Sadržaj

Fenotip homoseksualne osobe je dosljedan njezinu genotipu, no javlja se fizička privlačnost prema članovima istoga spola. Sve se češće javljaju dokazi da je homoseksualnost barem dijelom nasljedna pojava. Prva istraživanja na tom području navode osjećaje koje homoseksualni pojedinci razvijaju još kao djeca, puno prije postanu svjesni postojanja ili značenja samog pojma.

Na genetski utjecaj na homoseksualnost kod ljudi najbolje ukazuju istraživanja blizanaca. Studija iz 1991. (Bailey i Pillard) je otkrila da je vjerojatnost da su oba jednojajčana blizanca homoseksualna veća od one kod parova istospolnih dvojajčanih blizanaca. Točnije, kod 52 % parova jednojajčanih blizanca u kojih je barem jedan brat homoseksualan, oba brata pokazuju homoseksualne sklonosti. Istovremeno to vrijedi za samo 22 % dvojajčanih parova blizanaca. Usto su dva područja mozga različite veličine kod homoseksualnih u odnosu na heteroseksualne muškarce.

1993. Dean Hamer, istraživač pri Nacionalnom centru za rak u SAD-u, koristi alate suvremene molekularne biologije s ciljem odgovaranja na stoljetno pitanje je li homoseksualnost nasljedna. Hamer je pratio naslijeđe pet označenih slijedova DNK na X kromosomu kod 40 parova homoseksualne braće. Iako su ti DNK slijedovi visoko varijabilni kod ukupne populacije, bili su identični u 33 bratska para. Hamer je svoj nalaz rastumačio kao da genski uzrok homoseksualne sklonosti kod pojedinca leži na X kromosomu. No rad je samo prepoznao DNK slijedove koji su učestaliji među homoseksualnim blizancima, ne i gen uzročnik.

Hamerovo izviješće i danas uzrokuje kontroverze u znanstvenoj zajednici. Jedna je istraživačka skupina potvrdila i proširila njegov rad, otkrivši da kada su dva brata homoseksualna i imaju brata koji je heteroseksualan, heteroseksualni brat ne nosi oznake na X kromosomu. Ista studija nije naišla na kromosomske oznake kod parova homoseksualnih sestara. Više je istraživačkih skupina opovrglo Hamerova otkrića. No gen koji upravlja homoseksualnošću se ne treba nužno nalaziti na spolnom kromosomu gdje ga je Hamer prvotno tražio. Trenutne studije za takvim genima tragaju i na autosomima.

Drugi pristup razumijevanju biološke osnove homoseksualnosti podrazumijeva genetičku manipulaciju muških jedinki vinskih mušica za oslikavanje homoseksualnog ponašanja. Mutirani alel gena određuje boju očiju mušica ispoljavajući "bijelo" svojstvo, no samo u stanicama oka. Boja očiju divljeg tipa je crvena. Istraživači su izmijenili embrije muških vinskih mušica, tako da su odrasle jedinke kukaca ispoljavale bijeli gen u svakoj stanici. Rezultirano ponašanje izmijenjenih jedinki je nalikovalo međusobnom udvaranju, po svoj prilici uzrokovanom izmijenjenim genom.

Mogućnost genetičkog induciranja homoseksualnog ponašanja ukazuje na genetičko upravljanje putem biokemijske osnove fenotipa. Produkt bijelog gena je enzim koji upravlja bojom očiju tako da omogućava stanicama korištenje aminokiseline triptofana, koji je nužan za proizvodnju hormona serotonina. Kada sve stanice vinske mušice ispoljavaju mutirani bijeli gen, smanjuje se razina serotonina u mozgu što uzrokuje neobično ponašanje. U drugih je životinja sniženi moždani serotonin usko povezan s homoseksualnim ponašanjem.

Homoseksualna orijentacija i homoseksualno ponašanje nije isto. Seksualna orijentacija je urođena, a seksualno ponašanje promjenjivo. Do homoseksualnog ponašanja heteroseksualnih može doći u adolescenciji (fazi istraživanja svoje seksualnosti), u dugotrajnoj izloženosti osobama istog spola (bez suprotnog) npr. u vojsci, crkvi, zatvoru, itd. Ta dva termina treba razlikovati.

Od 3000 proučavanih, homoseksualnost je zabilježena u oko 450 životinjskih vrsta, poput grizli medvjeda, gorila, bonobo čimpanzi, ovaca, dupina, guštera, pingvina, 130 različitih vrsta ptica, 60% kukaca. Čimpanze i delfini, smatra se, u potpunosti su biseksualni.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Homoseksualnost