Maya je staro istočnjačko božanstvo čije značenje je Iluzija. To je veo kojim Priroda prekriva sve stvari, kako mi ljudi ne bismo mogli lako otkriti njene tajne zakone. Ljepota Maye i njene mnogobrojne igre zavaravaju, zavode i pomažu nam provesti godine života koje nam pripadaju na zemlji.

Iluzija se igra našim osjetilima, a mi manje više svjesno sudjelujemo u toj igri. Iluzija nije nešto sasvim nepostojeće  premda je mi ne zapažamo. Igre Iluzije se temelje na sigurnim, ali ne i trajnim stvarima. To su istine koje zahvaćaju život kao mjehurić zraka ...  kao iluziju, iako u našem neznanju zamišljamo da su ove trenutne istine sve što postoji.

Polaganje naših napora i naših najvećih nada u igre Maye, je kao težnja da se upozna bol. Upoznajemo bol. Sve ono što želimo bježi nam kroz prste i postajemo slijepi za mogućnost viđenja drugih stvari koje su trajnije, manje pogrešne i bliže stvarnosti.

Zašto se igramo? Zašto i ne pazeći, prihvaćamo privid Maye? Odgovoriti na to pitanje značilo bi točno znati zašto se neko dijete igra. Dijete se igra premda zna da je igra kojom se zabavlja laž. Međutim, ono ima potrebu iskušati svoje snage i pripremiti se za drugu, veću igru, sam život. Mi ljudi pomalo smo poput djece. Nesigurni pred konačnom sudbinom koja nas iščekuje igramo se tijekom života, nastojeći sami sebi dokazati da smo sposobni ostvariti sigurna djela. Svi mi sudjelujemo u "Igrama Maye" ...

PRIRODA

Za čovjeka ništa nije prirodnije od Prirode. Ali, taj pojam prirodnosti nije onaj u filozofskom smislu, prema kojemu sve što postoji odgovara jednom uređenom planu evolucije i božanskom zakonu. Prirodno, sa stajališta čovjeka, znači da se sve što postoji nalazi u njegovoj službi. Sve postoji jednostavno zato da bi mu koristilo ili da bi on iz toga izvukao korist.

Sva carstva koja su inferiornija od ljudskog i koja žive zajedno s nama, unutar iste Prirode, stoje na raspolaganju. Stijene se svakako mogu iskoristiti; biljke su dobre za jelo ili za to da se od njih proizvede nešto drugo. Životinje se jedu   naravno,   ili se koriste za različite poslove. Zemlja postoji kako bi niknulo sjeme koje na nju bacimo, ili da što jednostavnije i brže iskoristimo njena skrivena bogatstva. Čak sam čula i to da su zvijezde na nebu svjetiljke koje je Bog postavio kako bi vodio Čovjeka na njegovom noćnom putovanju. Ako je ovo posljednje poezija, tada nema ljepše. Međutim, ukoliko je to samo utilitarizam, a toga se jako bojim   nalazimo se pred stavom da zvijezde nemaju drugu ulogu nego da blistaju i osvjetljavaju kako bi ljudi   ČOVJEK, 'najsavršenije' stvoreno biće, počeo dobro vidjeti noću ...

Pod ovim prividom (obmanom) kao da  uhvaćeni, padamo u igru Maye i kao da, daleko od učenja iz otvorene knjige Prirode trgamo njene stranice i korice bez ikakve milosti i bez koristi bilo kome, ali   djelotvorno. Priroda je pozornica na kojoj možemo ostvariti iskustva koja pripadaju našem sadašnjem trenutku. Ne samo ljudi, već također i kamenje, biljke, životinje, zvijezde ... žive, iskušavaju se i izražavaju na ovom svijetu ... Čovjek je samo jedna od mnogih stepenica koje grade veliko stepenište evolucije. I tko zna, postoje li u Prirodi bića superiornija od čovjeka koje naš vid ne može razaznati? Reći ćemo, ako toliko stvari možemo vidjeti, zbog čega ne bi mogli vidjeti i ono što je od nas superiornije.

Materija, međutim, poprima vrlo različite, skoro bezbojne pojavne oblike. Neki su konkretni i vidljivi, drugi su manje vidljivi i neprimjetljivi našim očima. Kad Sunčeva svjetlost ispuni nebo i oslijepi nas, možemo li reći da zvijezde ne postoje? A kada noć spokojnom tamom prekrije našu okolinu i zablistaju zvijezde, možemo li reći da boje ne postoje? Ima trenutaka kada se neke stvari vide, a druge ne vide. Ima trenutaka kada se neke stvari ne pojavljuju, ali su žive. Da, to ovisi o trenutku, o našoj sposobnosti zapažanja, razumijevanja pa čak i o evoluciji.

Da bi se razumjelo nije dovoljno samo vidjeti. Nedostatak razumijevanja i znanja u velikoj mjeri smanjuje moć viđenja. Za onoga kojemu je život pitanje materijalnog postojanja, priroda je jedan element života. Onome koji se započeo buditi iznutra, Priroda je, kao što smo već rekli prije i kao što su govorili mnogi, otvorena knjiga koja predstavlja neizmjerno mnoštvo spoznaja. Jedan list na stablu gledan s ravnodušnošću, ne govori ništa. Međutim, uči nas mnogočemu ako ga promatramo pažljivo: pojavljuje se tisuću i jedan inteligentni detalj koji nam jasno pokazuje način života tog lista. Boja, oblik, veličina, žilice, njegov način primanja zraka i svjetla, sve su to vitalni aspekti i pokazatelji inteligencije koja vlada ovom vitalnošću.

Na ovakav način, moguće je da mi ljudi, zaslijepljeni Mayom, ne vidimo oblik života koji je viši od našega, jednostavno zato što gledamo Prirodu ravnodušnošću neznalice. Dovoljno je samo odgurnuti ovu zaslijepljenost, da bi se razumjelo.

Kao što u kamenu diše budući pokret stabla, kao što u biljkama diše buduća senzibilnost životinje, kao što u životinji diše buduća inteligencija čovjeka, tako u čovjeku diše buduće duhovno znanje božanskog čovjeka. Dovoljno je samo malo odgurnuti zaslijepljenost kako bi budućnost zavibrirala u nama. Dovoljno je samo malo otvoriti oči kako bi primijetili da čovjek, opterećen mnogim nesavršenostima, ne može biti posljednje i najveće dostignuće Prirode. Dovoljno je htjeti, željeti i voljeti kako bi se razumjelo da, ukoliko u našoj nutrini možemo nazrijeti znakove znamenja budućnosti, ova budućnost može već postojati stvorena u nekom dijelu, u nekoj dimenziji, u nekoj zagonetki naše vlastite Prirode koja nam u ovom trenutku izmiče.

Nebo i zemlja su pozornice Prirode. Između njih nalaze se bezbrojni oblici života koji se na neki način izražavaju. Iz neba izvlače kozmičku snagu zvjezdanog misterija, misterija budućnosti. Na zemlji, spuštaju svoje korijene u drugi davni misterij oblikovanja materije. Svi postojeći oblici života, kako kaže Platon, sadrže malo od jednog i malo od drugog, materiju i duh, i uz to, između jednog i drugog dijela odvija se drama postizavanja potrebne ravnoteže.

Svi oblici života, uključujući i nas ljude, imaju majku i oca. Majka je vodoravna zemlja, velikodušna davateljica hrane, sposobna da nam pruži konačište, da se toplo žrtvuje kako bi zadovoljila naše potrebe. Otac je okomito nebo, ono koje nas poziva gore obvezujući nas da podignemo oči, ono koje nas ne štiti od hladnoće, već od nas traži žrtvu, ono koje nam ne daje olakšice već nam obećava korisne poteškoće. "Preko trnja do zvijezda ..."

Zbog toga nam Pitagora govori o "muzici sfera", o kretanju zvijezda i o simfoniji koju one stvaraju kretanjem svojih nebeskih tijela.

I naša zemaljska Priroda vibrira i pjeva. I u njoj ima posebnih zvukova koji oblikuju ritam svog vlastitog kretanja. Jeste li ponekad ostali u posvemašnoj tišini, slušajući samo šum prirode? Ne Prirode koju su smislili ljudi, ne buku velikih gradova, strojeva. Jeste li čuli prirodan zvuk vjetra, listova stabala, valova mora, tisuća životinjica koje se nalaze u našoj okolini, a da ih skoro i ne primjećujemo?

I kaže se da Priroda, naša Zemlja, daje ton kojeg nazivamo FA ... Naša muzička ljestvica temelji se na sedam tonova: do, re, mi, fa, so, la, ti. Sedam tonova koji se slažu sa sedam boja. Ton naše Prirode je međuton, onaj koji odgovara čovjeku razapetom u prostoru, s tri tona ispod i tri iznad, s dijelom puta kojeg je već prošao i dijelom kojega tek treba proći. Mješavina jednog i drugog. To je Priroda. Dovoljno je malo odgurnuti zaslijepljenost da bi je mogli čuti kako pjeva. Ona je živa. Ona je izvor našeg materijalnog života. U njoj se skriva Maya, igrajući se s njom i s nama. Ništa prirodnije od toga.

Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 6

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120061617