I dalje “pemzlamo”, kupuju nas Talijani i Japanci, prodaju u Sotheby’su, ali u Hrvatskoj ne znaju niti da smo još živi
Ivan Večenaj Gola i Mijo Kovačić, slikari-naivci, posljednji su živući Hrvati koji su stekli međunarodnu slavu i bogatstvo zahvaljujući urođenim talentima i radnoj energiji koja se svim kapacitetima njegovala u Podravini u drugoj polovici 20. stoljeća.
Motreći kako provode starost, nitko to ne bi zaključio. Premda su u svojim najaktivnijim godinama više puta obišli zemaljsku kuglu, uporno su se vraćali svojim anonimnim selima, geopolitički toliko neznatnima da nisu označena u krupnijoj nacionalnoj topografiji.
Ivina i Miško. Njihova su sela čak sitnija od Hlebina, o kojima novije generacije imaju tek mutnu predodžbu. Da je riječ “hlebinac” sinonim za naivca – toliko se zna. Ali je zemljopisni temelj “Hlebinca” vrlo uspješno počišćen iz pamćenja. Za razliku od hrvatske većine, veliki je svijet – od Italije do Japana – svjestan postojanja hlebinske slikarske škole. Ima još Japanaca koji hodočaste u Podravinu samo da bi upoznali “majstora Ivinu” i “majstora Miška”, kako ih štovatelji oslovljavaju.
Talijani falsificiraju njihove autorske potpise, kao prvoklasni marketinški brend na svjetskom tržištu umjetnina. Prema posljednjim vijestima, ostavština Yula Brynnera upravo ide na aukciju u Sotheby’s, s kolekcijom Večenajevih radova. Valjda dvojac-naivac asocira na europsku renesansu koja je ušla u povijest bez službene akademske potvrde. Doista, ni Leonardo, ni Michelangelo nisu se kitili zvučnijim titulama doli majstorima svoga zanata…
Ivan Večenaj, sada 90-godišnjak, svoju životnu zaradu investirao je u privatnu galeriju u štali rodne Gole, za koju se brine njegov sin Mladen. Štala, doduše, potječe iz 1848., koja je urezana na gredi krovne konstrukcije. Postoje i jasle iz istoga vremena: služile su za sijeno koje su prežvakavale krave, suvremenice političara i bana Josipa Jelačića. Ipak, galerijski pothvat nije toliko povijesne naravi, koliko je pokušaj da se etno-doprinosi njegovih predaka sačuvaju od meljućih strojeva za reciklažu smeća. “Ja sam vam zapravo tkalac.
Prije nego sam postao slikar, po narudžbi sam tkao platna na tkalačkom stanu, koji smo imali u rodnoj kući”, tako Ivan Večenaj, “majstor Ivina”, izlaže početke svoje umjetničke biografije, sasvim uzgred ukazujući na veliku nacionalno-povijesnu zabludu o tkanju kao specijalnosti tradicijske hrvatske žene.
Kada talent bljesne u “hiži” od 15 četvornih metara, bez struje, kanalizacije i vodovoda, onda je riječ o geniju snalaženja, koji ne trpi ni spolna, ni dobna usavršavanja. Večenajev otac također je bio slikar, ali je imao nesreću da je najbolju životnu dob protratio na opstanak u vrijeme slično današnjem: strašna ekonomska kriza 30-ih godina uoči Drugog svjetskoga rata i procvat političke birokracije kralja Karađorđevića.
Uz slike i rječnik. Osim slikarstva koje je Večenaja, unatoč svemu, odvelo do Mexico Cityja i Halifaxa, New Yorka i Aljaske, stvorio je također zavidan opus lirike i proze, uključujući rječnik lokalne varijante starokajkavskoga dijalekta. “Na Aljasku me neki bogati Amerikanac, kolekcionar naive, vodio da lovim polarne medvjede. Nije vam to bog zna što. Danima sjedite nad nekom rupom, Eskim vas hrani sušenom govedinom…
Na kraju smo medvjeda kupili. Bio sam ja i u Americi, u Los Angelesu, odakle sam trebao ići na Havaje. Do Havaja nisam stigao, jer sam vodio svoju ženu. Njoj je bilo dosta putovanja: e, pa vrijeme je da nahranimo svoje kravice, veli žena…
I tako smo se vratili kući u Golu”, pripovijeda Ivan Večenaj. Spominje i kako se sprijateljio s Yulom Brynnerom dok se snimala “Neretva”, da je britanska princeza Margareta kupovala njegova platna, da je drugovao s Gustavom Krklecom, pa s Franjom Tuđmanom i Stipom Mesićem. Ali zrači poruga u nasmijanim očima dok smrtno ozbiljnoga lica prepričava svoja iskustva s jet setom. O slikarstvu nema što reći: on je jednostavno slikao.
U 82. godini života Mijo Kovačić još uvijek “pemzla” po nekoliko sati dnevno, kako vele Podravci, pa su ga novinari zaskočili u njegovoj svakodnevnoj pozi: golem, naoko trapav i zguren za grubo tesanim stolom, koji je decenijama zatrpan iscijeđenim tubama boje i mrljavim kistovima. S toga stola, uz ostalo, izašao je “Ručak v poju”, danas pohranjen u vatikanskoj zbirci svjetske sakralne umjetnosti.
Od njegovoga rođenja, taj stol, ni za milimetar, nije se pomakao od istoga prozora rodne kuće koja se u međuvremenu obnavlja da se ne uruši od starosti. “A kak? Nije bilo struje. Moglo se crtati samo danju. Zimi se najviše crtalo. Iz kuće se nije moglo ni izaći, jer je bila zatrpana snijegom, po pet mjeseci u godini“, veli Kovačić na svome podravskome dijalektu, čiji se glasovni registar ne da medijski transkribirati. Kada ne slika, još uvijek kopka po polju, lovi i peče dravske šarane, degustirajući kruškovaču “tepku”.
Šumske priče. Taj posljednji primjerak vlastoručnoga mebla potječe od Kovačićeva oca. Upotrebljiva i čvrsta građa oduvijek je bila na dohvat ruke pravih majstora: Kovačićevo selo Gornja Šuma, naime, ispruženo je između Drave i hrastove šume.
Slikar je oblikovao prikaze razrogačenih šumskih čudovišta i riječnih vila, po nazivu kršćanske, po sadržaju prilično pogansko-slavenske. Našao je te spodobe, kako kaže, u bapskim pričama iz svoga djetinjstva. Prav-zaprav, rekli bi kajkavci, svima su bile na raspolaganju; valjalo je samo napeti uho i oči.
Slike Mije Kovačića dosizale su cijenu od 100.000 DEM – iznos koji dobar dio današnjih profesionalnih slikara neće prikupiti cijeli život. Ipak, ništa se ne bi dogodilo u Podravini prošloga stoljeća da nije bilo stanovitog međugeneracijskog kontinuiteta i solidarnosti unutar istoga naraštaja.
Kako kaže Večenaj, ljudi su se znali družiti, što dva majstora pokazuju vlastitim primjerom. Umjesto bespoštedne konkurencije na svjetskom tržištu naive, privatno su, ne samo decenijski prijatelji, nego i kumovi. “Pa svako radi svoje”, veli Kovačić čak malo pometen pitanjem koje je za današnje stanje nacije od prvorazredne važnosti.
Talent, a ne komunist. U podravskoj prijestolnici Koprivnici, prije Drugog svjetskog rata tiskao se Krležin “Plamen”, potom su se “skompali” Krsto Hegedušić i Miroslav Krleža, da bi napravili “Podravske motive”. Okupivši oko sebe sličan mladenački kružok, pomalo se bančilo i ljubovalo po lokalnim krčmama, pomalo filozofiralo o slobodi, raspravljao o smislu umjetnosti, nasuprot političkim i marketinškim obmanama onoga vremena, koje su vodile u fašizam. Samo se tadašnji “spin” drukčije zvao: agitacija i propaganda.
U konačnici je – točno prije osamdeset godina, 1929. – stvorena likovna grupa Zemlja, s osloncem na jednostavnom manifestu: slikaj samo ono što vidiš. Iz iste godine potječe Hegedušićeva slika “Bilo nas je pet v klet”, koja je poslužila umjesto poduke.
Ni Mijo Kovačić, niti Ivan Večenaj nikada nisu bili komunisti, nego samo uočeni talenti. Štoviše, prve Večenajeve slike bile u izložene u HSS-ovskoj centrali u Zvonimirovoj ulici, da bi se tek kasnije priključio umjetničkom pokretu koji je dobio atribut hlebinski, po rodnom mjestu Ivana Generalića, jednog od prvih Hegedušićevih štićenika.
Lokalna politička struktura, predvođena osnivačem Podravke i budućim republičkim ministrom unutarnjih poslova Pavlom Gažijem, jest bila komunistička, ali nimalo bedasta: mitologija klase, koja je trebala zadovoljiti službene ideologe Partije, u hlebinskoj koncepciji spretno se udružila s modernim tržišnim principima. Uostalom, Gaži je pedesete godine prošloga stoljeća proveo u Americi, studirajući pravila velike tržišne igre. Kao prvo, hlebinskoga “peveca” nasadio je na vrh Podravkina tornja.
Novac koji se slijevao u koprivničku tvornicu od soli i sušenoga povrća – zvanog “vegeta” – vraćao se tzv. radničko-seljačkoj umjetnosti. Simbioza se pokazala i plodonosnom i subverzivnom: na kraju su profesionalni i akademski obrazovani kritičari elitne naivce, specijalizirane za realnost, uspoređivali – s francuskim nadrealistima. “Pa to vam je tako: donesem ja 1955. osam svojih slika, da ne kažem kome. I sav drhćem od straha… Ništa to ne valja, slike su vam prežute i presive, veli on meni. Baš u tom trenutku uđe Matko Meštrović. Baci oko i kaže: odlično, sjajno, tko je to naslikao? Tako sam ja u stvari postao slikar, tako, sve u svemu”, zaključuje Ivan Večenaj priču o trenutačnoj sudbini “hlebinaca”.
bglavac
irida
edin.kecanovic
