Voda je osnova svih životnih oblika, ekosustava, ljudskog društva i njegovih aktivnosti.Izvori svježe vode u svijetu ograničeni su, a samo je malen dio pristupačan i iskoristiv za ekosustave i za čovjekovu uporabu. Ukupne količine vode u hidrosferi procjenjuju se na približno 1,5 x 106 km3. Slana voda čini 95%, a slatka voda samo 5% od ukupne količine vode. Glečeri, polarni led i trajan snježni pokrivač čine oko 70% količine slatke vode.

 

Hidrološki ciklus kontrolira vremensko i prostorno raspoređivanje obnovljene svježe vode u obliku isparavanja, kondenziranja i padalina.

Klimatski faktori i klimatske promjene dodatno kompliciraju predvidljivost te distribucije, pogotovo u gusto naseljenim područjima svijeta.

Pametno iskorištavana, voda pruža bogate prinose, zdravlje, napredak i ekološko bogatstvo za ljude i za narode cijeloga svijeta.

 

Loše gospodarenje vodom, ili bez adekvatne kontrole, može pridonijeti siromaštvu, bolestima, poplavama, erozijama tla, uništenju prirodnog okoliša i ljudskim sukobima. Na kraju dvadesetog stoljeća svijet se suočava s brojnim izazovima u vezi s pristupačnošću, uporabom i održivošću vlastitih resursa svježe pitke vode. Posljedice se mogu nepovoljno odraziti na potrebe sadašnjih i budućih naraštaja.

 

Podjednako su kritične i potrebe prirodnih ekosustava koji ovise o svježoj vodi, bitnoj za njihov opstanak.

Izazovi s obzirom na opskrbu vodom mogu se izraziti kako slijedi:

 

o dovoljnost vode s obzirom na rast populacije, ograničeni izvori pitke vode, neravnomjerna rasprostranjenost, razvoj ovisan o tehnološkim, ekonomskim i ekološkim faktorima; sve to može imati ozbiljne posljedice na kvalitetu ljudske prehrane, na uništavanje šuma i na širenje suhih pustinjskih područja u mnogim krajevima svijeta;

o nedostatak općeraspoloživih i financijski pristupačnih izvora pitke vode;

o pogoršanje kvalitete tla i površinskih voda u mnogim područjima svijeta vezano uz nekontrolirana zagađenja i inadekvatne sustave otpadnih voda, pod utjecajem ubrzane urbanizacije, industrijalizacije i povećane potrošnje vode;

o rast konkurencije i borbe za prevlast nad zajedničkim izvorišnim kapacitetima, što može ugroziti svjetski mir i sigurnost;

o uskraćivanje financijske podrške za kvalitetnije iskorištavanje vode, što dovodi do nemogućnosti stimuliranja investicija u vitalne infrastrukture potrebne za održavanje sadašnje razine usluga i kapaciteta, takve situacije također obeshrabruju i prijeko potrebnu privatnu inicijativu i investicije;

o nedovoljno ili inadekvatno informiranje javnosti i odgovornih ljudi radi što boljeg razumijevanja problema iskorištavanja vode;

o raspodjela kontrole eksploatacije vode na područnim, nacionalnim, regionalnim i međunarodnim razinama.

 

Nedostatak vode skora je pojava u ljudskoj povijesti. Pedestih godina prošloga stoljeća tek je nekoliko zemalja bilo suočeno s tim problemom, a na kraju dvadesetog stoljeća, 26 zemalja s populacijom većom od 300 milijuna ljudi osjeća nestašicu vode. Predviđanja su da će do 2050. godine 66 zemalja (približno dvije trećine svjetske populacije) biti suočeno s ozbiljnim nedostatkom vode. Posljedice nedostatka vode na ekonomski i društveni razvoj i na očuvanje praktički su nesagledive.

 

Ograničeni kapaciteti vode mogu se povećati reduciranom potrošnjom i ponovnim iskorištavanjem otpadnih voda. Eksploatacija vode iz nekonvencionalnih izvora također može olakšati problem. Ali postoje tehnološke, ekonomske i ekološke granice takve strategije.

Jedna od mogućih strategija jest i rješavanje problema gubitka u distribuciji vode.

 

Gubici u distribuciji vode

 

Urbanizam, iscrpljivanje, dosadašnjih izvora vode, zagađenja i otpadne vode očigledni su problemi koji dovode do nestašice dovoljnih količina svježe vode. Ali postoji i problem zastarjelosti sustava za distribuciju vode, a time i pojava mnoštva manjih i većih puknuća na cjevovodima koja uzrokuju nekontrolirano istjecanje vode.Čak i u gradovima Zapadne Europe suočeni su s problemom zastarjelosti vodovodnih instalacija, od kojih su pojedini dijelovi u uporabi dulje od 50 godina i do danas nisu obnovljeni.

 

U prosjeku se između 20 i 60% proizvedene vode izgubi u distribuciji do potrošača. Tipična je u tom smislu Norveška, koja je primjer u zaštiti prirode i čovjekove okoline. U Norveškoj je 3,9 milijuna ljudi priključeno na distributivni sustav. U prosjeku, ukupna količina vode koja se isporučuje vodovodima diljem države iznosi oko 600 litara dnevno po osobi. Ali izračunata prosječna potrošnja iznosi samo 320 litara dnevno po osobi. To znači da se oko 45% zahvaćene količine vode izgubilo u distribucijskoj mreži.

 

Prema objavljenim podacima, godišnja potrošnja vode u Hrvatskoj za 1996. god. bila je raspoređena kako slijedi.

 

Vrsta potrošnje 1996. god.

Javna vodoopskrba

(stanovnici, turisti) 296.000.000 m3 

Industrija 56.000.000 m3 

Voda za hlađenje 210.000.000 m3 

Ostali potrošači 77.000.000 m3 

Ukupno 639.000.000 m3 

 

U izvoru iz kojeg prenosimo tu tablicu (D. Gereš, Gospodrska bilanca voda u Republici Hrvatskoj, str. 253.) ispod tablice piše: "Podatke u tablici o potrošnji za javnu vodoopskrbu i industriju potrebno je uvećati za veličinu gubitaka (25%), tako da se dobije ukupna potrošnja u 1996. godini od 800 x 106m3."

 

Iz toga izlazi da je na različite načine u distribuciji izgubljeno 161.000.000 m3 vode! To je gotovo 50% od ukupne godišnje potrošnje javne vodoopskrbe!

Gubici su najčešći u urbanim područjima, i većina mjesta gubitaka malena je i ostaje neotkrivena niz godina. Izgubljena voda najčešće završi u zemlji ili prodire u sustav kanalizacije. Prodre li u sustav kanalizacije, pojavljuju se novi troškovi. Prvo, ta voda nikad ne dođe do potrošača; drugo, povećava količinu vode koja mora proći kroz sustave za pročišćavanje; i treće, u pojedinim slučajevima kapaciteti sustava odvodnje i pročišćavanja moraju biti mnogo veći nego što su stvarne potrebe, kad ne bi bilo tih gubitaka.

 

Nekontrolirano istjecanje vode u pojedinim slučajevima stvara rezervoare u kojima dolazi do razvoja bakterija. Sve dok je tlak u cijevi konstantan, te se bakterije ne mogu infiltrirati u cjevovodni sustav, ali kad dođe do pada tlaka, one mogu biti usisane u cijev i nastaje mogućnost zaraze. Njihovu prisutnost teže je otkriti zato što se kvaliteta vode testira prije izlaska vode iz pumpnih stanica, a unutar sustava to se radi tek povremeno i selektivno.

 

Detekcija mjesta gubitka u distributivnim sustavima

 

U posljednjih nekoliko desetljeća primjenjivale su se različite metode detekcije mjesta gubitaka u distributivnim sustavima. U najnovije vrijeme zvučna detekcija mjesta gubitaka postala je najučinkovitija metoda. Ona se služi instrumentima za slušanje šumova nastalih pri istjecanju vode kroz pukotine, tako da se najprije uređaj spoji na elemente mreže (hidrante, ventile, mjerače, cijevi itd.) i zatim se sluša. Metoda daje izvrsne rezultate na sustavima s metalnim cijevima zato što se zvuk koji nastaje pri istjecanju vode širi kroz materijal cijevi na velike udaljenosti, ovisno o vrsti pukotine, o tlaku i o promjeru cijevi. Tehnološki razvoj i upotreba najsuvremenijih elektroničkih komponenata omogućili su proizvodnju sve osjetljivijih instrumenata, što je rezultiralo širenjem opsega materijala na kojima se mogu rabiti takve vrste instrumenata (željezo, bakar, olovo, beton, staklo, plastika itd.).

 

Jedna od metoda kontrole gubitaka u distribucijskim sustavima jest i uporaba različitih vrsta mjerača protoka (mehaničkog, elektromagnetskog, ultrazvučnoga) za kontrolu protoka po cijelom distribucijskom području; potom se, pomoću danas već veoma naprednog sustava komunikacije, preko računala brzo locira područje unutar zone u kojoj je utvrđen nagao porast potrošnje, što može biti posljedica pukotina na vodovodnim cijevima.

 

Metoda koja se također primjenjuje jest uporaba ventila za reduciranje tlaka u pojedinim dijelovima distributivnog sustava. Smanjenjem tlaka izravno se utječe i na smanjenje gubitaka, uz zadovoljavanje svih normativa vezanih uz opskrbu potrošača.

Najkvalitetniji rezultati dobivaju se kombiniranom i planskom upotrebom različitih metoda te adekvatnom podukom potrošača u smislu racionalnijeg iskorištavanja vode.

 

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja svijeta koja ima dovoljne količine kvalitetne pitke vode i jedna od rijetkih zemalja Europe gdje je voda iz slavine podobna za konzumiranje.

 

Pitanje je samo dokad.

 

  

  

Jurica Kovač