Piše: Petar Glodić   kolumna      

http://www.metro-portal.hr/vijesti/kolumna/invazija-babylosera

 

Obrazovani mladi ljudi s fakultetskim diplomama u većini zemalja Europske unije imaju novi hobi: Temeljito pretresanje cijena na policama supermarketa prije kupnje. Takva aktivnost za njih je velika novost. Dok su ih 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća za ručice vodili kroz obilje potrošačkog društva, njihovi roditelji nisu morali cjepidlačiti oko cijena.

U međuvremenu je podosta stvari pošlo naopako, pa su njihova fino odgojena i pametna djeca prisiljena na znatno skromniji životni stil. Od klinaca sjajno situiranih roditelja, preko noći su postali novi fenomen modernog kapitalizma. U Španjolskoj nazivaju ih generacijom tisuću eura (meliuristas). Francuski sociolog Louis Chauvel skovao je već općeprihvaćeni termin babylosers, kao kontrast babyboomersima, srednjoj klasi Sjedinjenih država i Europe, koja je poslije Drugog svjetskog rata doživjela ekonomski procvat, oplođen velikim brojem novorođene djece.

Zlatne sedamdesete    

Iz hrvatske perspektive teško je povjerovati da mladi talijanski znanstvenik zarađuje ukupno tek 1200 eura (8500 kn) u nekom biološkom institutu, čemu je pribrojano i dodatno pojačavanje kućnog budžeta poslom u još jednoj tvrtki. S cijenama nekretnina koje su potpuno neobuzdane i tržištem rada koje ne obećava previše, mlade obrazovane Talijane ne očekuje baš sjajna budućnost. Nitko neće umrijeti od gladi, ali za očekivati je kako će zauvijek zavidjeti svojim roditeljima na blagostanju koje su im pružali u djetinjstvu. Pogotovo s obzirom na podatak da od vlastitih ‘staraca’ u prosjeku imaju čak tri godine obrazovanja više.

Početkom zlatnih sedamdesetih godina, tek šest posto građana Francuske s fakultetskim diplomama bilo je nezaposleno, a njihovo čekanje na posao nije trajalo odviše dugo. Danas se ovaj udio kreće do nevjerojatnih 30 posto, dok plaće u posljednja dva desetljeća stagniraju. U isto vrijeme troškovi života, pogotovo stanovanja, povećani su višestruko. Tako danas Francuzi za novi stan moraju izdvojiti dvostruko, ponegdje čak trostruko više nego prije dva desetljeća. Nekada su siromašniji bili stariji Francuzi, danas mlađi. Stariji zaposlenici imaju čak 40-ak posto veće plaće od mladih.

Egzistencija mladih ovisi o pomoći starijih pa mjerilo uspjeha više nije razina obrazovanja već bogatstvo vaših roditelja. 

Dolazi do posve prirodne situacije: Egzistencija mladih ovisi o pomoći starijih. Obiteljski običaji zapadnih zemalja tu se približavaju onima koji vladaju kod nas. Ako roditelji nisu dovoljno uštedjeli da bi svojoj već odrasloj djeci kupili stanove, ona ostaju živjeti s njima. To je u zapadnoj kulturi do jučer bilo uglavnom nezamislivo.

Po riječima Louisa Chauvela, navedenima u Guardianu, ‘mjerilo uspjeha više nije razina obrazovanja već bogatstvo vaših roditelja, odnosno koliko vam mogu pomagati u dvadesetim godinama dok se ne probijete na tržištu rada’.

U Njemačkoj, koja je oduvijek bila obećana zemlja za naše iseljenike, udio stanovništva koje ispunjava uvjete za uvrštenje u srednju klasu, do 2020. godine smanjit će se za deset posto, pa bi tako prvi put njihov udio mogao zauzeti tek polovicu Nijemaca. Mlađim obrazovanim ljudima zarade su dostatne za najamninu stana i za hranu, pa nema više spektakularnih putovanja u prekooceanska ljetovališta. Šesnaest milijuna ljudi u EU živi na rubu siromaštva. Događa se veliko unutarklasno preslagivanje u vrijeme kada - apsurdno - Europska unija nikada nije bila bogatija.

Ovakvi problemi europske srednje klase čine se razmaženom kuknjavom iz perspektive slabašne Hrvatske. U nas 60 posto građana ima ispodprosječne zarade, dok udio osoba do 29 godina među nezaposlenima iznosi 30 posto - takvih je čak 75.500.

Što je to pošlo po zlu?

Sve je jasnije da izbor fakulteta u budućnosti mora biti pomniji, iako je iznimno teško očekivati zrele odluke od sedamnaestodišnjih adolescenata. Pri izboru buduće struke, ulogu neće imati afiniteti studenata već ponajprije potražnja za određenim zanimanjima. Domaći babyloser ima nešto više od polovice plaće španjolskog mileurista, pa mu slijede nepopularne solucije za preživljavanje:

1.) ostati živjeti s roditeljima
2.) suzdržati se privremeno od produkcije potomstva
3.) pronaći barem još honorarni posao, uz onaj stalni.

Njegova perspektiva je upravo glamurozna.

Uz sve navedeno, ako bude sretnik i dobije posao, izvjesno je da ga neće birati sam, već će se školovati za ono što bude traženo na tržištu. U socijalizmu se odlazilo u mirovinu s 80 posto posljednje plaće, danas s upola manje - 40 posto.  Navedeni podaci govore da stvari nisu samo loše kod nas, već djeca globalnog kapitalizma imaju dojučer nezamislive probleme u najrazvijenijim društvima. Ovakve promjene imaju različite posljedice.

Dok primjerice u oduvijek politički ‘bezobraznoj’ Francuskoj dolazi do glasnog socijalnog bunta i zaoštravanja na ulicama, u nas se pojačavaju strah i nesloboda. U ponudi imamo stotinu televizijskih kanala, milijun tiskovina, tehnološke gadgete i dizajnerske krpice, ali u isto vrijeme imamo sve manje slobodne riječi, poticajne razmjene mišljenja, sve manje građanske hrabrosti.

Imamo, kako kazuju korporativne fraze, ‘rad u dinamičnom okruženju i neopterećenoj mladoj ekipi’, imamo stanje permanentne nesigurnosti - život od danas do sutra. Pitamo se svakog jutra kada ćemo s probuditi iz tog lošeg sna, jer smo godinama sanjali o boljem životu. Pitamo se - dobro, gdje su stvari pošle ukrivo? 

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro Express podržava različita gledišta. 

****

Prošlo je pet godina od ovog članka, nije bolje...još je gore...