Mada je na Haitiju u prosjeku jednom mjesečno posljednjih 17 godina, Susie Krabacher, humanitarka, nekadašnji Playboyev model i 48-godišnja ljepotica s teškom životnom pričom i traumatičnim djetinjstvom, prvi je put sada, nakon razornog potresa, na karipskom otočju osjećala strah. “Nisam se bojala da će se nešto meni dogoditi. Bojala sam se za budućnost svoje djece, slike razaranja u Port au Princeu su zaista u stvarnosti još strašnije nego na televiziji.

Na televiziji vam ne mogu prikazati smrad koji je kao da ste u mrtvačnici. Cijeli Haiti zapravo izgleda baš kao mrtvačnica. Sablasno je. Zgrade su srušene, leševi su svuda uokolo, ljudi zapomažu, osjeća se bolest u zraku. Na televiziji nećete vidjeti ni leševe koji su goli jer su im oni koji su preživjeli katastrofu svukli odjeću da se oni obuku. Nećete vidjeti tijela male djece kojoj su odgrizeni prsti jer su psi lutalice gladni...”, uznemireno govori Susie. Prije nekoliko dana vratila se s Haitija i trenutno je kod kuće, u Aspenu.

Pitamo je kako se osjeća u takvim ekstremima; do jučer je jela jednom dnevno i spavala u automobilu u Port au Princeu, brinući se za djecu bogalje, a sada razgovaramo u najelitnijem američkom skijalištu, gdje dolazi svjetski crème de la crème. Dok se većina svijeta tek zgražala nad snimka­ma razrušenog haitskog glavnog grada, Susie je već bila ondje.

Dok se globalni humanitarci još nisu ni pakirali za putovanje u Port au Prince, Susie je već bila među svojom djecom i proživljavala sve što i oni, nesebično, s ljubavlju koju im daje. Susie grli djecu koja su bolesna. Ne zadržava se s njima samo dok je kamera uključena, naprotiv. Danima, tjednima ostaje u toj bijedi, osjećajući da je njezin životni poziv da pomogne drugima.

“Moja djeca moraju imati budućnost. Možda neće živjeti dugo, ali dok žive, želim da im život bude što kvalitetniji, ispunjen ljubavlju. Ne mogu vam to opisati, morate tu djecu vidjeti sami da biste vidjeli koliko vole svakoga tko im pokaže malo ljubavi i brige. Zar bih mogla išta drugo raditi osim njima pomagati?”, kaže Susie.

“Neki su ljudi spavali u automobilima, a ja sam imala sreću jer smo navečer odlazili u jedan pansion, nekoliko kilometara od sirotišta, gdje smo dobili sobu. Bila sam sretna i zahvalna jer sam znala da je luksuz to što se mogu jednom dnevno tuširati i jednom dnevno jesti. Bila sam blizu svoje djece, oko naših sirotišta su zidovi koji nas štite tako da smo ondje sigurni, i mi se igramo, pjevamo, zabavljamo... Kasnije su novinarske ekipe zauzele većinu hotela, što je sasvim u redu jer svijet mora vidjeti što se na Haitiju događa.

Nisam se osjećala nesigurno, nitko nas nije napadao ili pokušao opljačkati. Bilo je sasvim drugačije prije nekoliko godina kada je tadašnji predsjednik Aristide raspisao nagradu za moju glavu, ali sve je to prošlo.

Najgore je vidjeti ljude koji pate, nema tko nije izgubio nekoga, Haićani su očajni jer se boje da će ih ostatak svijeta zaboraviti čim ne budu u prvoj minuti vijesti. Nikako ih ne smijemo zaboraviti. Molim vas, recite to i svojim zemljacima, vi ste prošli rat, znate kako je teško kada vas zaborave”, napominje Susie Krabacher.

Prije nekoliko dana vratila se s otoka na kojemu se brine za dvije tisuće djece i ima nekoliko sirotišta i škola. Birokracija na Haitiju vrlo je nemilosrdna: da bi djeca mogla biti udomljena ili spašena, moraju dobiti “certifikat” da su napuštena. To ponekad traje i dulje od osam godina, a onda i usvojitelji gube interes za dijete jer ono u međuvremenu odraste, istraumatizirano je siromaštvom i okolinom u kojoj je odraslo. Susie se brine da te traume prebrode s njom.

Teško bolesnu djecu i sama njeguje, a oni je zovu Mama Blanche – Bijela Mama ili, jednostavnije, mama Suzi, a i kad nije kraj njih, redovito ih naziva telefonom. “Neki dan zovem i kažem svojim ljudima koji rade u sirotištu da mi daju djecu na telefon da razgovaram s njima. Javi mi se moj mali sin i kaže: 'Mama Suzi, ne mogu razgovarati s tobom došao je CNN i Anderson Cooper!' Mislila sam da me zezaju, ali stvarno, bio je tamo, napravio je veliki prilog o mojoj djeci, a ja to nisam ni znala”, kaže Mama Blanche.

Ova krhka žena jakog karaktera kaže da hendikepiranu djecu zna satima držati u naručju i samo ih gledati u oči. “Nije im bitno što sam donijela bombone ili igračke. Mi se znamo samo gledati i gledati. Ta ljubav, ta veza... Ne postoji ništa jače od toga. Svaki dan mislim na njih i molim se Bogu za njih. Ali ja nisam osoba koja će se samo moliti Bogu. Ne, ja se pomolim i onda krećem u akciju jer svatko od nas može nešto poduzeti”, objašnjava.

“Ljudi iz svih krajeva svijeta nude pomoć, žele donirati novac. Uvijek upozoravam; pazite kome dajete novac. Obavite i taj dodatni napor, potrudite se saznati ide li taj novac zaista na Haiti, ili nekim posrednicima koji će ga staviti u džep. Na Haitiju sada ima i takvih organizacija, na to treba ozbiljno paziti. Ako već dajete svoj novac, uopće nije bitno koliko, je li to pet ili petsto dolara, provjerite jeste li ga dali organizaciji koja će zaista novac poslati za konkretnu pomoć na Haitiju”, naglašava.

Statistike kažu da na Haitiju 20 posto djece neće doživjeti svoj peti rođendan te da ih je 60 posto gladno. Među odraslom populacijom sve je više zaraženih HIV-om.

Nekoć Susie Scott, ova karizmatična plavuša prošla je pakao show businessa i osobnu dramu u djetinjstvu. Od njezine treće godine silovao ju je djed. Mada je majka kasnije to saznala, on nikad nije kažnjen. “Prošla sam sustav skrbnika i udomitelja i s pet godina razmišljala sam ovako: Samo želim da me netko usvoji, samo želim imati dom. A drugi je glas u meni govorio: Ma, tko će tebe uzeti? Tko bi želio dovesti kući takvo dijete”, tiho govori.

S tom je spoznajom odrastala i izrasla u lijepu plavušu koja je plijenila pozornost gdje god bi došla. Nesputana, s dubokom traumom u sebi, napustila je školu u 15. godini života i počela je zarađivati kao model, da bi početkom osamdesetih objavila i fotografije u Playboyu.

Udala se za bogataša koji je bio dužan mafiji, prevarant i zlostavljač koji je je i varao. Ubrzo se razvela te upoznala odvjetnika Joea Krabachera. Bila je to ljubav njezina života. “Joe mi je rekao da ne moram raditi jer on dovoljno zarađuje da lijepo živimo i ohrabrivao me da se bavim nečim što zaista želim.

Nisam završila školu pa sam znala da me nitko neće primiti u velike međunarodne organizacije jer za to trebate imati različite diplome. Odlučila sam pokrenuti nešto svoje i put me odveo na Haiti. Kad sam prvi put došla onamo, bilo je gore nego što sam ikada pomislila. Jad, bijeda, bolest, napuštena djeca, siromaštvo na svakom koraku”, kaže. I do tada, do 1993., kada je otišla na Haiti, imala je iskustva u ratnim zonama. Bila je u Sarajevu u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, a na odmor je odlazila u – Zagreb. “Nisam htjela odlaziti predaleko, a Zagreb je za mene ostao u lijepom sjećanju kao vrlo fin, životan grad”, prisjeća se.

Kad je posljednji put bila na Haitiju, jedno je njezino dijete umrlo. Bio je to 14-godišnji Benson, kojega je držala na rukama kad je izdahnuo. “Svaki roditelj koji je izgubio dijete zna koja je to bol. Nikada više ne budete isti. Ako volite svoju djecu, a ja ih volim do same srži svog bića, vaš život zauvijek je obilježen tim gubitkom.

Ali, moja je filozofija ovakva: u zemljama poput Amerike maksimalni životni vijek žene jest 90 godina; mogu dakle još živjeti 45 godina i onda ću opet vidjeti svog Bensona. Ja u to zaista čvrsto vjerujem, i to me drži. Jednoga dana ponovno će se uspostaviti veza sa svom mojom djecom koja su napustila ovaj svijet.”

Samilost i opasnost. Kršćanka koja je vjeru otkrila rano, jer joj je to bio jedini izlaz iz pakla u kojemu je živjela, kaže da ona ima veliko značenje u njezinu životu, ali da osjeća poziv da joj je, kao čovjeku, zadatak djelovati.

Boji se pak što će se dogoditi s haitskom siročadi jer su u velikoj opasnost zbog onih koji švercaju djecu, bilo da se radi o usvajanju ili seksualnim predatorima. “Ne mogu dovoljno naglasiti u kolikoj opasnosti ta djeca žive. Vjerujem da mnogi žele usvojiti dijete s Haitija, ali isto tako, većina njih želi malu djecu koja nisu proživjela traume, 'neoštećenu robu', ako se tako grubo mogu izraziti.

Evo, baš ovih dana CNN izvještava o dječačiću oko kojega se američke obitelji otimaju tko će ga udomiti. Ali, on ima dvojicu braće od 12 i 14 godina. Što će biti s njima, tko će njih uzeti? Na Haitiju je sasvim normalno da se dijete drži kao roba. S njim rade što god ih je volja, mogu ga zlostavljati, tući, sve najgore stvari... Govorim na primjer o šestogodišnjim djevojčicama koje su bježale iz takvih domova i dolazile k nama, u naša sirotišta. Ta napuštena djeca, koja su pobjegla iz jedne nevolje, lako mogu upasti u drugu ako se nešto ne promijeni”, upozorava Susie Krabacher.

“Ljudi iz svih krajeva svijeta nude pomoć, žele donirati novac. Uvijek upozoravam; pazite kome dajete novac. Obavite i taj dodatni napor, potrudite se saznati ide li taj novac zaista na Haiti, ili nekim posrednicima koji će ga staviti u džep. Na Haitiju sada ima i takvih organizacija, na to treba ozbiljno paziti. Ako već dajete svoj novac, uopće nije bitno koliko, je li to pet ili petsto dolara, provjerite jeste li ga dali organizaciji koja će zaista novac poslati za konkretnu pomoć na Haitiju”, naglašava.

Statistike kažu da na Haitiju 20 posto djece neće doživjeti svoj peti rođendan te da ih je 60 posto gladno. Među odraslom populacijom sve je više zaraženih HIV-om.

Nekoć Susie Scott, ova karizmatična plavuša prošla je pakao show businessa i osobnu dramu u djetinjstvu. Od njezine treće godine silovao ju je djed. Mada je majka kasnije to saznala, on nikad nije kažnjen. “Prošla sam sustav skrbnika i udomitelja i s pet godina razmišljala sam ovako: Samo želim da me netko usvoji, samo želim imati dom. A drugi je glas u meni govorio: Ma, tko će tebe uzeti? Tko bi želio dovesti kući takvo dijete”, tiho govori.

S tom je spoznajom odrastala i izrasla u lijepu plavušu koja je plijenila pozornost gdje god bi došla. Nesputana, s dubokom traumom u sebi, napustila je školu u 15. godini života i počela je zarađivati kao model, da bi početkom osamdesetih objavila i fotografije u Playboyu.

Udala se za bogataša koji je bio dužan mafiji, prevarant i zlostavljač koji je je i varao. Ubrzo se razvela te upoznala odvjetnika Joea Krabachera. Bila je to ljubav njezina života. “Joe mi je rekao da ne moram raditi jer on dovoljno zarađuje da lijepo živimo i ohrabrivao me da se bavim nečim što zaista želim.

Nisam završila školu pa sam znala da me nitko neće primiti u velike međunarodne organizacije jer za to trebate imati različite diplome. Odlučila sam pokrenuti nešto svoje i put me odveo na Haiti. Kad sam prvi put došla onamo, bilo je gore nego što sam ikada pomislila. Jad, bijeda, bolest, napuštena djeca, siromaštvo na svakom koraku”, kaže. I do tada, do 1993., kada je otišla na Haiti, imala je iskustva u ratnim zonama. Bila je u Sarajevu u vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, a na odmor je odlazila u – Zagreb. “Nisam htjela odlaziti predaleko, a Zagreb je za mene ostao u lijepom sjećanju kao vrlo fin, životan grad”, prisjeća se.

Kad je posljednji put bila na Haitiju, jedno je njezino dijete umrlo. Bio je to 14-godišnji Benson, kojega je držala na rukama kad je izdahnuo. “Svaki roditelj koji je izgubio dijete zna koja je to bol. Nikada više ne budete isti. Ako volite svoju djecu, a ja ih volim do same srži svog bića, vaš život zauvijek je obilježen tim gubitkom.

Ali, moja je filozofija ovakva: u zemljama poput Amerike maksimalni životni vijek žene jest 90 godina; mogu dakle još živjeti 45 godina i onda ću opet vidjeti svog Bensona. Ja u to zaista čvrsto vjerujem, i to me drži. Jednoga dana ponovno će se uspostaviti veza sa svom mojom djecom koja su napustila ovaj svijet.”

Samilost i opasnost. Kršćanka koja je vjeru otkrila rano, jer joj je to bio jedini izlaz iz pakla u kojemu je živjela, kaže da ona ima veliko značenje u njezinu životu, ali da osjeća poziv da joj je, kao čovjeku, zadatak djelovati.

Boji se pak što će se dogoditi s haitskom siročadi jer su u velikoj opasnost zbog onih koji švercaju djecu, bilo da se radi o usvajanju ili seksualnim predatorima. “Ne mogu dovoljno naglasiti u kolikoj opasnosti ta djeca žive. Vjerujem da mnogi žele usvojiti dijete s Haitija, ali isto tako, većina njih želi malu djecu koja nisu proživjela traume, 'neoštećenu robu', ako se tako grubo mogu izraziti.

Evo, baš ovih dana CNN izvještava o dječačiću oko kojega se američke obitelji otimaju tko će ga udomiti. Ali, on ima dvojicu braće od 12 i 14 godina. Što će biti s njima, tko će njih uzeti? Na Haitiju je sasvim normalno da se dijete drži kao roba. S njim rade što god ih je volja, mogu ga zlostavljati, tući, sve najgore stvari... Govorim na primjer o šestogodišnjim djevojčicama koje su bježale iz takvih domova i dolazile k nama, u naša sirotišta. Ta napuštena djeca, koja su pobjegla iz jedne nevolje, lako mogu upasti u drugu ako se nešto ne promijeni”, upozorava Susie Krabacher.

Bisera Fabrio

23.02.2010.

www.globus.jutarnji.hr

 

www.globus.jutarnji.hr