"Dječak koji odrasta u skromnim uvjetima, bez mobitela i kompjutora, već je 18 mjeseci izložen svakodnevnom maltretiranju - u školi ga tuku, pljuju, vrijeđaju i ismijavaju. Je li tome napokon kraj?

Dječak je hodao ulicom i šutirao kamenčiće. Pred školom mu je prišla grupa djece. - Evo smrdljivca. Živiš u blatu. Nemaš ni za tenisice - počeli su ga vrijeđati. Dječak je šutio. Ušao je u razred. Kolege su ga okružili. Podigli su ga i zakačili o vješalicu. Ostao je visjeti.

Jednom su uzeli školski šestar. Ubadali su ga u leđa dok je sjedio u klupi. Istrpio je. Kad je išao iz škole skinuli su mu kapu i pljuvali u nju. Djevojčice koje su stajale na drugoj strani ceste su se smijuljile.

- Zašto si tako glup? Što šutiš? Bijedniče, dolaziš u podrapanoj odjeći. Ti si šepavac - vrijeđali su ga dok su ga naguravali u učionici za vrijeme odmora. Sakrio je suze. Često je zaradio masnicu.

Uzalud tražili pomoć

Zlostavljanje je trajalo mjesecima, ustvari od prvog dana od kad se upisao u školu prije 18 mjeseci. Pred roditeljima je šutio. Tek bi se povremeno budio u hladnom znoju i u mraku rukama tražio oca.

- Tata, čuvaj me, ne daj me... - nekoliko je puta vrištao. Roditelji su tada shvatili da se nešto događa. Majka je otišla kod razrednice. Ispričala joj je u što sumnja. Ništa se nije promijenilo. Otišla je kod ravnatelja. Tražila je pomoć. Ništa se nije promijenilo.

Znate, ni Ivan nije skroz nevin u svemu tome, nije se prilagodio baš najbolje, sukus je onog što su joj govorili.

Jednom je majka susrela dječake i djevojčice na ulici. Prišla im je i pitala ih zašto to rade njenom sinu. - A što nam vi možete?- prkosili su joj.

A onda su se razgoropadili. Pred očima cijelog razreda snimali su mobitelima kako se izmjenjuju udarajući ga po glavi. Ženski smijeh odjekivao je učionicom. Izgledalo je kao da se cijeli razred uključio u užas. Dječak je šutio pognute glave. Samo je jednom zavrištao. To se dogodilo prošlog petka.

Snimka je ubrzo završila na internetu. Na Facebooku je osnovana grupa njegovih mrzitelja. Tamo su ga svi skupa ismijavali.

- On to nije znao, jer nema mobitel, nema laptop, nema internet ni tenisice za 800 kuna - kaže dječakov otac.

- Šutite, vi ne znate kako je on glup i retardiran i kako je ići s njim u razred - otpisivali su zlostavljači ostaloj djeci na Facebooku koja su ih upozoravala da prestanu.

- Da ste barem vidjeli jučer... ha ha... pljunuli su mu u kapu... urnebesno, morate vidjeti... - redale su se poruke po FB-u. Jedan je išao posebno daleko:

- Pošaljite nam Lorena u razred. Tući ćemo njega umjesto ovog prvog.

Sve to su bili učenici II. osnovne škole u Bjelovaru, jedne od najboljih, i to uglavnom sedmaši. Na pročelju škole se kočoperi tabla s natpisom: ‘Ovo je škola s nultom tolerancijom na nasilje’. No, iza zidova učionica odvijalo se nešto potpuno drugačije.

Pakao u školi

Dječak se zove Ivan Buljan i ima 13 godina. S roditeljima, prognanicima iz vukovarskog kraja, mlađim bratom i starijom sestrom prošao je brojna prognanička naselja. Sve dok jednog dana njegov otac Ivan i njegovo dvoje braće nisu odlučili skrasiti se zauvijek. Kupili su zemlju i trošnu kućicu u Starim Pavljanima kraj Bjelovara. Pao je dogovor.

- Ovdje ćemo izgraditi kuće, nas troje braće s dvanaestoro djece. Tu ćemo živjeti. Kraj je lijep, ljudi su ljubazni - složili su se.

Tako je siromašna, ali marljiva obitelj Buljan počela novi život. Ivan je krenuo u školu. A onda je počeo pakao.

Ivan je dijete s posebnim potrebama koji je šesti razred počeo po skraćenom programu. Njegovi kolege, okrutni i lakomisleni, kakva djeca već znaju biti, odmah su ga primjetili. Bio je idealna meta. Siromašan i s teškoćama u učenju.

Prije šest mjeseci je prelazio ulicu pješačkim prijelazom kad je na njega naletio automobil. Slomio mu je pubičnu kost. Jedva se izvukao bez težih posljedica, ali je uslijedila dugotrajna rehabilitacija. Vozač je proglašen krivim i osuđen je na dvije godine uvjetno.

- Sjećam se kad sam došao na raskršće. Policajac mi je turnuo njegovu tenisicu u ruke. Mislio sam da je mrtav. Umalo sam i sam tamo skončao, od srca - priča otac Ivan.

On krpa kraj s krajem radeći u Švicarskoj. Postavlja pločice i betonira. Sve što zaradi ulaže u kuću. To sivo zdanje, tek napola izgrađeno, obećava svjetliju budućnost za obitelj.

Neugodna pitanja

Zasad se Buljani guraju u trošnoj sobici od 12 kvadrata u kojoj najviše mjesta zauzima ogroman rasklimani ležaj. Na nekima od prozora je umjesto stakla najlon. Maleno raspelo stoji na jednoj od polica.

Pitamo Ivana je li ljut. On kimne pa spusti glavu, a otac ga pomiluje po kosi.

- Ivane, na ljutnju se ne odgovara ljutnjom - tepa mu šaptom. Dječak, valjda po davno usađenoj navici, ocu uzvraća milovanjem ruke. Drugu ruku stavlja majci na lice. Ne govore ništa, a savršeno se razumiju. Oni su obitelj.

Mali kao da je kriv za nešto, govori roditeljima da je sada sve prošlo. - Bit ću u redu - kaže tiho.

Otac šutke pripaljuje novu cigaretu. Tog je jutra sa ženom već bio u školi kod psihologa i na policiji pa je kutija Filtera 160 već pri kraju. Postavljali su im razna neugodna pitanja. Neka su ih i povrijedila. Tjerate li djecu da previše rade nakon škole? - jedno je od tih ružnih pitanja.

- Rekli su nam da je Ivan slabije učio i da je dekoncentriran. Sad kad znate što su mu sve radili, biste li vi tako mogli učiti? Ići u grču u školu svaki dan? I onda još i ta nesreća... A čak je nakon loma kostiju popravio ocjene. Usprkos svima - priča Biljana.

S druge strane počela je hajka na napadače. Netko je objavio njihova imena na internetu. Po školi se proširila priča da je jedna od djevojčica koja je sudjelovala u maltretiranju napadnuta. Govorilo se i da je jedna od djevojčica kći uglednoga bjelovarskog suca. On je to u razgovoru za Jutarnji demantirao.

- Pobogu, pa ja imam sina - rekao je. Druga djevojčica je kći ravnateljice Obiteljskog centra u Bjelovaru. Na internetu se tvrdilo da je ona kolovođa.

- Gledajte, moja kći je platila svoju radoznalost. Bila je naivna i na poziv prijateljice je na internetu pristupila grupi da bi vidjela video. Kad je shvatila o čemu je riječ, iščlanila se iz grupe. Naučila je svoju lekciju. Imam osjećaj da joj podmeću jer sam ja na funkciji na kojoj jesam - rekla je u utorak Renata Sedlanić.

Nitko od profesora nije kriv

Kad je prije tri dana Biljana Buljan dolazila u školu, majka jednog od napadača pružila joj je ruku. Druga majka je Ivanu na uho šapnula da joj je žao, ali njegovoj majci nije imala hrabrosti izaći pred oči. Jedan iz društva živi u Pavljanima, Ivanovu selu.

U školi nitko od profesora neće odgovarati. Nije utvrđena njihova odgovornost.

- Dragi Ivane, oprosti nam što smo bili ovakvi prema tebi. Želimo ti sreću u novoj okolini i novom razredu. Nek ti bude bolje nego kod nas - napisali su u pismu Ivanu njegovi bivši učenici.

Oni koji su ga udarali, ali i oni koji su to šutke gledali i nisu reagirali.