zakon potiče vlast ezoterika

Hrvatska raj za opsjenare

 

Kad su im početkom prošle godine zbog okultizma, paranormalnih pojava, magije i tumačenja horoskopa zabranili rad na srpskoj televiziji, Vidoviti Milan i njegova gatačka družina nisu dugo razmišljali kamo će preseliti biznis. Dok su kofere punili pasuljem, kuglama i umrljanim šalicama kave, nisu previše brinuli hoće li se snaći u Hrvatskoj.

Zemlja u koju dolaze ne poznaje nikakve zakonske osigurače koji bi ih sprečavali da s naivnih i frustriranih građana skidaju uroke koje su na njih bacili zlonamjerni susjedi.

Otvorila im se u Hrvatskoj još i šira perspektiva. Zemlja se pokazala pravim malim rajem za ezotere, u njoj nema propisa tko se i kako može baviti alternativnom medicinom. Poželi li, u Hrvatskoj baš svatko može prodavati i reklamirati iscjeljujuće dekice, uređaje koji štite od opasnih svemirskih zračenja, povijest bolesti iščitavati iz irisa oka, iscjeljivati putem e-maila, povezivati ljude s umrlima...

Zakon u Hrvatskoj kaže ovako: alternativnom medicinom može se baviti svatko, dok god se ne upliće u propisanu liječničku terapiju te ne obavlja liječnički posao za koji nema odgovarajuću naobrazbu. Tko god želi može dakle prodavati uređaje i predmete za “poboljšavanje kvalitete života” bez obzira što nema nikakvog dokaza o njihovoj učinkovitosti, a na televiziji smije prodavati maglu dok god to čini u terminu poslije 23 sata.

U sivoj zoni. U Hrvatskoj trenutačno takve “profesije” operiraju u sivoj zoni, a procjenjuje se da godišnje zajedno ostvaruju prihod od nekoliko desetaka milijuna kuna. Samo na različita televizijska gatanja od toga otpada nekoliko stotina tisuća eura mjesečno. Tako su barem procijenili u Srpskoj republičkoj radiodifuznoj agenciji kad im se od Vidovitog Milana i ezoteričnih gospođa što predviđaju točna rođenja prinova pomalo počela dizati kosa na glavi.

“Eto, nekada su gatare gledale u pasulj i kafu, sada proriču iz laptopa. Za nas je to postalo neprihvatljivo, a u pitanju je bio prevelik novac. Morali smo tome stati na kraj”, priča nam Goran Karadžić, zamjenik ravnatelja Agencije. Nakon što su srpske televizije opsjedali punih godinu dana, Karadžić i ekipa donijeli su kodeks o ponašanju televizija, a njime su predvidjeli potpunu zabranu emitiranja programa koji zloupotrebljavaju lakovjernost građana kako bi stekli financijsku dobit.

U Hrvatskoj je stav o zloporabi lakovjernosti građana međutim nešto drukčiji. Štoviše, u Vijeću za elektroničke medije smatraju da Hrvatima nije niti potrebna nikakva zabrana jer, kažu nam, “nivo zaštite koju trebaju građani mora biti na nivou pismenosti ljudi”. Procijenili su dakle da su Hrvati tako nevjerojatno pismeni da je nastupe televizijskih vidovnjaka i gatara dovoljno ograničiti na termin poslije 23 sata. “Mi smo se odlučili voditi primjerima mediteranskih zemalja koje su takav program samo ograničile, nisu ga zabranile. Imate puno europskih zemalja, poput Nizozemske, koje su izrazito pismene pa je u njima i stav prema emitiranju takvih programa liberalniji”, kažu u Vijeću.

No, u razinu hrvatske pismenosti i obrazovanja sasvim smo se lijepo uvjereli na jednom primjeru iz hrvatske nadriliječničke prakse.

Afera Šenkovec. Ravnateljica osnovne škole Petar Zrinski u Šenkovcu potrošila je gotovo 100 tisuća kuna na postavljanje Atlanta-biogeneratora za tjeranje štetne energije koji je izmislio Darko Maltar iz Bjelovara. U školi je ravnateljica postavila 12 komada biogeneratora koji “pretvaraju patogenu energiju u biostimulirajuću – biotsku energiju”, a sve zato da zaštiti učenike od zračenja koja izazivaju tumore. Naravno, neki su se u školi ipak protiv toga pobunili, no ni do danas se te stvari nije prihvatila nijedna institucija, ni Ministarstvo zdravstva niti Ministarstvo obrazovanja. Njima valjda u priči ništa nije sporno: škola je platila koliko je prodavatelj tražio, a oni se ionako ne mogu baviti dokazivanjem efikasnosti Atlanta-biogeneratora.

Testiranja. Kako doznajemo od Vjere Haberle iz Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, kod nas je zapravo nejasno tko bi se takvim proizvodima uopće trebao baviti. “Mi u Zavodu testiramo predmete opće uporabe koji spadaju u medicinske proizvode i tu primjerice gledamo hoće li neki materijal štetiti u doticaju s kožom. Ne testiramo međutim djeluje li neki proizvod ili ne. Na žalost, to je nesigurno područje i takvi predmeti potpadaju pod Zakon o sigurnosti proizvoda koji razmatra isključivo je li neki proizvod štetan ili ne”, objasnila nam je Vjera Haberle.

Primjer jednog takvog proizvoda predočio nam je Vedran Korunić, predsjednik Hrvatskog udruženja za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu (HUPED). Pokazuje nam magnetnu bioenergetsku štep deku proizvođača Peperko koja se upravo u vrijeme našeg posjeta nalazila na “vještačenju” u prostoriji HUPED-a. HUPED je na deki obavio ona istraživanja koja ne mogu izvesti državne institucije: testirali su je, važno nam priopćuju, na nekoliko vrsta geopatogenih zračenja te na opće djelovanje na energetsko polje čovjeka. “Službena znanost ne može ispitati djelovanje takvog artikla jer službena znanost ne poznaje te mjerne jedinice”, objašnjava Korunić. Testiranje je, razumije se, podložno strogoj proceduri: tročlana komisija ispitala je proizvod uz pomoć biotenzora, metalnog viska te drvenog viska! Svaki član komisije proizvod je testirao samostalno, bez uvida u tuđe rezultate, a potom su se ti isti rezultati usporedili te je komisija dala stručno mišljenje i nalaz: proizvod efikasno djeluje i zaštićuje prostor od geopatogenog i tehničkog zračenja! Štoviše, komisija je to potkrijepila i konkretnim brojkama. Proizvod tako u prvoj čakri poboljšava opće stanje u iznosu od 90 posto, a u sedmoj točno 70 posto.

“Ali kako vam taj visak točno kaže da će stanje biti bolje 60, a ne, primjerice, 63 posto?”, pitamo Korunića. On nam brzo sve razjašnjava. Visak se stavi iznad proizvoda, a ovisno o putanji njegova kretanja, točno se može odrediti postotak poboljšanja. “Znači, taj se visak kreće kao po nekoj tabeli s postocima?”, ponovno ga pitamo. “Tako nekako”, tajnovito će Korunić.

Nakon što je proizvod bio testiran, u ovom slučaju štep deka, na njega HUPED stavlja jedan manji prišivak, koji kupcu garantira da je kupio proizvod koji uistinu djeluje. Nalaz te udruge koja postoji već 15 godina dat će tom proizvodu neku ozbiljnost, preporuka je Vedrana Korunića.

Mekki Torabi. Čovjek, istina, ne mora plaćati članarinu HUPED-u da bi se u Hrvatskoj mogao baviti alternativnom medicinom, ali ova udruga nema baš najbolje mišljenje o iscjeliteljima koji nisu njeni članovi. “Eto, ne bih htio reći ništa protiv Mekkija Torabija, ali činjenica je kako je velik broj poznatih koji su mu dolazili na kraju izgubio bitku s bolešću. Naša udruga, međutim, provjerava svakog iscjelitelja koji želi biti naš član”, objašnjava nam. Kako ga provjeravaju? Želi li iscjelitelj biti član te važne udruge, mora na neki način dokazati iscjeliteljske moći. “Mora nam donijeti 10 pisanih izjava od osoba koje je iscijelio”, upoznaje nas Korunić s procedurom.

“A kako znate jesu li možda sve te izjave izmišljene?”, pitamo.

“Pa, gledajte, sve se na kraju svodi na riječ pacijenta, ali ponekad znamo zahtijevati i medicinsku dokumentaciju koja će potvrditi je li čovjeku bolje”, odgovara Korunić i dodaje kako udruga ne okuplja magove i vidovnjake, nego terapeute.

Pitamo ga poznaje li Darka Maltara, čovjeka koji je osnovnoj školi u Šenkovcu prodao biogeneratore Atlanta. “Poznajem. Dobro, možda je gospodin Maltar te uređaje malo previše naplatio”, zausti.

Našeg sugovornika iz HUPED-a iskoristili smo zatim da doznamo nešto više o iridologiji. U Zagrebu je naime otvorena homeopatska ordinacija koju vodi Ivana Blažević. Ona se specijalizirala za iridologiju: metodu alternativne medicine prema kojoj se stanje ljudskog organizma može iščitati iz irisa oka.

“Da, iridologija je dobar dokaz da je čovjek sam po sebi savršen instrument”, spremno će reći Korunić.

Iridološki pregled. No, kako bismo bolje shvatili o kakvoj je grani alternativne medicine riječ, posjetili smo iridologinju Ivanu Blažević, a ona se ponudila objasniti nam kako to izgleda na mom vlastitom primjeru. Posebnom kamerom snimila mi je oba oka, a potom sliku irisa povećala na računalu.

“Vi imate problema s bubrezima, ili jednim bubregom, jel tako?”, pita me, a ja nevoljko moram priznati kako je u pravu. Onda mi još kaže kako je u oku vidjela da često osjećam bol u donjem djelu leđa te da sam kao dijete imala česte upale uha.

“Mislim stvarno, tko kao dijete nije imao upale uha?”, razmišljam u sebi dok mi u glavi odzvanjaju riječi Hrvoja Miniga, predsjednika Hrvatske liječničke komore: “Iridologija nije znanstveno dokazana, a iris oka ne može služiti kako bi se pratilo zdravstveno stanje čovjeka”.

Ivana Blažević je svjesna da je liječnici baš ne vole.

Što kaže Kazneni zakon. Službena medicina iridologiju ne priznaje, ali ova iridologinja, koja se specijalizirala u Johannesburgu, kaže kako je takva medicina nikada niti nije zanimala.

“Službena medicina većinom se svodi na šopanje lijekovima, a to je upravo ono što ja nisam htjela raditi. Iridologija međutim nije dijagnostika, ja nikad ne dijagnosticiram neke bolesti ili slično, ja samo sugeriram koji je organ u tijelu slabiji, zbog kojeg organa se mogu pojavljivati zdravstvene poteškoće”, objašnjava nam Ivana Blažević.

Čini se kako je svim terapeutima koji se bave alternativnom medicinom izrazito važno ograditi se od pojmova “liječenje”, “dijagnostika” i slično. Nije to toliko zbog toga što ne vole govoriti da liječe, nego više zato što bi u suprotnom mogli završiti u zatvoru.

Naime, Kazneni zakon u članku 244. kratko progovara o nadriliječništvu:

Kazna od 150 dnevnih dohodaka ili 6 mjeseci zatvora predviđena je za one koji drugoga liječe ili mu pružaju medicinsku pomoć bez odgovarajuće stručne spreme. Kazna zatvora od godinu dana predviđena je za one koji za takvo djelo još prime plaću ili nagradu, a ako pripremaju proizvode koji su štetni za zdravlje ljudi, također u zatvoru mogu provesti 365 dana života.

Prema podacima koje nam je ustupila policija, u proteklih šest godina u Hrvatskoj je zabilježeno 38 slučajeva nadriliječništva, a protiv svih nadriliječnika podnesene su kaznene prijave.

Prošle je godine u zadarskom zaleđu uhićen Hrvat koji je dijabetičarima skupo prodavao čudotvorni sirup, a pritom ih savjetovao da ne uzimaju inzulin. Optužena je i jedna medicinska sestra jer je pacijentima u ordinaciji doma zdravlja pružala akupunkturu.

Po pitanju nadriliječništva potrebno je, stoga, pouzdavati se isključivo u kazneni članak 244. koji, pojašnjava nam Drago Plečko, zapravo omogućuje “sivu zonu” jer se čovjek, praktično, može baviti svim i svačim dok god ne utječe na službenu medicinsku terapiju.

Hrvoje Minigo kaže nam da ordinacije terapeuta alternativne medicine (koje se kod nas otvaraju kao obrti) većinom posluju na rubu zakona jer ne postoji zakon o alternativnoj medicini koji bi to regulirao.

“Nažalost, to područje nije definirano. Eto, pitate me o iridologiji. Ne postoji službena grana medicine koja će potvrditi metodu iridologije. No ipak, ne postoji niti metoda da se zabrani otvaranje takvih obrta”, rezigniran je Minigo.

Potpuno je ista situacija i kad je u pitanju prodaja proizvoda koji se reklamiraju u svrhu poboljšanja općeg stanja.

“To vam je tako, ono što je zaista štetno, otklonit će se, ali ono što nije neće. Podkapacitirani smo u zakonskom smislu”, objašnjava nam državni tajnik za zdravstvo Ante Zvonimir Golem.

No nije samo do zakonskog nedostatka, državne institucije ipak pokazuju potpunu nevoljkost baviti se tim problemom. U Državnom inspektoratu, recimo, ne postoje podaci o kontroli različitih uređaja i pripravaka za poboljšanje općeg stanja organizma.

Od glasnogovornice Ministarstva zdravstva Zore Lažete nije bilo moguće dobiti baš nikakav odgovor o nadriliječništvu.

Kad se netko i odluči pozabaviti nadriliječnicima i opsjenarima, uglavnom su to privatne incijative, kao što je ona novinara Dejanovića.

U prilog tezi o hrvatskoj apatiji prema magovima i opsjenarima, ide i priča o jednom poznatom Hrvatu, Dr. Rossu. Dr. Rosso, bivši body builder, zaradio je milijune prodajući čudotvorni uređaj za liječenje raka. Ordinirao je po Zagrebu, a nedugo nakon što je biznis odlučio učiniti regionalnim, pobunilo se nekoliko srpskih obitelji čiji su članovi kupili neobičnu spravu, a nedugo nakon toga preminuli od raka. Dr. Rosso sada medicinu prakticira u zatvoru u Beogradu gdje je završio zajedno sa svojim pomagačem, jednim električarom.

Uređaj za liječenje raka. Jedan sličan primjerak uređaja za liječenje raka o vlastiti trošak poslao je na testiranje na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu samoborski alternativac Drago Plečko. Plečko uređaj nije prodavao već je samo htio provjeriti njegovu učinkovitost, ali iako je dokazao da uređaj nema učinka, nitko nije kaznio nadriliječnika čiji je uređaj Plečko dao testirati.

Zakon o alternativnoj medicini koji bi tu trebao napraviti reda čeka već godinama na donošenje. Dotad u Hrvatskoj slobodno možete otvoriti obrt u kojem ćete ljude iscjeljivati kopanjem nosa, a uroke skidati čitanjem Globusa naopako. Jer, kolike su šanse da se baš vama na putu ispriječi kakav nadobudni individualac koji će vas u tome zaustaviti…?

http://globus.jutarnji.hr/zivot/hrvatska-raj-za-opsjenare/part/1