Čovjek izražava sebe na mnogo načina. Jedan od njih svakako je inteligencija. "Biti inteligentan" želja je svakog pojedinca, to je kvaliteta koju najčešće prosuđujemo kod ljudi s kojima dolazimo u doticaj, a istovremeno, to je i zahtjev prisutan u svakoj ljudskoj djelatnosti.

Kad želimo izraziti nečiju superiornost ili uspješnost, često kažemo: "...to je inteligentna osoba..." . Kad želimo izraziti nadu u nečiji uspjeh usprkos poteškoćama, opet kažemo: "...uspjet će, dovoljno je inteligentan...". Što čini ovaj pojam toliko važnim? Što on za nas znači u svakodnevnom životu?

Prirodne znanosti otkrivaju nam uređenost i zakonitosti koje postoje u prirodi. Iako se u tom raznolikom carstvu posvuda mogu uočiti oblici "inteligentnog" djelovanja, ljudska inteligencija je upravo jedna od temeljnih kvaliteta po kojoj se čovjek razlikuje od svih drugih bića i izražava se kao ljudsko biće. S druge strane, u suvremenoj psihologiji kaže se da je inteligencija jedan od važnih faktora ličnosti koji je odgovoran za postojanje individualnih razlika:

"... Jedan od glavnih čimbenika koji vas razlikuje od vaših bližnjih je način na koji su organizirani vaši procesi opažanja, motivacije i učenja u jedinstven sklop mogućnosti: inteligenciju, sposobnosti, talente. Upravo taj sklop i sinteza čini da vi budete vi..." (Elementi psihologije, D. Krech i R. Crutchfiled)

Dakle, govorimo o kvaliteti koja nam unutar čitave prirode daje "rang" ljudskih bića, a istovremeno čini da se ta ljudska bića međusobno beskrajno razlikuju.

Uvriježena predodžba inteligencije obično je vezana uz ljude koji mogu pamtiti mnoštvo podataka (i iskazati ih kroz neki elokventan razgovor), uz one koji su profesionalno vezani uz područje matematike, fizike ili one koji su se svojim organizativnim sposobnostima znali "snaći u životu" i postaviti se na višu društvenu stepenicu ili zaraditi više novaca...

Međutim, inteligencija je daleko dublji i složeniji i još uvijek nedovoljno istražen pojam. Tako, ocjenjujući naprečac nečiju inteligenciju ili želeći dostići neku uvriježenu predodžbu inteligencije, možda činimo veliku grešku i zanemarujemo nešto važno.

U psihologiji je proučavanje ljudskih sposobnosti bilo vezano i uz testiranje inteligencije. Već desetljećima se veliki broj ljudi različitih uzrasta, različitog društvenog statusa i kulture, podvrgava nekom od brojnih vrsta testova inteligencije.

Iako je ovim testovima sakupljen čitav niz korisnih podataka o različitim oblicima i stupnjevima izražavanja ljudske inteligencije, do danas još uvijek nije pronađen jednoznačan odgovor što je to zapravo inteligencija.

Neki psiholozi smatraju da se radi o jednom jedinstvenom mentalnom procesu koji dolazi do izražaja u svakom intelektualnom zadatku, dok drugi smatraju da se radi o skupu različitih, više ili manje povezanih intelektualnih sposobnosti koje se zajednički izražavaju kao inteligencija.

Različite su i definicije inteligencije: neki psiholozi je definiraju kao sposobnost učenja i primjene naučenog, neki opet kao sposobnost vladanja složenim i apstraktnim materijalom o čemu ovisi razina obrazovnih i profesionalnih dostignuća pojedinca. Najčešće opće određenje inteligencije jest da je to svojstvo uspješnog snalaženja pojedinca u novim situacijama, u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje, niti učenjem stečene navike, vještine i znanja. Odnosno, radi se o sposobnosti pronalaženja novih, primjerenih reakcija u svim prilikama u kojima naučeno može koristiti samo ako to znamo upotrijebiti.

Stupanj inteligencije u psihologiji se obično izražava kvocijentom inteligencije (IQ). Međutim, ovaj termin ipak ne objašnjava sve one različite razine izražavanja inteligencije jednog čovjeka u različitim životnim situacijama. Naime, visok IQ ne mora biti garancija uspješnosti pojedinca, odnosno inteligentnog ponašanja u svakodnevnom životu. Česti su primjeri visoko obrazovanih ljudi, s razvijenim apstraktnim mišljenjem, koji su potpuno bespomoćni u rješavanju praktičnih problema. Česti su i slučajevi vrlo uspješnih učenika koji izražavaju visoki stupanj sposobnosti zapamćivanja, razumijevanja i korištenja pojmova i riječi dok "blokiraju" u rješavanju aritmetičkih zadataka i obrnuto. Dodat ćemo tome drastičan primjer koji je pokazalo istraživanje u jednoj zapadnoj zemlji, provedeno kako bi se na području jednog grada identificirala djeca natprosječno visoke inteligencije: djevojčica koja je postigla jedan od najviših rezultata radila je deset godina kasnije u nekom noćnom klubu kao striptizeta i prostitutka.

I kod manje drastičnih primjera često se pitamo kako je moguće da netko "tako inteligentan", "neinteligentno" živi vlastiti život? Očigledno, postoji razlika između potencijala koji čovjek posjeduje i ostvarenja tog potencijala, a inteligencija je pojam koji obuhvaća sam potencijal, njegov razvoj i konačno, njegovu realizaciju.

Kako bismo proširili naše viđenje uloge inteligencije u svakodnevnom životu, navest ćemo još jedan njezin aspekt koji ističu i suvremeni stručnjaci: sama riječ "inteligencija" proizlazi od latinskog pojma intellegere (razabirati), što podrazumijeva rasuđivanje, povezivanje i odabir vrijednosti. J. Payot kaže: "Prava inteligencija je jasno razumijevanje stvarnosti, a kamen kušnik koji omogućuje prepoznavanje čistog zlata ove sposobnosti je djelovanje. Bistrina pogleda inteligencije donosi mir i slobodu duhu..."

Vrlo je slično razmišljala i civilizacija čija znanja često s ponosom ističemo kao vlastitu baštinu: stari su Grci svoj ideal mudraca predstavljali kroz dostizanje vrline koju su nazivali razboritost, odnosno mudrost. Mudrac je onaj koji posjeduje znanje i savršeno vlada svim elementima vlastite prirode. Stoga, on je jedini potpuno spokojan i sretan.

Ovaj najviši oblik izražavanja inteligentnog života stoici opisuju ovako: samo mudrac ujedinjuje u sebi sve vrline jer one proizlaze iz mudrosti kao zajedničkog izvora. On može svaki pokret svoje volje podvrgnuti načelima uma. Samo je on potpuno slobodan jer svoje afekte i nagone podređuje zakonima razuma. Mudrac zna da mu izvanjske stvari ne pomažu u postizanju sreće i zato on nikada neće pomisliti da je novac samo dobro, a bol samo zlo. On je lijep jer su osobine duše ljepše od osobina tijela, a svaka izvanjska ljepota nestaje pred unutrašnjom ljepotom. Mudrac je bogat usprkos svom siromaštvu, jer bogat je samo onaj tko je iznutra bogat.

Aristotel o toj mogućnosti buđenja posebnog uma u čovjeku, koji mu daje karakteristike istinskog ljudskog bića, govori u svojoj Metafizici: "... Ako je um, dakle, uspoređen s ljudskim životom, božanski, tada i život umovanja uspoređen s ljudskim životom mora biti božanski. Ne treba, kao što nas pjesnici opominju, da svoje težnje kao ljudi ograničavamo na ljudsko, a kao smrtnici na smrtno, nego treba, koliko god je moguće, da težimo za besmrtnošću i da se svim sredstvima trudimo da živimo prema onom što je u nama najplemenitije. Jer, ma koliko da je to obimom maleno, ono ipak snagom i dostojanstvom nadmašuje sve ostalo. Štoviše, može se reći: to božanstvo u nama i jest pravo naše biće, jer predstavlja najdragocjeniji i najbolji naš dio. Bilo bi, dakle, neumjesno kad tko ne bi odabrao da živi svojim vlastitim životom nego životom nekog drugog bića. Jer, što smo ranije rekli pristaje i ovdje. Čime je priroda jedno biće odlikovala za razliku od drugih, to je za njega najvažnije i najslađe. To će, dakle, za čovjeka biti život umovanja, ako je um ono što čovjeka čini čovjekom. Zato je taj život i najveće blaženstvo."

Dakle, ovaj aspekt inteligencije sadrži dva važna elementa: razabiranje istinskih vrijednosti i djelovanje kroz koje će se ove vrijednosti iskazati.

Ali, stari Grci upozoravaju i na dvojno izražavanje ljudske prirode: niža ili prolazna priroda izražava sve nagonske karakteristike koje čovjek dijeli sa životinjama, dok druga, viša ili besmrtna, izražava ono najplemenitije, ono što čovjek zapravo jest. Smisao čovjekovog postojanja je: ovladavajući nižom prirodom, izraziti svoju pravu stvarnost, svoju besmrtnu prirodu.

Istinske vrijednosti su prema tome one koje pripadaju višoj prirodi čovjeka, a njihovu realizaciju stari filozofi opisuju kao mudrost. Međutim, ovom izražavanju savršene inteligencije prethodi dugotrajan proces usvajanja znanja i iskustava, i zato su stoici koristili naziv "oni koji napreduju". "Onaj koji napreduje" mora naučiti koristiti svoje sposobnosti. Mora postati svjestan svojih postupaka i motiva koji ga pritom vode. On mora prepoznati zov nagona, mora prepoznati svoja emocionalna stanja koja mu ponekad i neopaženo bojaju sve što opaža oko sebe, mora prepoznati one stavove i razmišljanja kojima izražava samo svoje apetite i zbog njih stvarnost vidi ograničeno, samo iz svog kuta. Sve to može razabrati ako kao kriterij vrijednosti odabere ono što je u njemu najplemenitije.

"Onaj koji napreduje" tada stavlja u pokret vlastitu volju koja ovaj svjesni odabir pretvara u oblike ponašanja. On može napredovati jer je njegova volja morala "dobiti razlog" da upotrijebi svu svoju snagu. Udružujući je sa znanjem, čovjek tada ne guši nego usmjerava svoje emocije, on misli na nov način i to izražava kroz djelovanje. Tada može postići i ono što mu obično "ne ide".

Ali, kao u svemu, postoji ono "ali". U nama "koji napredujemo" (ili to želimo), postoje sukobi isprepletenih želja, misli i emocija, i sebi ponekad izgledamo kao zbrkana mješavina u kojoj je teško nešto razabrati, a ako i razabiremo, još je teže to izraziti u djelovanju. Zato je inteligencija i njeno izražavanje u svim tradicijama visokih civilizacija bilo vezano uz ustrajan rad i napor.

Na Dalekom Istoku stari su filozofi ljudski život predočavali mlijekom u koje je pomiješana voda, a čudesnu sposobnost njihovog razlučivanja nazivali su viveka. Složenost ove sposobnosti zato su prikazivali simbolom: pticom Kalahamsa koja kljunom odvaja mlijeko stvarnosti od vode, kap po kap...

Ana Jončić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 42

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Psihologija/Detail.aspx?Sifra=2120324236