrži učenje Talmuda o kršćanima. Pri tome je najprije riječ (1. poglavlje) o Isusu Kristu u Talmudu, o raznim imenima kojima se oslovljuje Isusa u Talmudu, o Isusovu životu , potom o učenju Isusa Krista .

Drugo poglavlje ovoga prvog dijela knjige odnosi se na kršćane u Talmudu, a pojedinačno obrađuje imena kojima se nazivaju kršćani u Talmudu, zatim se obrađuje pitanje tko su kršćani prema učenju Talmuda te naposljetku o kršćanskome bogoštovlju. Tko god pročita sve ove stranice satkane od izvornih citata iz Talmuda i popraćene neophodnim bilješkama i tumačenjima, ne može ostati nedirnut množinom i oštrinom nemilih izraza, imena i pridjevaka o Isusu Kristu, kršćanima i njihovim svetinjama. Kada se ovo pročita, postaje jasnije i uvjerljivije zašto je davno donesen naputak da se ta mjesta u Talmudu izostave kod tiskanja i da se nadomjeste malim kružićima kao znakovima gdje im je bilo mjesto. Drugi dio knjige posvećen je odredbama i naredbama Talmuda u odnosu na kršćane, dakle na ono što Talmud zapovijeda da se vrši i prakticira u odnosu na kršćane. Tu se nalaze mnoge upute i naredbe, kao npr. kako treba izbjegavati kršćane jer su nečisti, oni su idololatri, oni su štetni, pa kako treba činiti zlo kršćanima, nanoseći štetu njihovoj imovini, šteteći im preko sudova, izbjegavanjem pružanja pomoći u životnim teškoćama, kako kršćane treba ubiti. To se posebno odnosi na one koji bi odali talmudske tajne, kao i na one koji su postali židovski apostati.

Valjda kao tumačenje zašto treba ubiti kršćane ističe se da su oni tirani nad židovima. Začuđuje odredba po kojoj najprije treba biti razrušen Rim, kako treba poubijati sve kršćane, pa i one dobre. Tu je i odredba „da židov koji ubije jednoga kršćanina ne čini grijeh nego prinosi Bogu preugodnu žrtvu"."Uništiti kršćane svrha je svih napora i svih molitava Izraela." To je nauk židovskoga Talmuda. A kada se uz taj Talmud priljubi još židovska Kabbala sa svojim izvitoperenim mistično-magijskim učenjima i tumačenjima, slika postaje još teža i mračnija. No to se ne može prešućivati, to spada u samu srž židovske teologije, filozofije, mistike i politike. To tvori „srž židovstva"! I kao što u Kur'anu postoji dostatna podloga za teoriju i praksu „svetoga rata" protiv kršćana, tako i u židovskome Talmudu postoji dostatna podloga za izrugivanje, prijezir i mržnju na Isusa Krista, njegovu majku Mariju i na sve kršćane. Istinski dijalog stoga treba započeti pitanjem i zadatkom koji glasi: „kako nadići tu datost"? Zaobilaziti te provjerene stvarnosti značilo bi varati sebe i varati svojega sugovornika. Intelektualno, ljudsko i religijsko poštenje (correctness) mora nadvladati svaki oblik laskanja, dodvoravanja, licemjerja, dvoznačnosti i lukava pretvaranja. Nažalost, to je još uvijek deficitarna stvar, odnosno deficitarni stav.

Stoga se ne može prihvatiti ono mišljenje koje kazuje da je uzalud tražiti riječ o Isusu u starim židovskim spisima jer da se njegovo ime izbjegava i tek usput spominje kao „neki, onaj" s ružnim pridjevcima „luđak, bastard, nezakonito dijete". Pa to je pojednostavljen kratak sažetak talmudskoga učenja o Isusu Kristu. Isto vrijedi i za kršćane koje se naziva hereticima, prezirani Nazareni, NOSRI – Nazarenac. Isus je za Židove nezakonito dijete Marije koja ga je začela s rimskim vojnikom Panterom. Uz ostalo, za njih je Isus bio magičar koji je naučio magiju u Egiptu od nekoga Jošue pa je i okončao život tako da je ubijen kao magičar i apostat. Kršćani su apostati, heretici, oholice. Iako se navodi da je istom negdje u VIII. ili IX. stoljeću napisana knjiga Toledoth Ješu (rodoslovlje i povijest Isusova) koja je potom kružila među Židovima u dijaspori i bila stoljećima pučka podloga o njihovu stavu prema Kristu i kršćanima, ipak se čini da sve to i nije baš tako. Govor o Isusu nastao je već za njegova života, silno se razvio nakon njegove smrti i uskrsnuća, a onda s odlaskom golema broja Židova u dijasporu Rimskoga Carstva nakon razorenja Jeruzalema 70. godine prerasta u nezaobilazan sadržaj židovske usmene tradicije koja se kasnije kodificira u Talmudu, Toledoth Ješua i drugim djelima te je preživjela stoljeća pa se i danas spominje u knjigama židovskih pisaca.

Dakako da je s kršćanske strane već u prvim kršćanskim vremenima postojala reakcija koja je zapisana u apologijama, razgovorima i žustrim raspravama crkvenih otaca sa stvarnim ili pak samo knjiškim, fiktivnim Židovima. I to je posebno vrijedan dokaz da je sukob između Crkve i sinagoge davnoga datuma. Spomenimo tek neka od tih djela. Među starim apologijama kršćanstva nalazi se i ona nepoznata autora upravljena Diogenetu (vjerojatno Claudiju Diogenetu koji je 197. bio carski prokurator u Egiptu). Tekst te poslanice svjedočanstvo je konačna razdvajanja sinagoge i Crkve te iznosi neprijateljski stav, pa i mržnju koja se razvila kao posljedica razdvajanja. U arhivima kršćanskoga antisemitizma ima malo tekstova koji u cijelosti dosežu prezriv ton i takvu žestinu pogrda. Osuda židovskoga Zakona događa se kategorički tako da su neki komentatori podrijetlo teksta pripisali Marcionu Tu spada i Dijalog sa Židovom Trifonom, djelo koje pripada sv. Justinu mučeniku (oko 110.–165.).

Ovo je Justinovo djelo obilježilo i donekle odredilo stav Crkve tijekom svih narednih stoljeća. A sržni Justinov stav jest ovaj: mi smo sada pravi, duhovni Izrael, pleme Judino, Jakovljevo, Izakovo i Abrahamovo. Identičnost Boga stvoritelja, Boga Izlaska iz Egipta, Boga na Sinaju i Boga Novoga zavjeta – Oca Gospodina našega Isusa Krista. Sukob Židova i kršćana u prvim stoljećima poslije Krista započeo je zapravo s Pavlom apostolom koji se okrenuo misionarskome radu među poganima. No diljem Rimskoga Carstva, kuda se Pavao kretao, najprije je zalazio i propovijedao u sinagogama. Tamo je doživio i žestoke sukobe, protimbe, zavjere, napade i optužbe upravo od subraće Židova. Nakon 70. godine diljem Rimskoga Carstva, u dijaspori, živjelo je oko sedam milijuna Židova dok su tada kršćani bili gotovo neznatna manjina. Sukob je bio neizbježan. I dogodio se i odjek toga je upravo u kršćanskim obranama (apologijama) i već zarana u traženju svetopismaske podloge i teološkoga opravdanja za legitimitet preuzeta primata kršćana nad Židovima. Kao završni pečat na to razdoblje od gotovo puna četiri stoljeća stavio je sv. Augustin u svojim teološkim raščlambama o tomu pitanju.

1Kotel Da-Danon, židovski rabin, došao je u Zagreb 1998. da nakon više od pola stoljeća zagrebačka židovska zajednica dobijer i svojega rabina. Nakon nekoliko godina njemu je oduzeta ta služba u aferi unutar židovske zajednice, a koja još traje. Moglo bi se, promatrajući izvana, ustvrditi da je nastao „sukob interesa" između dvije grupacije: ona oko dr. Ognjena Krausa i ona oko oca i sina Goldsteinovih. U igru je pristrano upleten i sada bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, jamačno zbog svojih obiteljskih veza i zbog prijateljstva s Goldsteinima. U svakom slučaju, došlo je do rascjepa pa sada mala židovska zajednica u Zagrebu ima svoja dva središta (i dvije mini sionagoge!), jednu u Palmotićevoj s novim rabinom Lucijanom Mošom Prelevićem gdje se okuplja Krausova frakcija i drugu na Mažuranićevu trgu br. 6/II gdje još uvijek djeluje Kotel Da-Don u zajednici koja se je imenovala „Bet Israel", a koja je frakcija Goldsteinovih za koju ona prva zajednica tvrdi „da su se registrirali na protuzakonit način" i za koje je „ponašanje bivšega predsjednika (Stjepana Mesića) bilo nečasno." (Usp.: Vjesnik.hr, news portal, 21. 2. 2012.)

Usp.: Odnosi između Židova i kršćana nekad i danas, str. 196–199.

Usp.: Tanja LAKIĆ, razgovor s rabinom Kotel Da-Donom, u časopisu KBF-a Spectrum, br. 173, str. 173–175.

Usp.: Kotel DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Zagreb 2004, str. 21.

Usp.: Nav. dj., str. 275.

Usp.: Nav. dj., str.608.

Usp.: Nav. dj., str. 624.

Usp.: Nav. dj., str. 664–669.

Usp.: Nav. dj., str. 667.

Usp.: Nav. dj., str. 668.

Usp.: Nav. dj., str. 668–669.

Usp.: Adalbert REBIĆ, Odnos između Židova i kršćana kroz povijest, KS, Zagreb 2007.

Usp.: Nav. dj., str. 23–43.

Usp.: Nav. dj., str. 35.

Jedno od djela koje se zauzima u tome pravcu svakako je ono austrijskoga povjesničara Rudolfa CZERNINA, Das Ende de Tabus, 4. izd., Graz – Stuttgart 2000.

Usp.: John CORNWELL, Hitler's Pope. The Secrete History of Pius XII., 1999.

Usp.: Jonah GOLDHAGEN, Hitler's Willing Executioners, 1996. Isti je autor 2002. objavio knjigu: „Moralna osuda: Uloga Katoličke Crkve u holokaustu i njezina neispunjena zadaća ispravljanja" – o tome vidi dr. Jure KRIŠTO, Židovski rabin brani Pija XII., u Glas Koncila, br. 25/2006, 18. lipnja 2006., str. 11.

Usp.: Adalbert REBIĆ, Odnos između Židova i kršćana kroz povijest, str. 5.

Usp.: Rabbi David G. DALIN, The Myth of Hitler's Pop, Washington, DC, 2001.

Usp.:Jure KRIŠTO, Židovski rabin brani Pija XII., u Glas Koncila, br. 25/2006, 18. lipnja 2006., str. 11.

Poznati i priznati židovski proučavatelj kršćanstva Schalom Ben-Chorin u knjizi o Mariji, Isusovoj majci (Schalom BEN-CHORIN, Mutter Mirjam. Maria in jüdischer Sicht, München 1991, posebno str. 34–37), potanko prenosi sadržaj toga protukršćanskog djela. Ben-Chorin će doduše napisati da se tu Isusovu povijest prepričava u „negativnu primitivitetu"(str. 34), ali taj se pisac na taj način samo vješto ograđuje od osobne odgovornosti koju ozbiljan znanstvenik i sveučilišni profesor ne može na sebe preuzeti, međutim priča ide dalje, ona se usmeno i pismeno prenosi, ona je među Židovima gotovo većinski prihvaćena i rabljena. Uza sve to Ben-Chorin je u ovoj knjizi ispisao nekoliko predivnih stranica o Mariji.

Usp.: Samuel KRAUSS, Das Leben Jesu nach jüdischen Quellen, Berlin 1902, Hildesheim 1977. Usp.: Schalom BEN-CHORIN, Mutter Mirjam, str. 35.

Usp.: Mario DE' BAGNI, Introduzione (uvod) u djelo I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Milano 2005, str. 32–33.

Usp.: I. B. PARANAITIS, Christianus in Talmude Iudeorum sive rabbinicae doctrinae de christianis secreta, Petropoli, 1892. (Kršćanin u židovskom Talmudu ili tajna nauka rabina o kršćanima). Izdanje koje imam u rukama reproducira izvorne tekstove na hebrejskome i latinskome jeziku, a tome je pridodan i talijanski prijevod. Tako je ova knjiga trojezično izdanje.

Usp.: Ivan MUŽIĆ, Protokoli sionskih mudraca, Split 1999.

Usp.: I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Milano 2005, str. 55–87.

Usp.: Articulus III.: De Doctrina Christi, Isto mj., str. 88–92.

Usp.: I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Capitolo II, str. 93–149.

Usp.: I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Pars II. Talmudis praecepta de christianis, str. 150–239.

Usp.: Jean-Luc POUTHIER, Die Apologie an Diogenet, u Welt und Umwelt der Bibel, br. 38/205, str. 38–39.

Usp.: Rudolf VODERHOLZER, Justin der Märtyrer, u leksikonu Theologen, Ketzer, Heilige, Beck Verlag, München 2001, str. 211.

Usp.: Adalbert REBIĆ, nav. dj., str. 58–59. Za daljne proučavanje ovoga pitanja preporučujemo nekoliko radova: Joachim LAUER, Verfeindete Verwandte?, u Welt und Umwelt der Bibel, br. 38/205, str. 55–62; Klaus WENGST, Jesus zwischen Juden und Christen. Re-Visionen im Verhältnis der Kirche zu Israel, Stuttgart 2004; F. SCHULLER, G. VELTRI, H. WOLF, Katholizismus und Judentum, Gemeinsamkeiten und Verwerfungen vom 16. bis zum 20. Jahrhunder, Regensburg 2005. Razni autori i razni materijali: Juden und Christen. Geschichte einer Trennung, poseban broj Welt und Umwelt der Bibel, Stuttgart, br. 38/2005.; Mario PESCE, Ebraismo, u leksikonu Teologia, Ed. Paoline 2002, str. 474–501; Luigi MORALDI, Giudaismo, u Nuovo Dizionario di Teologia Biblica, Ed. Paolone 1988, str. 681–707; Zbornik radova i stavova kršćana prema ŽIDOVSTVU: Le chiese cristiane e l'ebraismo (1947–1982) Marietti, 1983. 209–229; Agostino BEA, Il popolo ebraico nel piano divino della salvezza, u La Civilta cattolica, 1965, IV, 209–229; August BEA, Antisemitismus, Rassentheorie und Altes Testament, u Stimmen der Zeit, br. 100, 1921, str. 170–183. Augustin kard. BEA, Die Kirche und das juedische Volk, Frankfurt 1966; M. PESCE, Il cristianesimo e la sua radice ebraica, EDB, Bologna 1994. Ansgar KOSCHEL (izd.), Katholische Kirche und Judentum im 20. Jahrhundert (ISBN 3-8258-5507-4); J. MARITAIN, Gli ebrei fra le nazioni i La passione d'Israele – sada sabrani u djelu: Il mistero d'Israele, Massimo, Milano 1992; Hans KÜNG, Das Judentum, Piper Verlag, München – Zürich 2001, napose odsjek pod naslovom Der Streit zwischen Juden und Christen, str. 377–485. i brojna druga djela djelomično već spomenuta u ovomu ogledu.

Kršćansko- židovski dijalog između teologije i politike

"On je bio Židov među Židovima. Ni iz jednoga drugoga naroda nije mogao poteći čovjek kao on i ni u jednomu narodu ne bi mogao naći apostole koji su u njega vjerovali." Leo BAEK

Ne može se zanijekati da Židovi i kršćani dijele zajedničku duhovnu baštinu: Stari zavjet, monoteizam, vjeru u Boga stvoritelja, Savez, Dekalog, mesijanstvo, kraljevstvo Božje, molitveno blago...

Dijalog Židova i kršćana, na ovaj ili onaj način, odvijao se tijekom svih dvadeset stoljeća. Taj je dijalog ponekad bio napet i ratoboran, ponekad se pretvarao u zloslutnu šutnju, najčešće u podmukli govor iza leđa, a nereijetko i u oktroirane zakone izgona i progona... U tom odsjeku povijesti zbile su se mnoge presudne stvari od kojih, što se Židova tiče, treba istaknuti tragično stradanje u vrijeme vladavine nacionalsocijalizma Adolfa Hitlera u Njemačkoj, ali i pozitivan događaj službene uspostave države Izrael 1948. godine. Upravo će ta dva događaja biti u središtu židovskih međunarodnih odnosa ne samo u političkome planu, nego će postati i dva ključna pitanja u dijalogu Židova i Katoličke Crkve, čak do te mjere da će zasjeniti i u drugi plan staviti biblijsko-teološku tematiku.

No najvažniji događaj za novu epohu dijaloga između Židova i Katoličke Crkve svakako je deklaracija Drugoga vatikanskog sabora Nostra aetate o odnosu Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama koju je 28. listopada 1965. proglasio papa Pavao VI., kao posljednji dokument istoga Sabora. Taj saborski dokument ima svoju vrlo bogatu i donekle napetu povijest nastanka i dogotovljenja.

Dobro se je prisjetiti trojice odlučujućih protagonist nastanka ovoga dokumenta. To su francuski židovski povjesničar, veliki pristaša cionističkoga pokreta i veliki meštar masonske lože u Parizu Jules Isaac (1877.-1963.), papa Ivan XXIII. i kardinal Agosino Bea. Isaac je posjetio papu Ivana XXIII. 9. lipnja 1960. s nakanom da predloži Papi da skori Koncil izradi dokument o "židovskom pitanju". Taj bi se dokument po Isaacovoj zamisli trebao osvrnuti na nekoliko važnih biblijsko-teoloških (zapravo sveopćoj reviziji gotovo dvotisućljetne povijesti), ali i političkih pitanja.Trebalo bi javno proglasiti da Židovi nisu krivi za Isusovu osudu na smrt, da ih se ne može više prozivati zbog deicidiuma te je potrebna revizija dosadašnjega stave.

Kolika i kakva je bila uloga Sinedrija, velikih svećenika, kako se odvijao taj "židovski process", to još uvijek ostaje veoma osjetljivo i prijeporno pitanje. Danas se ide za tim da se posvema isključi svaka upletenost i odgovornost sa židovske strane. U tu bi svrhu valjalo preinačiti, protumačiti i obezvrijediti sve ono što je u četiri evanđelja zapisano, što je izrečeno u Djelima apostolskim, posebno u Petrovim govorima te u poslanicama sv. Pavla.

Sadašnje stanje toga kompleksna i teška biblijsko-teološkoga pitanja predočuje u jednomu sintetičkom tekstu zagrebački professor kristologije dr. Ivan Karlić ovako: "Prema tome, suvremeno kritičko teološko/kristološko istraživanje i razmišljanje ima pravo kada pripisuje rimskoj političkoj vlasti odgovornost za Isusovu osudu i smrt, koje tako zadobivaju i društveno-političke konotacije. Ipak, zajedno s mnogim suvremenim teolozima, smatramo da treba vjerovati i oslanjati se i na novozavjetne spise (evanđelja) koja govore da je vrhovna religiozna vlast židovskog naroda predala Isusa tadašnjoj političkoj vlasti. Pitanje koje se sada postavlja je slijedeće: Jesu li ga predali iz religijskih ili iz političkih motiva? Odgovor koji bi bio najbliže istini je: predali su ga iz religijskih motiva koje su "pretvorili" u političke motive. Isusu je najprije sudio religijsko-politički židovski sud (Veliko vijeće ili Sinedrij) koji ga je poslije predao rimskome vojno-političkom sudu".

Kada je riječ o dvostruku procesu Isusu iz Nazareta i njegovoj osudi na smrt, često se zaboravlja činjenica da u vrijeme Isusove smrti u Jeruzalemu dvije trećine Židova živi u dijaspori, da nisu ni znali ni mogli znati ni za Isusa ni za njegovu smrt!

Ne može biti dvojbe da je mnogo učinjeno na poboljšanju odnosa između Židova i Katoličke Crkve, iako još uvijek postoje brojna otvorena i nerješena pitanja. No valja se prisjetiti da su trojica posljednjih papa posjetili Izrael: bio je to Pavao VI., zatim Ivan Pavao II. te Benedikt XVI.

O teškoćama kršćana s izraelskim vlastima mogu dobro posvjedočiti franjevački kustosi Svete Zemlje, kao i papinski nuncij koji ima nadasve delikatnu zadaću. Čak je i papa Ivan Pavao II. govorio o "stanju nepravde i poniženja koje je nametnuto palestinskome narodu". Nekadašnji, ali i sadašnji vatikanski dužnosnici i diplomati nisu krili svoju zabrinutost da kršćani prežive u Svetoj Zemlji... Ponekad se može čuti govor o naopako izvrnutu holokaustu – o Šoahu, ne više nad Židovima, nego Židova nad Palestincima. Mišljenja su podijeljena i u Crkvi, naročito među vodećim hijerarsima i nešto manje teolozima. A Židovi su na to veoma osjetljivi i gotovo razdražljivi.

No ostaje pitanje: koja je razlika u reakciji Irana na Rushdijev roman (Satanski stihovi, 1988.) i Izraela na Grassovu pjesmu (Ono što mora biti rečeno, 2012.)? To navodim samo zato da potvrdim kako su Židovi veoma osjetljivi i na najmanji oblik kritičkoga razmišljanja o njima, o njihovoj politici, njihovim utjecajima u svjetskim razmjerima. A kao vrsta "obrambenoga mehanizma" javlja se njihova povika o "antisemitizmu" ili pak o "nijekanju Holokausta". Međutim, želim, gotovo usput, samo spomenuti da su knjige kao što je Industrija Holokausta i Mitovi Cionizma napisali i objavili Židovi, a ne anti-Židovi.

Iako u preteškim uvjetima i okolnostima kršćani su, u većem ili manjem broju, uvijek bili u Jeruzalemu i Svetoj zemlji dok su Židovi živjeli u dijaspori od 70. godine poslije Krista do 1948. kada je službeno uspostavljena država Izrael.

Zaključna razmišljanja

Osoba Isusa iz Nazareta stoji u središtu, ali i sjecištu i raskrižju svih svetopisamskih i teoloških rasprava i nesuglasja između Židova i kršćana. Tako je od samih početaka. Tim raskoracima i razmimoilaženjima posvećena je ova rasprava.

Čini se da je tijekom dva tisućljeća najteže i najvažnije pitanje između Židova i kršćana bilo ono koje se odnosi na proces i suđenje Isusu Kristu u Jeruzalemu i udio Židova u tome... Recimo iskreno: spor još uvijek nije riješen, ali je ublažen. Djelo židovskoga pisca Hugha Schonfielda, Pashalna urota, koje smo opširno prikazali, zacijelo ne može pridonjeti boljemu dijaloškom raspoloženju.

Kada je riječ o odnosima kršćana i Židova, mislim da se ne smiju zaobići i izostaviti dva opažanja. Prije svega treba prepoznati i osuditi nepravedan i neljudski odnos određenih političkih sustava i ideologija u Europi XX. stoljeća prema Židovima od kojih su silno stradali. Međutim, valja dati mjesta i opažanju da su Židovi od vremena Francuske revolucije (1789.), preko Oktobarske revolucije u Rusiji, sve do drugih komunističkih revolucija u europskim državama vrlo aktivno sudjelovali u tim revolucionarnim zbivanjima.

Kršćani se ponekad pitaju zašto Židovi ustraju u obrani i uskogrudnu svojatanju njihova JAHVE, koji se doimlje kao jadno i malo plemensko (židovsko) božanstvo u službi intranzigentna i ratoborna nacionalizma, a ne u službi uzvišene monoteističke religije. I nikada Židovi nisu zahvalili kršćanima, od Pavla Taržanina pa do danas, što su od njihova plemenskoga Boga učinili univerzalnoga, milosrdnoga Boga Ljubavi, Boga Isusa Krista.

Uvijek je na mene izazovno djelovala činjenica da su među najoštrijim kritičarima Židova bili ljudi koji su bili ujedno i najljući neprijatelji Katoličke Crkve. Spomenimo najprije Voltairea (1694.-1778.)... Ovome treba pridodati i sve ono što je o Židovima napisao Karl Marx, Židov, koji je davao prijedloge kako riješiti jednom zauvijek "židovsko pitanje". Potom Sigmund Freud, također Židov, koji je napisao veoma zločesto djelo u kojemu posvema degradira lik Mojsija i njegovo povijesno djelo. O tome se šuti, preko toga se prelazi, a od Crkve se očekuje da ona osudi samu sebe zbog antisemitizma! Nije li od njih Hitler mogao naučiti više nego od bilo koga drugoga!

Ovaj moj produženi ogled o Isusu Kristu u židovskome shvaćanju želim završiti riječima pjesme Romana Brandstättera iz poznatog dijela Job 1943. Requiem za Varšavski geto.

... Ali ja ne prestajem u tebe vjerovati

i ja ću te ljubiti,

Bože – baš za inat tebi,

koji si sve poduzeo,

da u te posumnjam.

ŠEMA ISRAEL, ADONAI ELOHENU, ADONAI EHAD.

/S njemačkog preveo: N.M. Roščić/

http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/13755-isus-krist-u-zidovstvu.html