Ima li čovjek tijelo, duh i dušu?

Katekizam Katoličke Crkve o čovjeku govori doista biranim riječima: »Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. ...čovjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu« (KKC 33).

Doista, kako je vidljivo iz Svetoga pisma, iz Knjige Postanka (Post 1, 27): »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.« Po samome božanskome planu stvaranja, jasno je da čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je »na sliku Božju«; u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet; stvoren je kao »muško i žensko«, a Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu. Čovjek je »jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio«, on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. A budući da je na sliku Božju, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: »on nije tek nešto, nego netko«. Za toga čovjeka Bog nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina: »Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna: Sveti nas Pavao uči da su dva čovjeka na početku ljudskoga roda: Adam i Krist... Prvi Adam, kaže on, stvoren je kao ljudsko biće koje je primilo život; posljednji je duhovno biće koje daje život. Prvi je stvoren od posljednjega od kojega je primio dušu koja ga oživljava... Drugi je Adam utisnuo svoju sliku u prvog Adama kad ga je oblikovao. Zato je kasnije uzeo njegovu narav i ime da ne dopusti da propadne ono što je on na svoju sliku načinio. Jest prvi Adam, jest posljednji Adam: prvi ima početak, posljednji nema svršetka. Upravo ovaj posljednji je uistinu prvi, kao što sam reče: 'Ja sam Prvi i Posljednji'« (KKC 359).

Sljedeći broj Katekizma pomaže u odgovoru na Vaše pitanje te ističe kako je zbog zajedničkoga podrijetla ljudski rod jedinstven: Bog »od jednoga sazda cijeli ljudski rod« (Dj 17,26): Divno nas viđenje potiče da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova porijekla u Bogu...; u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duše.

Čovjek ili ljudska osoba, stvorena dakle na sliku Božju, biće je koje je u isti mah i tjelesno i duhovno. Biblijski izvještaj tu stvarnost izražava, kao što Vam je poznato, simboličkim jezikom i rječnikom te ističe da je »Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša« (Post 2, 7). Bog je dakle htio cijeloga čovjeka kao takvoga. U Svetome pismu riječ »duša« često označuje ljudski život (usp. KKC 363) ili cijelu ljudsku osobu. Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku i što je u njemu najvrednije, ono po čemu je posebno slika Božja: »duša« znači »duhovno počelo« u čovjeku. Ljudsko pak »tijelo« ima udjela u dostojanstvu »slike Božje«: »ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane, u Tijelu Kristovu, Hramom Duha: Čovjek, tijelom i dušom jedan, po samoj svojoj tjelesnosti jest zbir osnova tvarnoga svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan« (KKC 364).

To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati »formom« tijela, tj. zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo ljudsko tijelo. »Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav«, a Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne »proizvode« roditelji i da je duša besmrtna, o čemu pitate u dijelu pitanja. Duša ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću. Katkad se - i tu je dijelom i bit odgovora na Vaše pitanje - pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše »cijelo biće - duh i duša i tijelo« - sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5, 23). Bitno je i ključno za vjernika znati i zapamtiti da Crkva uči kako to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu. »Duh« znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom.

Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. »Bog će svojom svemoću povratiti konačno napokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća« (KKC 997). Krist - čije usrksnuće slavimo svake nedjelje, na poseban način ove, uskrsne - uskrsnuo je sa svojim tijelom. Tako će isto u njemu »svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju«; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, »u tijelo duhovno«. »Kako« će to biti nadilazi čovjekovu maštu i shvaćanje; može se dokučiti samo vjerom. »Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu« (KKC 1000).

Glas Koncila, Broj 12 (1761), USKRS, 2008.