JOSIP BLAŽEVIĆ

 

Osvrćući se na učestalost i brojnost gurua i učitelja s Istoka koji opsjedaju Zapad istočnjačkim tehnikama (samo)spasenja, pod vidom terapijâ, nameće nam se i logično pitanje: dolaze li svi oni samoinicijativno i spontano ili iza njih stoji neka organizacija, neki misionarski centri koji gurue pripremaju za njihovo poslanje na Zapadu. Ovo pitanje je to umjesnije što je upadljivije njihovo solidno poznavanje Biblije, kojom vješto manipuliraju u susretu s kršćanima. Imaju li gurui kakvu razrađenu strategiju djelovanja na Zapadu?

 

Obrise razrađene strategije djelovanja gurua na Zapadu susrećemo već i kod indijskog gurua Maharishi Mahesh Yogija, utemeljitelja transcendentalne meditacije, jednog pozapadnjačenog oblika joge koji je na Zapadu i najzastupljeniji. On svojim misionarima daje slijedeću uputu:

 

Ako sviješću širokih slojeva vlada religija, transcendentalnu meditaciju treba naučavati rječnikom religije. Ako metafizičko mišljenje upravlja sviješću društva, transcendentalna meditacija treba se poučavati rječnikom metafizike, ukazujući na ispunjenje trenutnog metafizičkog mišljenja. Ako sviješću širokih slojeva vlada politika, transcendentalnu meditaciju valja naučavati političkim rječnikom, ukazujući na ispunjenje političkih težnji vremena. Ako u svijesti širokih slojeva prevladava ekonomija, transcendentalnu meditaciju valja naučavati rječnikom ekonomije, ukazujući na ispunjenje ekonomskih težnji i ciljeva vremena.

 

Dakle, razvidno je, spomenuti guru svoju tehniku želi proširiti Zapadom pod svaku cijenu. Kakav god svjetonazor vladao sviješću širokih slojeva, njegovu tehniku treba predstavljati kao ispunjenje težnji dotičnog svjetonazora. Transcendentalna meditacija uvijek se predstavlja kao neutralna tehnika, pomirljiva sa svim svjetonazorima i religijama, pa tako i s kršćanstvom, štoviše, predstavlja se kako je mnogima upravo pomogla da se približe vlastitoj vjeri, iako je istina da se kršćanstvo i transcendetnalna meditacija kao tehnika za postizanje stanja čiste svijesti (što predstavlja ekvivalent spasenju u hinduizmu, ali ne i u kršćanstvu) i okultnih moćiju zvanih siddhi, međusobno potpuno isključuju.

 

   

 

Drugo naše zapažanje odnosi se na postojanje globalne svjetske organizirane mreže za širenje hinduizma koja je nastala kao reakcija na posjet pape Pavla VI. Indiji. Naime, godine 1964. utemeljena je Svjetska hinduska konferencija (Vishwa Hindu Parishad), koja stoji u pozadini današnje agresivne kampanje za svjetsku prevlast modernog hinduizma na Zapadu. Strategiju djelovanja hinduistički lideri razradili su 1966. godine. Gurui su izabrani za prve promicatelje hinduizma na Zapadu. U četvrtom paragrafu njihovog statuta stoji da je svrha osnivanja spomenute organizacije promicanje hinduizma i otvaranje centara za obučavanje misionara koji će ga širiti. U njihovim časopisima stoji da su učitelji joge u raznim dijelovima svijeta misionari i prvi bojovnici.

 

Spomenuta Svjetska hinduska konferencija stvorila je tisuće svjetskih mreža koje educiraju hinduističke misionare i šalju ih po svijetu. Okuplja se svakih 12 godina, prigodom najznačajnijeg hinduskog vjerskog festivala Kumbha Mela, na kojemu sudjeluje i do dva milijuna hodočasnika iz cijele Indije. Posljednji takav festival održao se u siječnju 2003. u Allahabadu.

 

Moramo postati svjesni da istočnjački misticizam sustavno napada i rastače kršćanstvo te snažno utječe i na svjetsku politiku. Pri Ujedinjenim narodima (UN) postoji soba za meditaciju, s redovitim guruom Sri Chinmoy, a nije tajna ni da su neki članovi UN iznajmljivali vjerske objekte sljedbe Brahma Kumaris u Indiji, u čemu značajnu ulogu ima Robert Muller. Zapravo, nevjerojatna je i sama potpora, kako od strane međunarodnih državnih tijela, tako i od političkih lobija u Hrvatskoj, na koju nailaze ove guruističke organizacije i njihovi misionari koji vrše snažan politički utjecaj te nipošto nisu bez temelja hipoteze kako su oni krojači (ili marionete?) jedne nove svjetske religije globalizma.