PROČITANO

855

PUTA

OD 14.01.2018.

Indijske priče: NA KRILIMA NEMIRA

Marianne, Norvežanka u kasnim tridesetima kojoj se život učinio isprazan pa u Indiji odlazi na skupe tečajeve raznih yoga i shamanskih vještina. Odvela me na shamanske obrede uz vatru povodom noći punog mjeseca. (želja čije ispunjenje je obred trebao garantirati nije se još ispunila)

Indijske priče: NA KRILIMA NEMIRA

Autor: Marina Kelava

http://www.h-alter.org/tekst/indijske-price:-na-krilima-nemira/9552

Putujem, a sa mnom putuje Nemir. Nemir me tjera da se svaka dva, tri dana prepuštam mučenju indijskih prijevoznih sredstava i prelazim tisuće kilometara. Kružim oko Indije sve do juga. Država Tamil Nadu je puna francuskih turista. Tu se nalazi Pondicherry, nekadašnja francuska kolonija. Iz razloga nerazumljivim pripadnicima malih naroda, Francuzi prelaze pola svijeta da bi govorili francuski u francuskom gradu francuske arhitekture.

Čini se da narodi koji su kolonizirali danas vole putovati u svoje bivše kolonije. Zato je Pondicherry pun Francuza, a Englezima je malo teže jer su kolonizirali pola svijeta. Teže im je odabrati, ali svejedno, srećem ih u grupama ispred Memorijala kraljice Victorije, odlaze u Ooty diviti se britanskoj arhitekturi i ne trude se naučiti ni riječ hindija.

Zato su Indijce naučili engleski. Taj je jezik u ovoj ogromnoj zemlji s više od milijardu stanovnika postao najgovoreniji jezik, svojevrsni latinski za Indijce. Iako sam očekivala da hindiju ipak predaju neku pozornost, to se nije pokazalo praksom. U sjeverozapadnim državama otkuda sam počela putovanje govori se hindi ali u drugim dijelovima govore manje hindija od mene koja sam u mjesec dana naučila natucati osnovne rečenice. Hindi je Mahatma Gandhi pokušao uvesti kao nacionalni jezik, ali u južnim su pokrajinama izbile takve krvave pobune da više nikom nije palo na pamet pokušati južnjake natjerati da ga uče. Kako je to opisao Salman Rushdie u Djeca ponoći:

Tada, 1856. godine, jezici su militantno danju stupali kroz ulice, noću su bjesnjeli u mojoj glavi.

Tako se u Tamil Naduu govori tamil, u Kerali malayalam, u Karnataci kannada, u Bengalu bengali... Sve u svemu dvadeset i dva službena jezika, a onih neslužbenih nekoliko stotina. U toj kuli babilonskoj stvari stoje ovako: Tamilci ne žele učiti hindi, Keralčani ne žele učiti hindi, Bengalci ne znaju pozdraviti na hindiju, ali zato svi uključujući i one kojima je hindi materinji nemaju ništa protiv engleskog i svatko tko ima išta rupija u džepu potrošit će ih, ne na odjeću i automobile, kao što bi bio slučaj u Hrvatskoj, nego prvenstveno na to da pošalje dijete u školu, školu na engleskom jeziku. Indijac iz Varanasija i Hrvatica razgovaraju na engleskom. Indijac iz na primjer Chennaija i Hrvatica razgovaraju na engleskom. Indijac iz Varanasija i Indijac iz Chennaija razgovarati mogu samo na, opet, engleskom. Dobro poznata globalna opsesija, sve je bolje nego da je susjedova kuća viša, tj. u ovom slučaju jezik važniji pa tako radije prihvaćaju jezik kolonizatora nego jezik susjeda u vlastitoj zemlji.

Uglavnom, ne govorim francuski i sve te francuske obitelji koje su pretvorile lokalce u lovce, lovce na turistički novac, tjeraju me iz Tamil Nadua. Susjedna je država Kerala, uzak pojas kopna uz obalu Indijskog oceana. Kerala je zemlja neobična, zemlja palmi i vode. Nevjerojatne stotine kilometara vodenih putova odredile su navike i život u njoj. Kanali i rijeke obavljaju funkciju autocesti i putova. Označeni su i brojevima i oznakama, Waterway umjesto Highway broj taj i taj. Da mi je barem jedan kanu ili kajak, mogu samo sanjati dok sunce prži na palubi državnog broda koji po cijeni od tridesetak kuna plovi osam sati po vodenim putovima. Ne preostaje mi ništa nego promatrati razne vrste plovila koje jezde Waterwayima i palmino drveće na obali ispod kojeg se život usporeno odvija. Brod staje kod ashrama jedne od rijetkih ženskih gurua, takozvane Majke koja grli. Moderna zgrada na više katova jedino je što je u tih osam sati poremetilo prirodni sklad. Ne silazim s broda jer potragu za duhovnim mirom ne mogu spojiti s ovom zgradom koja remeti prirodni mir.

U Varkali napokon nalazim plažu koja je dovoljno udaljena od indijskih nastambi. Indijci se ne skidaju na plaži, oni ako i ulaze u vodu čine to sasvim odjeveni, te je na plažama na koji dolaze Indijci sunčanje u kupaćem kostimu atrakcija svim lokalnim stanovnicima, a možda i uvreda za neke. S obzirom da po hramovima vole rezbariti slike golih ljudi u pozama iz Kama Sutre, na plažama su vrlo sramežljivi. Varkala je pojas pijeska ispod visokih litica.

U Varkali nalazim udobnost, čini se kao davno izgubljena vrijednost zapada. Spavam na krovu malog hotela čiji je vlasnik Amerikanac, (zovi me Detroit), koji pokušava od mene saznati kako pročitati ime Albanije na albanskom, neuspješno. Gleda me prijekornim pogledom koji čuva za velike neznalice. Kod njega je cijeli niz lutalica našao kratkotrajno utočište.

A koji su razlozi da ljudi uopće dangube po Indiji, napravimo malu anketu.

Tu su Claudio i Fernando, dva brata iz Brazila koji već više od dvije godine putuju svijetom. Sve su rasprodali i uputili se u svijet o kojem ne prestaju pričati. Učili su arapski u Jemenu, prokrstarili Afriku uzduž i poprijeko, a sada tragaju po Varkali za tečajem ayurvedske masaže.

Andy, iz Londona, koji je imao dva mjeseca između poslova i zaključio da je jeftinije provest ih u Indiji nego u Engleskoj.

Emily, osamnaestogodišnja Britanka koja je na popularnoj britanskoj Gap year, kada nakon srednje škole mladi Britanci uzmu godinu dana prije fakulteta za lutanje svijetom iliti opijanje na lokacijama nešto sunčanijim od Engleske.

Alex, australski dečko s tonom knjiga u ruksaku koji je osvojio 64.000 australskih funti na Tko želi biti milijunaš? kvizu pa ih troši na putovanja.

Marianne, Norvežanka u kasnim tridesetima kojoj se život učinio isprazan pa u Indiji odlazi na skupe tečajeve raznih yoga i shamanskih vještina. Odvela me na shamanske obrede uz vatru povodom noći punog mjeseca. (želja čije ispunjenje je obred trebao garantirati nije se još ispunila)

...

Keralski turizam i hrvatski turizam imaju nešto zajedničko, teže rastjerati backpackere i čehe, a privući bogate, bogatije i najbogatije. Cijene su zato više nego u ostatku Indije. Koliko to Hrvatskoj uspijeva poznato je, a kako ide Kerali, osim što čujem ruski povremeno, po navedenoj anketi rekla bih, ne uspijeva ni njima. Stranci u Kerali ne razlikuju se od stranaca koje srećem u ostatku ne-elitno orijentirane Indije. U Kerali je na vlasti inače demokratski izabrana komunistička stranka, a čini se da oni ovdje čine nešto i za narod. Naime, ovdje je pismeno devedeset posto stanovništva, što će indijskom sjeveru trebati desetljeća da dostigne.

Uljuljkana u udobnost Varkale dane provodim na plaži, čekam Nemira da se vrati. Napokon, s rezerviranom kartom, vozimo se u vlaku klase sleeper, gdje imam vlastiti ležaj. Sasvim neusporedivo s 2 class unreserved i dovoljno udobno da bude i pomalo dosadno. Na putu sam u Karnataku, državu na putu između mnogo poznatijih Kerale i Goe. Karnataka ima pedeset milijuna stanovnika, a moje odredište je mali grad Gokarna, hodočasničko mjesto za hinduse. Gokarna znači kravlje uho, hindusi vjeruju da je ovdje bog Šiva izišao iz uha krave Prithvi, majke zemlje. Gokana je prašnjavi gradić koji se sastoji od tri zemljane ulice po kojima hoda začuđujuće velik broj stranaca, koji kao da su izašli sa fotografije iz Woodstocka, i Indijaca u bijelim haljama s turbanima kričavih boja na glavi.

^Gokarna

^{Jesus in the town?}

^{Kada su Gou preuzeli pomodni partijaneri, hipiji su se preselili na plaže Gokarne, tvrdi stariji Nijemac Werner koji je ovdje dolazio i prije trideset godina. Iz viseće mreže gledam na ocean na neobičnoj plaži na kojoj se crno vulkansko kamenje posložilo tako da tvori mističan indijski znak Om do koje sam pješačila pet kilometara preko brda.

Ljuljanje u visećoj mreži i gledanje u horizont. Ostaje mi misliti. Rođenje, vjenčanje, smrt. Svugdje isti, a opet drugačije doživljeni. Indijci vjenčanje slave u raskošnim proslavama koje traju po nekoliko dana. Roditelji se najčešće zaduže na dugo godina da bi platili svadbu. Roditelji mladenaca u Varanasiju nisu se morali zaduživati. Oni su iz visoke kaste kšatrija, ratnika. Roditelji su inženjeri. Mladenci su inženjeri. Mladoženja telekomunikacija, a mladenka je software inženjerka. Visokoobrazovani, 26 i 24 godine. Mladoženja živi u Delhiju, daleko od roditelja. Nije se želio oženiti, saznajem od njegovog prijatelja Shellyja. Oni su liberalna obitelj. Mogao je reći 'ne' kad je vidio sliku mladenke, kaže Shelly. Uskoro dobivam daljnje objašnjenje slobode na indijski način: Vidjeli su se jedanput prije vjenčanja. Oni su liberalna obitelj. Smjeli su razgovarat na telefon, objašnjava mi Shelly, vojni pilot koji tvrdi da on neće slijediti indijsku tradiciju i da će si sam odabrati ženu.

^{Mlada iz Varanasija}

Dogovoreni brakovi čvrsto su ukorijenjeni u kastama koje se smatraju višim gdje su ljudi uglavnom visoko obrazovani i imućni. Na taj se način zapravo osigurava opstanak kastinskog sustava koji odgovara onima koji su na vrhu, naravno. Iako službeno zabranjene, kaste su ipak ostale duboko ukorijenjene.

Traženje supružnika odvija se i putem novina pa sada i internet stranica. Oglasi su vrlo zanimljivi: Doktor, 27, iz Uttar Pradesha, datum rođenje taj i taj, traži odgovarajuću (čitaj: doktoricu, iz Uttar Pradesha, u dvadesetima, s podudarajućim horoskopom) suprugu.

Unatoč ovim metodama odabira životnih partnera zbog kojih bi većina Hrvatica i Hrvata radije pobjegla od kuće i iz države nego pristala na brak s nepoznatim, Indija i dalje ima vrlo nisku stopu razvoda. I većina mladih, iako na fakultetu imaju drage i dragane, pristaju na kraju na odabir svojih roditelja.

Miraz često bude izvor krvavih svađa. Letimično prelistavanje novina otkriva mi cijeli taj svijet. Obitelj nađe mladoženju za svoju kćer, dogovore miraz, na dan vjenčanja mladoženjina obitelj traži još jedan televizor ili skuter, dođe do svađe, potežu se puške...

Obitelj ostaje bez kćeri i još mora platiti za to. Kao da je žena toliko bezvrijedna da se još mora plaćati drugom da je uzme. Žena = roba, iako me Indijci uvjeravaju da njihov sistem dogovorenih brakova funkcionira mnogo bolje od te zapadnjačke ideje o ljubavi.

Unatoč hordama izgubljenih zapadnjaka koji ovdje dolaze u potrazi za nečim što bi ispunilo prazninu do koje dovodi materijalizam Zapada, indijsko su društvo i poredak vrlo materijalistički. I onda ni sama ne znam, zašto ću se opet ovdje, sigurna sam, vratiti.

Ne znam, i ne mogu vam ponuditi nikakvo objašnjenje. Što to Indija ima? Čini mi se da me pretresa stalno i tjera na razmišljanje, na preslagivanje same sebe. Unatoč materijalizmu, unatoč prljavštini i siromaštvu, unatoč devastiranom okolišu, bolestima koje smo zaboravili u srednjem vijeku.

Jedan od hitova koji se čita ovoga ljeta je knjige Victorie Hislop Otok koja govori o koloniji gubavaca u Grčkoj. Ali, tu knjigu čitamo na plaži i ne uznemirava nas jer pripada zaboravljenim vremenima. Na plaži u Indiji ne mogu zaboraviti prosjakove ruke bez prstiju koje pruža prema meni, njegova stopala bez prstiju, jedino što viri ispod kišobrana kojim skriva lice. Indija je zemlja gdje je guba još uvijek stvarnost za stotine tisuća ljudi.}

Za gubu nema mjesta u bajci, a Hampi je mjesto izašlo iz bajke. Crno kamenje vulkanskog podrijetla, a između tog svemirskog krajolika ruševine drevnog kraljevstva Vijayanagara. Ovdje je turizam zahvatio duše ljudi pa vas čak ni okrilje noći ne skriva od pogleda prodavača/iznajmljivača i svih drugih koji ovdje žive od turista. Dolazim ovdje, ali kako već znam da je s druge strane rijeke malo ruševina ali puno više mira, odlazim tamo i tražim tippi. Na kraju ga i nalazim sasvim na kraju, na rubu ispod magičnih stijena podignut veliki šator u stilu američkih Indijanaca, koji navečer služi kao restoran, a može se i spavati u njemu za svega nekih pet kuna. Nekoliko mladih Tibetanaca lijeno se odmara u visećim mrežama. Ovdje dosađuju samo zujave muhe. Gazda i ekipa reagiraju samo na mahanje rukom i zazivanje chaija. Osjećam se kao da sam pronašla nekakvu rupu usred turističkog ludila. Nekakvu rupu iz koje ne želim izaći.

Većina nađe ovo mjesto tek nakon nekoliko dana, kaže meni i Rheeni velšanin Rob (za Hrvate Robbie). Rob je upoznat sa značenjem riječi 'rob' na hrvatskom. Rheena je mlada Njemica sa starom dušom koja ima prijatelja u Zagrebu. Kojeg poznajem, zaključujemo. Nakon gotovo četiri mjeseca Hrvatska me pronašla. Vraćam se, iako se još uvijek izležavam u visećoj mreži, ispijam chai i ne razmišljam o ama baš ničemu. Nakon mjeseci u kojima ništa nije bilo poznato, odjednom pričam s Velšaninom na hrvatskom i razgovaram s Rheenom o ljudima iz Zagreba. Iako je tippi u Hampiju mjesto gdje želim ostati i vegetirati zauvijek, odlazak se najavio.

Bangalore je posljednja postaja, od tamo leti avion Air Arabije. Glavni grad Karnatake, iz kojeg ovih dana stižu vijesti o bombama i poginulima u terorističkim napadima, sasvim je moderan grad, visokih staklenih zgradurina i mladih visokoobrazovanih Indijaca koji užurbano šetaju u odijelima s laptop torbama u rukama. Tu je sjedište IT biznisa u Indiji. Ovaj bi grad isto tako mogao biti u SAD-u, recimo. S indijskim prosjekom nema baš puno veze. I još je jedan prilog nevjerojatnoj sinergiji različitih svjetova koji uspijevaju obitaviti u Indiji.

Zašto je krava sveta?

Balega, koja oplođuje i izaziva rast usjeva! Balega, koja se dok je još svježa i vlažna pljeska u tanke chapattiju-nalik pogače i prodaje seoskim građevinarima, koji ih koriste za utvrđivanje i ojačavanje zidova 'kachcha' građevina napravljenih od blata! Balega, čiji dolazak sa stražnjeg kraja stoke prolazi dugim putem prema objašnjavanju svoga božanskog i svetog statusa! O, da, pogriješio sam, priznajem da sam imao predrasuda, bez sumnje zato što njeni bijedni smradovi nalaze načina da povrijede moj osjetljivi nos – kako divno, kako neizrecivo lijepo mora biti dobiti ime po Dobavljaču balege!, Rushdie u Djeca ponoći o Padmi, božici balege.