Datum objave:

28.01.2011 08:00

Autor: Davorka Grenac

Ovih dana izašle su istodobno knjige trojice vodećih neuroznanstvenika i autora znanstvenih bestselera, Indijca Vilayanura S. Ramachandrana, Engleza Olivera Sacksa i Talijana Antonija Damasija, nudeći originalna razmišljanja i teorije o nedokučivim tajnama mozga.

Ali dok je tajna svemira stara tema, tajne mozga sve do jučer doista su ostajale tajnama. Zahvaljujući novim metodama i aparatima, u samo deset posljednjih godina prošloga stoljeća, o biološkom funkcioniranju mozga saznalo se 90 posto onoga što uopće znamo o tom najsloženijem organu, pa devedesete nisu slučajno u SAD-u i Europi proglašene 'dekadom mozga'. Time su tek odškrinuta vrata spoznajama koje stoje pred istraživačima u našem 'stoljeću uma'. U toj vrsti istraživanja i njihovu financiranju prednjači SAD, u Aziji Japan, u Europi Finska, a posljednjih godina posebno se angažiraju zemlje Pacifičkog kruga, najviše Kina i Koreja. Neuroznanost je područje koje se pod tim nazivom pojavljuje tek zadnjih tridesetak godina, ali je danas jedno od onih koje najbrže raste.

Nije stoga čudo što su se nedavno i na tržištu knjiga istodobno pojavili novi naslovi trojice trenutno vodećih neuroznanstvenika i autora niza znanstvenih bestselera, Indijca Vilayanura S. Ramachandrana, Engleza Olivera Sacksa i Talijana Antonija Damasija. Rođeni i obrazovani negdje drugdje, prije no što su kao mladi i ambiciozni znanstvenici došli u SAD, ta su trojica ponudila radove s novim, originalnim razmišljanjima i teorijama o tajnama mozga. U knjizi 'The Tell-Tale Brain’ (Raspričani mozak) Vilayanur Ramachandran, kojeg zbog istraživačke upornosti nazivaju 'Markom Polom neuroznanosti’, objašnjava kako i zašto nas taj organ čini 'jedinstvenima, a ne tek jednom od majmunskih vrsta'. Antonio Damasio u knjizi 'Self Comes to Mind' ili, grubo prevedeno, kako spoznajemo svijest o sebi, odnosno vlastitost, raspravlja o tom pitanju koje već stoljećima zanima filozofe i psihologe, pri čemu se protivi staroj ideji da je svijest na neki način odvojena od tijela, nudeći nove znanstvene dokaze o tome da ona započinje biološkim procesom koji stvara živi organizam. Damasio je studirao i liječio poremećaje u ponašanju i spoznaji, a u najnovijim se radovima bavi socijalnim emocijama, sviješću i kreativnom međuzavisnosti između neuroznanosti i umjetnosti, naročito filma i glazbe.

Sva trojica autora temelje svoje spoznaje i teorije na rezultatima studiranja pacijenata (case study) s moždanim anomalijama uzrokovanim nasljednim faktorima, bolešću ili ozljedama, a u knjizi 'The Mind’s Eye' (Oko uma) Oliver Sacks sagledava međuodnos vizualne percepcije i jezika. U njoj je Sacks i sam pacijent, analizirajući na vlastitom slučaju utjecaj tumora u pozadini desnoga oka na vidne živce i način na koji njegov mozak prerađuje optičke informacije. Tu su i slučajevi poput nadarene glazbenice Liliane Kallir koja pokušava prevladati 'muzičku alexiu' (nesposobnost čitanja nota), Patricije H., trgovkinje umjetninama koja ne može komunicirati sa svijetom zbog moždanog udara, i kanadskog pisca krimića Howarda Engela, koji je također zbog moždanog udara zaboravio čitati, ali ne i pisati (alexia sine agraphia). Na njima Sacks pokušava dokazati svu snagu kreativnosti i prilagodljivosti, nudeći sasvim nove perspektive u korištenju jezika i komunikaciji.

Još jučer se mislilo da mozak odrasle osobe starenjem samo gubi neurone (moždane stanice), a danas se vjeruje da može formirati nove

Tvrdoglavom upornošću, pisac Howard Engel je ponovno naučio čitati te je nastavio sa spisateljskom karijerom, a zapanjujući način na koji su se neki bolesnici prilagodili ili pobijedili teška neurološka oštećenja doveo je i Vilayanura S. Ramachandrana i njegove kolege do najvećeg zaokreta u neuroznanosti u posljednjih dvadeset godina: prepoznata je tzv. plastičnost mozga - sposobnost da se reorganizira - a na tom tragu Ramachandran je razvio neke od najučinkovitijih terapija u liječenju 'fantomskih bolova' nakon amputacije udova i paralize uzrokovane moždanim udarom. Sve do 1990-ih, naime, mislilo se da je mozak organiziran u niz specijaliziranih modula (neuralnih mreža) koji međusobno djeluju na neizmjerno složen način, ali su u suštini genetski predodređeni za određene zadaće.

Danas se vjeruje da se među područjima mozga odvija mnogo više međusobnih aktivnosti, a da promjena u jednom modulu zbog bolesti, ozljede, učenja ili životnog iskustva može dovesti do promjena u mnogim drugim modulima s kojima je povezan, pa jedan može preuzeti funkciju drugoga. Dok se još jučer mislilo da mozak odrasle osobe starenjem samo gubi neurone (moždane stanice), danas se vjeruje da može formirati nove. Sacks štoviše ukazuje na sve više dokaza o 'nevjerojatno bogatoj međusobnoj povezanosti i interakciji senzornih dijelova mozga, zbog čega je teško reći da je nešto čisto vizualno, čisto zvukovno ili čisto bilo što drugo'. Upravo zbog tih senzornih međuprostora, objašnjava Sacks, slijepe osobe se nauče nevjerojatno spretno snalaziti u okolini.

Ramachandran također proučava sinesteziju, rijedak neurološki poremećaj u kojem su povezana dva ili više osjetila, pa njegova pacijentica Esmeralda svaku muzičku notu doživljava u drugoj boji, a Francesca emocionalno reagira na dodir različitih tekstura: tkanina od trapera izaziva tugu, vosak neugodu, svila mir, a kora naranče šok. Sve donedavno sinestezija se smatrala poremećajem na rubu mentalnog oboljenja, no Ramachandran dokazuje da je mnogo učestalija te čak vjeruje da je ključ ljudske kreativnosti i pretpostavlja da su je iskusili slikari i pisci kao što su Kandinsky, Pollock, Nabokov i Rimbaud.

Damasio i Ramachandran također istražuju tzv. zrcalne neurone, po njihovu mišljenju odgovorne za viši stupanj svijesti, koja se aktivira kada vidite da netko drugi nešto radi (zarazno zijevanje). Otkriće zrcalnih neurona na Sveučilištu u Parmi devedesetih godina obojica smatraju izuzetno važnim, jer time objašnjavaju mehanizam usvajanja kulturološkog nasljeđa ljudskih vještina. Sacks pak tvrdi da vještinu pisanja i čitanja zahvaljujemo plastičnosti mozga i 'iskustvenoj selekciji', a Damasio od biološke homeostaze (nagon organizma za održavanjem biološke ravnoteže u tijelu) dolazi do 'sociokulturalne homeostaze', održavanja ravnoteže u društvu i kulturi kroz pravo, politiku, ekonomiju, umjetnost i znanost, tvrdeći da je pojačana homeostatska kontrola dovela do evolucije mozga, a potom i do nastanka svijesti.

Ali što je doista svijest i um, ostaje i nadalje enigma, pa dok su znanstvenici napredovali u otkrivanju biološkog funkcioniranja mozga, neuroznanstvenici poput Damasija, Ramachandrana i Sacksa ovakvim radovima čine tek prve korake u razumijevanju misli i osjećaja. Kako netko reče, ljudski mozak će možda prije dokučiti svemir iznad glave, nego svemir u glavi.

www.tportal.hr