«Ne prestajemo se igrati zato što ostarimo; ostarimo zato što se prestanemo igrati.»

George Bernard Show

 

 

Polazak u školu znači završetak bezbrižnog djetinjstva i ulazak u svijet obveza, teškoća i napora. Kako će dijete prihvatiti sve te promjene, snaći se u školi, društvu vršnjaka i učitelja te kako će se odnositi prema radnim zadacima - svakako uvelike ovisi o roditeljima. Isto tako, postoji opasnost da odrasli, ponajviše sami roditelji, zaborave da je dijete još uvijek željno igre i da nije spremno odreći je se. Igra ne smije prestati polaskom u školu, ona se nastavlja i prilagođava.

 

 

IGROM SE UČI

 

Kao što dijete ima potrebu za hranom i ljubavlju, čije uskraćivanje može utjecati pogubno, tako i nezadovoljavanje potrebe za igrom može biti štetno za njegov psihofizički, emocionalni i socijalni razvoj. U djetinjstvu se igra, rad i učenje isprepliću. Igra ima važnu ulogu u životu djeteta, praćena je zadovoljstvom i radošću i na taj način potiče njegov emocionalni razvoj i pridonosi afirmaciji njegove ličnosti. Dijete lakše uči putem igre jer je više motivirano za nju, stoga ona i ima puno snažnije odgojne efekte od svih metoda i strategija kojima se koristimo u odgoju, ali i u obrazovanju djece.

 

Suvremene metode rada u školama nastoje se mijenjati i prilagođavati potrebama djece. U tom nastojanju igra u djetetovom životu ostaje na prvom mjestu. Pomoću igre mogu se neprimjetno razvijati pažnja, pamćenje i opažanje, razvija se sposobnost djeteta da sluša i da čuje što govori učiteljica/učitelj, da gleda i vidi što on/ona pokazuje. Ukratko, učenje kroz igru i zabavu najefikasniji je način stjecanja znanja.

 

Djeca polaskom u školu puno vremena provode sjedeći; umorna od dugotrajnog sjedenja, željna su kretanja i ne biraju mjesto gdje će se igrati. Igraju se na stubištu, na dvorištu, u parku ili na ulici. Važno im je da mogu skakati, trčati, galamiti i biti u društvu druge djece. Djeca mlađe školske dobi uživaju u društvu svojih vršnjaka, no i dalje im je potrebno društvo odraslih. Oni, osim što mogu biti ugodni suigrači u igri, mogu potaknuti novu igru, naučiti djecu pravilima ili im svojim primjerom pokazati kako se ponašati u igri.

 

Igre na svježem zraku, na otvorenim prostorima odlična su prilika da dijete zadovolji svoju potrebu za kretanjem. Na otvorenim prostorima mogu se organizirati razne igre, npr. može se «puštati zmaja», loptom gađati različite ciljeve, igrati «lanca probijanca», «kipova» i sl. Mogu se organizirati šaljive igre natjecanja, kod kojih razne šaljive situacije pomažu djeci da ne shvate igru preozbiljno te da lakše podnesu poraz. Tako se npr. može trčati zavezanih očiju, u vreći, skakati na jednoj nozi i sl.

 

Djeca te dobi izuzetno su zainteresirana za sportske igre, kao što su nogomet, košarka, odbojka, «graničar» i sl. U takvim igrama dijete ne razvija samo tjelesne sposobnosti, već one djetetu pomažu i u socijalizaciji.

 

U toj dobi osjetljivost osjetilnih organa kod djece povećava se, opažanja postaju sve diferenciranija. Zbog tih sposobnosti, djetetu u toj dobi zanimljivi su rebusi i slikovne zagonetke. Primjeri su traženje razlika na naizgled jednakim slikama, uočavanje detalja i sl. Zanimljive su igre vezane uz razlikovanje zvučnih podražaja, kada se nekoliko čaša napuni različitom količinom vode, a zatim se lupajući po njima otkrivaju razlike u zvukovima. Djeca vole pjevušiti i oponašati poznate pjevače, a pokušat će i ponešto odsvirati.

 

 

VJEŠTINE I ZNANJE

 

Pažnja djeteta u ranoj školskoj dobi povećava se. Ona ovisi o interesu i volji djeteta. Sadržaji koji uspiju privući pažnju djeteta dulje će održavati njegovu pažnju i zainteresiranost, a takvi sadržaji lakše se pamte i ostaju trajnije zapamćeni. Igre u kojima dijete pamti neke besmislene riječi ili pokušava zapamtiti više riječi pozitivno utječu na vježbanje sposobnosti pamćenja. U tu svrhu može poslužiti i igra «memory».

 

Pravilno usmjerena mašta, koja je u to doba vrlo živa i nestabilna, obogaćuje svijet djeteta u svim oblicima stvaralaštva kroz igru ( modeliranje, crtanje, slikanje, literarni radovi i sl.). Iako se dijete tim stvaralačkim aktivnostima dosta bavi u školi, imat će potrebu to činiti i kod kuće. Ono ima potrebu da se njegov rad zapazi i traži da se radovi spremaju i izlažu na vidljiva mjesta, što pomaže afirmaciji njegove ličnosti.

 

Općenito, likovno izražavanje ima važnu ulogu za cjelokupan razvoj djeteta, razvija se motorika, koordinacija pokreta, opažanje, koncentracija, upornost, volja i poticajno djeluje na emocionalni razvoj, a ponajviše na kreativnost.

 

U razvoju djetetovih intelektualnih sposobnosti značajnu ulogu imaju iskustva stečena promatranjem i eksperimentiranjem. Dijete je zainteresirano za stjecanje novih znanja i vještina. Svakako će poticajno djelovati na razvoj mišljenja razne problemske situacije u kojima se traže različite strategije rješavanja istog problema. U takvim se problemskim situacijama najbolje može vidjeti kako se znanje može iskoristiti u životnim situacijama, što je odlična motivacija za dalje učenje. Kada god je to moguće, djetetu treba prepustiti inicijativu u rješavanju problema, ili mu dati priliku da iznese svoje mišljenje o tome kako bi riješio neku zamišljenu situaciju. Npr.»Što bi učinio/la da se izgubiš u gradu?»; «Što ćeš učiniti ako ti priđe netko nepoznat?» i sl. Na razvoj mišljenja utječu i govorne aktivnosti, stoga je vrlo važno da dijete puno govori, sudjeluje u razgovorima, postavlja pitanja, ali i daje odgovore. Potrebno je razvijati i bogatiti rječnik, što se može postići putem raznih zagonetki, odgovora na pitalice, izmišljanja pitalica i zagonetki. Vrlo su zgodni jezični rebusi i križaljke koji se mogu zajednički rješavati. Budući da su sve više okružena tehničkim dostignućima suvremenog društva, pokazuju velik interes za videoigrice i kompjutore.

 

U tom životnom razdoblju važnu ulogu za razvoj djece ima pripadnost grupi.

 

Dijete se povezuje s vršnjacima i životom u grupi vježba svoje socijalne vještine. Razvija osobnu i grupnu odgovornost, toleranciju, fleksibilnost, prilagodljivost, potrebu da pomogne drugima, svijest o međuljudskim odnosima te doživljava osobnu afirmaciju. Vrlo su poticajne igre za razvoj socijalnih vještina, tzv. društvene igre (npr. «Crni Petar», tombola, šah, monopoly, brojke i slova, domino, čovječe, ne ljuti se – igra koja je vrlo dobra za uvođenje djece u brojevni niz, brojenje). Kod takvih igara dijete procjenjuje vlastite sposobnosti uspoređujući se s drugima. Odrasli mogu pomoći, djetetu ne samo tako da ga poduče o pravilima igre, već i tome kako se socijalizirano ponašati tijekom igre. Oni svojim primjerom tijekom igre pokazuju kako se pridržavati pravila i obuzdavati ponašanje.

 

Poneka djeca teško podnose poraz i u igri se mogu osjećati nesposobnim, nekompetentnim. Djetetu valja objasniti da u nekim područjima postoje i sposobniji od njih i da to nije ništa loše, te da za neke igre presudniju ulogu za pobjedu ima sreća, a ne sposobnost. S vremenom se mora naučiti da prihvati poraz. Društvene igre imaju posebno značenje u obiteljskom životu, kada do izražaja dolazi obiteljsko zajedništvo, i kada dijete može biti ravnopravan partner odraslome u igri, a sreća kada pobijedi starijeg od sebe neizmjerna je.

 

Vrlo je važno omogućiti djeci rane školske dobi dovoljno igre jer kroz igru dijete proživljava svijet koji ga okružuje, uspostavlja socijalne odnose, zadovoljava potrebe za fizičkom aktivnošću te uči i razvija svoje stvaralačke sposobnosti.

 

 

Nevenka Vlah, učiteljica