Epidemija pretilosti raste, što se uočava diljem svijeta. U SAD-u je 65% stanovništva preuhranjeno, dok je čak 31% populacije pretilo, a u Europi je pretilo oko 25% žena i 20% muškaraca. Hrvatska, nažalost, prati svjetske trendove: postoje podaci koji ukazuju da je u našoj zemlji čak 79,2% muškaraca i 49,9% žena preuhranjeno i to bez značajnijih regionalnih razlika. Pretile osobe izložene su većem riziku od brojnih bolesti, životni vijek im je kraći, a posebno bi nas trebalo zabrinjavati što je posljednjih godina u Europi i SAD-u počeo trend smanjivanja pobola i smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti, dok u nas i dalje raste. Debljina je, nakon pušenja, drugi najčešći uzrok bolesti koji možemo prevenirati te je sasvim jasno da predstavlja zdravstveni problem, iako većinu ljudi zabrinjava zbog estetskih razloga.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije BMI ( body mass index ) ili ITM ( indeks tjelesne mase ) od 25 do 29,9 definiramo kao prekomjernu tjelesnu težinu ili preuhranjenost, a indeks tjelesne mase veći od 30 smatra se pretilošću i može podijeliti u tri stupnja: 30 – 34,9 predstavlja pretilost prvog stupnja, 35 – 39,9 drugog stupnja, a iznad 40 trećeg stupnja. ITM izračunavamo tako da težinu u kg podijelimo s visinom u metrima na kvadrat ( kg / m2 ).

Postupci mršavljenja

Medijska eksploatacija debljine dosegnula je neočekivane razmjere i svakodnevno smo izloženi informacijama o savršenim metodama i idealnim dijetama koje će u vrlo kratkom vremenskom razdoblju osigurati željeni gubitak kilograma. U stvarnosti to nije tako i većina dijetalnih programa dovode do gubitka tjelesne težine koji je 3 do 5 kg veći no u kontrolnim skupinama.
Realan cilj kojem teže sve ozbiljnije studije je gubitak od 5 do 10 % tjelesne mase u roku od 6 mjeseci, uz održavanje postignutog u trajanju od najmanje dvije godine. Postizanje ovih ciljeva dovodi do povoljnih utjecaja na kardiovaskularne čimbenike rizika.

Terapiju debljine možemo podijeliti u nekoliko osnovnih podgrupa, i to prema načinu života ( dijeta, tjelovježba ), bihevioralnu terapiju, farmakoterapiju, kiruršku terapiju i naposljetku endoskopsku terapiju, kojoj je i posvećen ovaj članak.

Dijete sa smanjenim unosom kalorija u osnovi se dijele na temelju količine unosenih kalorija na dan tako da sežu od gladovanja ( 0 – 200 kcal / dan ), preko vrlo nisko kalorijskuh dijeta ( 200 – 800 kcal / dan ) do niskokalorijskih dijeta ( > 800 kcal / dan ). Dugotrajna gladovanja bez oprezne supervizije mogu biti izrazito opasna, a pokazalo se da vrlo niskokalorijske dijete ne pokazuju dugoročno bitno bolje rezultate od niskokalorijskih dijeta. Izbalansirane dijete temelje se na kalorijskom unosu od 1000 do 1200 kcal / dan, a individualno planirane dijete na deficitu od 500 kcal / dnevno. Navedene dijete opet se dijele u brojne podskupine koje se zasnivaju na niskom unosu masti i visokom unosu ugljikohidrata, na visokom unosu proteina, te na raznim drugim kombinacijama osnovnih sastojaka prehrane koje daju specifičnost pojedinim dijetama.

Programi tjelovježbe moraju biti individualno prilagođeni i dugotrajni. Umjerena fizička aktivnost koja se sastoji od jednosatne šetnje, polusatne vožnje bicikla ili 20 – minutnog plivanja potrebna je da bi se potrošilo oko 150 kcal.

Bihevioralna terapija se temelji na savladavanju prepreka za prihvaćanje dijetnog režima i režima tjelovježbe. Također se dijeli u brojne podskupine temeljene na podnošenju stresa, samokontroliranju ili stimuliranju.

U našoj zemlji registrirana su dva lijeka za liječenje pretilosti: orlistat i sibutramin. Orlistat blokira lipoproteinsku lipazu i na taj način onemogućava apsorpciju masti u crijevima, dok sibutramin ima centralno djelovanje blokiranjem ponovne pohrane serotonina i noradrenalina. Oba su lijeka indicirana u bolesnika s ITM > 30, ili u onih koji imaju ITM > 27 i dodatne čimbenike rizika kao što su dislipidemija ili šećerna bolest tip II.

Barijatrijska kirurgija savjetuje se osobama s ITM > 40 i postoji niz zahvata koji se moraju učiniti kod ove grupe bolesnika. Najčešće se radi o gastroplastici, želučanom bypassu, biliopankreatičnom bypassu ili želučanom podvezivanju. Posljednjih je godina posebno popularno laparoskopsko podvezivanje pomoću podesive želučane vrpce. Nedavno objavljena mataanaliza pokazala je da je barijatrijska kirurgija vrlo uspješna u tretmanu debljine III. stupnja i da takvi bolesnici mogu ovim metodama smanjiti ITM za prosječno 14,2 kg / m2. Operativni mortalitet za navedene zahvate iznosi od 0,1 do 1,1%.

Intragastrični balon

Postavljanje intragastričnih balona u želudac kao mjera za redukciju tjelesne težine, nije nova metoda; još su osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u od FDA bili odobreni, a potom zbog komplikacija i spontanih pražnjenja i povučeni s tržišta takozvani GEGIB ( Garren – Edwards gastric bubble ). Nakon toga skupina stručnjaka zaključila je da je unatoč komplikacijama metoda obečavajuća i postavljeni su okviri koje bi trebali zadovoljavati baloni koji bi se mogli postavljati u želudac. Ti su kriteriji podrazumijevali konstruiranje glatkih balona bez šavova, od materijala koji se može radiološki evidentirati radi jednostavnijeg praćenja te mogućnosti punjenja balona tekućinom umjesto zrakom, i to u različitom volumenu ovisno o pacijentu kojem se aplicira. Nabrojeni zahtjevi doveli su nakon eksperimentalnih studija na životinjama i potom ljudima do razvoja balona nove generacije, odnosno BioEnterics Intragastric Ballon – BIB ( BioEnterics Corp.,Carpinteria, California, SAD ). Do danas je u svijetu postavljeno na desetke tisuća ovakvih balona i rezultati metode su pokazani u nekoliko studija.

BIB je sustav koji se sastoji od glatkog silikonskog ekspandibilnog balona i katetera koji služi za postavljanje balona u želudac i njegovo ispunjavanje tekućinom. Kad se nakon prethodnog endoskopskog pregleda kojim se isključe lokalne kontraindikacije za njegovo postavljanje balon postavi u želudac, ispunjava se fiziološkom otopinom u volumenu od 400 – 700 ml, koja se dodatno oboji metilenskim modrilom. Nakon toga se iz balona na usta izvuče kateter što dovodi do automatskog zatvaranja valvule. Balon ispunjen tekućinom ostaje u želucu i u njemu se može slobodno pomicati. Položaj balona može se na vrlo jednostavan način kontrolirati ultrazvukom. Čitav postupak traje dvadesetak minuta i može se obaviti uz upotrebu lokalnog anestetika u obliku spreja. Preporučeno zadržavanje balona u želucu je šest mjeseci, i to uz upotrebu inhibitora protonske crpke u standardnoj dozi. U slučajevima kad se balon iznimno želi postaviti na dulji rok, treba ga zamijeniti nakon šest mjeseci, iako je uobičajeni postupak da se ponovno postavljanje obavi nakon što je pacijent bar tri mjeseca bio bez balona. Balon se odstranjuje pomoću seta kojim se najprije probuši, a nakon toga pomoću posebnih kliješta izvadi na usta pod kontrolom endoskopa.

Tijekom nekoliko prvih dana nakon postavljanja balona pacijent osjeća nelagodu koju mu ispunjen balon stvara u želucu, što dovodi do mučnine i povremenih povraćanja no uskoro se ovi simptomi gube i bolesnik se navikava na prisustvo balona u želucu. Od ostalih komplikacija moguć je nastanak erozija ili ulceracija u želucu, što se pokušava prevenirati davanjem inhibitora protonske crpke. Opisana su i puknuća balona, no s obzirom da je fiziološka tekućina kojom je ispunjen balon obojena metilenskim modrilom, promjena boje mokraće i stolice signalizirat će da je došlo do pucanja balona. Ukoliko balon ipak završi u crijevima moguć je njegov slobodan prolazak crijevom ili hitna operacija ako se zaustavi negdje na putu u crijevima. Kod vađenja balona, nakon nakon što ga se probuši, moguće su određene komplikacije: temperatura, grčevite boli i proljev ukoliko je sadržaj tijekom vremena provedenog u želucu bio inficiran.

Osnovna indikacija za postavljanje balona je ITM > 35, iako je u nekim kontrolnim studijama balon postavljen i kod ITM > 32, a isključivi čimbenici su hormonalni ili genetski uzrok debljine, maligna bolest u posljednjih 5 godina, trunoća, alkoholizam i narkomanija. Osim toga, postavljanje balona isključuju i lokalne gastrointestinalne promjene kao što su hijatus hernija > 3 cm, ezofagitis III. I IV. stupnja, ulkusna bolest, varikoziteti jednjaka, angiektazije, prethodan zahvat bakterijske kirurgije ili drugi operativni zahvati na želucu.

Pri pripremi bolesnika za zahvat potrebno je uzeti detaljnu anamnezu, fizikalni pregled i provesti antropometrijska mjerenja, izvaditi hematološke i biokemijske parametre kao i razinu TSH, gastrina, kortizola, inzulina, glukoze i serumskih lipida.
Nakon zahvata pacijenti moraju biti tri dana na tekućoj dijeti, a zatim mogu početi unos usitnjene hrane; dijeta koja slijedi treba imati od 1000 – 1200 kcal / dan, a uz to je potrebna i prateća umjerena fizička aktivnost.

Većina studija pokazala je da je prosječni gubitak tjelesne težine ovom metodom od 15 do 21 kg u 6 mjeseci. Godinu dana nakon vađenja balona prosječni gubitak težine bio je 11,4% u odnosu na prosječnu težinu.

Talijanska studija na 2515 bolesnika pokazala je da je vrlo malo bolesnika imalo komplikacije, i to želučanu opstrukciju u prvih 7 dana 0,76% pacijenata, želučanu perforaciju 0,19%, rupturu balona 0,36%, ezofagitis 1,27% i ulkus želuca 0,2%, odnosno ukupno 2,78% ukupnog broja pacijenata uključenih u studiju. Nedavno publicirana studija pokazala je da je nalaz kulture u balonu bio sterilan u 80%, dok je u preostalih 20% nađena samo orofaringealna flora i da iz sadržaja balona nije izoliran Helicobacter pylori kod niti jednog Hp pozitivnog ispitanika.

Nekoliko radova ukazalo je na mogućnost da se intragastrični balon postavi kao prijelazna faza prije barijatrijskog zahvata, i tu je pokazana redukcija tjelesne mase za oko 10% već nakon tri mjeseca.

Zaključak

Postavljanje intragastričnog balona sigurna je i učinkovita metoda redukcije tjelesne težine u pacijenata s debljinom drugog i trećeg stupnja. Metoda se može primjeniti i u bolesnika koji su kandidati za barijatrijske zahvate.

izvor: Medix

specijalizirani medicinski dvomjesečnik