ZAGREB - Dok gledam apokaliptične snimke iz Japana , nevoljko mi se vraćaju sjećanja na davne dane Černobila gdje sam radio na sanaciji tamošnje katastrofe, pomalo sjetno nam kazuje 47-godišnji llgiz Ishakov. Kaže da nije ni sanjao da će njegov život obilježiti mjesto koje je ubrzo postalo simbolom najveće tragedije tehnološkog razvoja čovječanstva. Imao je tada 22 godine i studirao nuklearnu fiziku.

Lažni ideali

- Ne želim zvučati patetično, govori nam IIgiz pomalo fatalistički, ali kad sam se javljao kao dragovoljac za Černobil, smatrao sam se spremnim na žrtvu zbog boljitka zajednice. Možda sad to zvuči neozbiljno, ali i moje kolege i ja smo tada mislili - naši očevi su ratovali u Drugom svjetskom ratu, sada je došao red na nas - kaže IIgiz, dok gleda uokvirenu fotografiju svoje troje djece, što ih je dobio nakon Černobila.

- Kada vidite naše napore i stres koji smo prošli, on je usporediv s onim vojnika na bojištu. Mi nismo Černobil zvali katastrofom, nego ratom!

U Černobil je Ilgiz došao i zato što su tražili neoženjene! Iz njegove smjene, od 26-orice dragovoljaca, tzv. “likvidatora” (onih koji su sanirali nesreću na reaktoru) danas su, (premda, kaže, nisu svi umrli od posljedica zračenja), živa tek njih dvojica!

- Živo se sjećam tog 26. travnja 1986., kao vjerojatno i svi Ukrajinci. Kad se nesreća dogodila, smatrao sam da se radi o nečem nebitnom. Bili smo uvjereni, tako su nas učili, da se našim nuklearkama ništa ne može dogoditi. No, zbog takva stava nisu na vrijeme poduzete neke radnje, što je imalo stravične posljedice.

- U Kijevu, u neposrednoj blizini Černobila, se osjećala napetost i strah. Urezalo mi se u sjećanje i sramotno ponašanju rukovoditelja koji su svoju djecu potajice slali što dalje od Kijeva. Nas studente završne godine odmah su pozvali u Černobil.

Ubitačno ozračje

- Krenuli smo tamo odakle su svi bježali. Vozili smo se u blindiranim kolima, gledali tu strašnu nuklearku, svuda oko nas samoća i tišina, i prazni, sablasni, grad Pripjat, gdje su živjeli ljudi zaposleni u elektrani. Nismo smjeli piti vodu. Kao da smo bili bačeni na neki drugi planet. Atmosfera je bila ubitačna. Sretao sam ljude koji su bili ozračeni, ali su ostajali raditi.

- Ni danas se zapravo ne zna tko je kriv. Osudili su direktora i još četiri inženjera na po 10 godina zatvora, ali kasnije se utvrdilo da oni nisu odgovorni. Trebao im je neki Pedro.

- Unatoč svemu, i danas držim da je nuklearna energija nužna za razvoj čovječanstva, a nuklearke nisu ništa opasnije od drugih elektrana - kaže IIgiz Ishakov, koji je radio na sanaciji do 1991. godine, a izabran je i za predsjednika Komsomola NE Černobil.