Uzimam sobu veličine samice u studentskom domu s prozorom na kojem zuji rashladni uređaj koji ne stvara ništa osim buke za smiješnu cijenu od 75 rupija, nešto manje od deset kuna. U sobi do moje je jedan od onih mladaca Europe koji svako jutro navlače narančastu odjeću, u hotelske sobe slažu po policama slike šarenih indijskih božanstava i s visoka gledaju putnike u trapericama. Tek nakon nekoliko dana shvatila sam da moj susjed tragaoc ne govori uopće engleski već samo ruski.

Pogled s krovne terase na kojoj skupina plastičnih stolica i stolova čini restoran pruža se na najsvetiju rijeku Hindusa, Gangu. Uskoro sam i ja lako prilagođena omiljenoj zabavi gostiju Shantija, zurenju u daljinu iz plastične stolice na krovu dok sunce nemilice prži, a majmuni skaču po plastičnoj improvizaciji krova i pokušavaju probuditi mlade backpackere iz izmaglice shantizma.

U ranih pet ujutro lupanjem na vratima budi me Parižanka Delphine koja, dok ne dangubi po Indiji i pokušava me natjerati da ustanem na vrijeme za gledanje izlaska sunca s čamca na Gangesu, radi u Liječnicima bez granica pokušavajući izliječiti Treći svijet od AIDS-a.

Gledanje izlaska sunca, i zalaska, nad nekim od gotovo stotinu gatova ovog najmanje tri tisuće godina starog grada je za Shantijeve goste besplatno. S cijenom noćenja koja počinje već od pet kuna uračunat je, dakle, i mladac koji će svako jutro u pet ujutro mlatiti dvostruko većim veslima od njega samog po površini vrlo svete vrlo prljave rijeke pokušavajući pokrenuti čamac s desetak mnogo bolje uhranjenih stranaca.

Sunce ovdje ne izlazi polako se rastezajući iza obzora već samo poskoči i odmah je visoko na nebu. Nakon takvog izlaska sunca preostaje tek još sat, dva za šetnju po gatovima prije nego sunce zaslijepljujuće uništi svaku fotografiju i omami nadobudnog turista. Kraj gata u blizini Shantija motaju se deseci indijskih siromaha i profitera koji ocjenjuju naivnost stranih turista, a Indijci dolaze na lomačama ispratiti svoje mrtve na početku puta u slijedeću reinkarnaciju. Dalje su gatovi na kojima je živahno već u tu ranu zoru dok mnogobrojni vjernici obavljaju ritualna pranja u rijeci koja bi im trebala isprati grijehe. Svećenici obavljaju obrede puje. Ništa ih to ne smeta da u istu tu majku rijeku kojoj se mole slijedećeg trenutka odbace plastičnu bocu.

Zato se ovdje mogu samo prisjećati smaragdno zelene boje koju Ganges ima iznad Rishikesha, prvog većeg mjesta nakon što izbije iz himalajskih strmina. Ganges je u Varanasiju mutna, prljava rijeka i smrdljiva voda koja sadrži pepeo mnogih Indijaca, kanalizaciju višemilijunskog grada i tko zna što još ne.

Zatim dolaze gatovi na kojima su ujutro rasprostrte šarene tkanine sarija i bijeli dhotiji. Kilometarski niz duginih buja stvara velika ručna praonica rublja. Cijele obitelji mršavih stvorenja sa zglobovima u mulju svete rijeke provode životne vijekove ribajući i trljajući, mutnom vodom i sapunom vraćaju čistoću i koju bakteriju odjeći onih koji su rođeni s boljom karmom, u nekoj višoj kasti.

Znakovima slijedim strelice koje upućuju na Internet kafić bez kave. Strelice me vode kroz labirint, ali kompjuteri pokazuju samo crne ekrane. Nema struje, opet, ispričava se starac. Kad sam već, bi li htjela pogledati ponudu Mehrotra Silk Factory? Internet i svileni šal, indijski paket dva u jedan. Mladi gazda posjeda me na jastuk na podu, pucketa prstima starom slugi da donese čaj dok dječaci donose gomile šarenih svjetlucavih hrpa, tkanina zbog koje se nekad pralazilo daleke i opasne putove, Svilenim putem karavanama od Europe do Azije i natrag. Svila kada se zapali smrdi kao kosa i mrvi se kao kosa, upozorava me stručnjak kako prepoznati da li je svila prava ili samo kopija. Sintetika kad se zapali smrdi kao plastika, a pamuk kao papir. Najveći dio proizvodnje je kilometrima daleko, u selu, daleko od pogleda turista. Tako tvrdi vlasnik dok mi pokazuje pisma narudžbi iz Voguea, slavne francuske modne kuće koja prodaje ime za stotine eura bogatašima. Gazda tvrdi da tkalce plaća 1000 rupija tjedno koliko im otprilike treba da naprave jedan šal. 4000 rupija mjesečno bi bilo oko sto američkih dolara, a ako znam da je plaća recimo kuhara 30 dolara čini mi se da vlasnik pretjeruje. Pogotovo što mi odmah zatim prodaje jedan šal po cijeni od 250 rupija. Ali, 10 posto dajemo domovima Majke Tereze, još jednom slušam ime koje je poput Svetog Grala u Indiji, za poboljšanje imidža.

Ujak me dovodi do radionice u gradu gdje se nekoliko tkalačkih stanova smjestilo u jednoj uskoj mračnoj prostoriji. Dok se u dvorištu suše tek obojene vedre niti dragocjene svile, unutra muškarci sjede na podu i gube oči i živote dok nastaju šalovi i tkanine koje će turisti ponijeti kući i hvaliti se rođacima kako su ga dobili gotovo besplatno.

 

 

 

Na povratku me dječak poziva da ga slijedim, da će mi pokazati mjesto gdje mogu fotografirati lomače. Hindusi vjeruju da umiranje u svetom gradu osigurava oslobođenje duše iz ciklusa reinkarnacija. U ruševnoj kući iznad gata sjedi isto tako oronula starica koja čeka oslobođenje, ali dok čeka pruža koščatu ruku, pokret prosjaka. Ona je došla ovdje umrijeti, objašnjava dječak. U kući je i vlasnik. 300 rupija jedno okidanje foto aparata, govori svoju cijenu. Čini se da se ovdje smrt dobro naplaćuje. Odbijam sudjelovati u toj igri. Zadovoljavam se gledanjem dok skupina muškaraca trčečim korakom prolazi kroz uske ulice s pokojnikom zamotanim u bijele plahte na ramenima i vičući: Ram Ram!

Jedno jutro dok promatram još jedno rađanje jutra u izmaglici zagađenog zraka iz maštanja i uspavanosti shantija budi me vijest koja se prepričava. Tri su bombe eksplodirale prošloga dana u Varanasiju. Jedna je u zgradi suda ubila devetero ljudi. Riječ je o sukobu između muslimanima i hindusa koji već dugo vremena remeti mir u državi Uttar Pradesh.

I ovdje gdje su vjere izmiješane kao u bosanskom loncu, od hindusa, budista, muslimana, zoroastrijaca, sikha, kršćana, jaina, sekti svih vrsta, vjerski sukobi ključaju ispod površine. Iako većinski hindusi nemaju problema s dodavanjem božanstava na svoju listu koja broji milijune svih oblika i vrsta. Tako jedan hindus može štovati i Isusa i Muhameda ako mu je to draže od boga majmuna Hanumana, boga slona Ganesha, grozne Kali ili lijepog moćnog plavog Šive. Varanasi nije sveto mjesto samo hindusima koji vjeruju da ga je sam Šiva osnovao, već i budistima. To je jedno od četiri hodočasnička mjesta za koja vjeruju da ih je sam Buda sagradio.

Svetost grada u Indiji ujedno znači i grad gdje se može u vladinim trgovinima vrlo jeftino kupiti kuglice zvane bhang koje se rade od marihuane. Sve vrste droge u Indiji su zabranjene, osim ako je u pitanju neki od svetih gradova gdje se marihuana smatra darom boga Šive pa je onda pomoćno sredstvo za štovanje bogova, a ne kriminal. Indijsku logiku nije da itko iz zemalja preko oceana razumije, ali im ne smeta. Backpackeri vjerno obilaze Puskhar, Varanasi, Puri... Na krovu Shantija mi Srbin Neno demonstrira kako se žvaču te kuglice. Većina stranaca ipak preferira bhang lassi, neka vrst tekućeg jogurta u koji se umiješa bhang. Neno koji već mjesecima sa ženom Izraelkom kampira u Shantiju pod krinkom pisanja knjige o tabli, vrsti indijskog bubnja, svladao je sve načine konzumiranja indijskih opijata. Čak i žvakanje pana, od lišća oraha betela, od kojih zubi dobiju krvavo crvenu boju, omiljena zabava indijskih muškaraca koji im osmijehe pretvara u grotesku. Neno me kroz zube zamrljane crvenilom zamućenog pogleda ispituje o mojem mišljenju glede političke situacije u našem dijelu svijeta.

 

^{Government Bhang Shop službeni je naziv ove trgovine}