ASTROLOGIJA I MIT

Astrologija i mit dva su blaga iz bogate riznice prošlosti. I jedno i drugo jezikom simbola govore o čovjeku i čovječanstvu; o njihovoj prirodi, porijeklu i sudbini. Dubinu značenja i snagu tih simbola toliko prisutnih u susretu s drevnim civilizacijama ponovno otkrivaju moderne discipline poput psihoanalize i kulturne antropologije. Ponovno otkrivamo univerzalni arhetipski jezik, učimo čitati riječi kojima su ispisane knjige prastarih disciplina.

Čuveni Jung govori o dvanaest velikih arhetipova, duboke psihičke procese opisuje služeći se jezikom alkemije. Tek poznavanjem simbolizma i svih onih disciplina koje govore njegovim jezikom simbola, u stanju smo u pravom svjetlu upoznati astrologiju i astrologe Starog svijeta; upoznati jedno dublje značenje alkemije i njenih simbola, i također, značenje mita.

U mitološkim formama naći ćemo isti arhetipski prauzor prepoznatljiv kako u astrologiji tako i u alkemiji. Već jednostavna usporedba astrologije i mita pokazuje da su astrološke karakteristike nebeskih tijela u osnovi identične karakteristikama istoimenih božanstava grčke i rimske mitologije. Ratoborni planet Mars u astrologiji može se usporediti s bogom rata Marsom/Aresom, a isto vrijedi i za Merkur, Jupiter, Saturn, itd. Ova usporedivost nije samo slučajnost, već je izraz univerzalnih zakonitosti ljudskog duha izraženih jezikom astrologije, odnosno mita; možemo je pratiti do samih početaka pisane povijesti "naše" astrologije u drevnoj Mezopotamiji, a naći ćemo je isto tako u Indiji ili u kulturi Maya.

Astrološke ere

Danas se često govori i piše o eri Vodenjaka (Aquariusa) i o astrološkim erama općenito. Astrološke ere su vremenski definirane gibanjem proljetne točke kroz dvanaest zviježđa zodijakalnog pojasa.

Položaj Sunca na nebu u trenutku proljetnog ekvinocija, (oko 21. ožujka), naziva se proljetna točka. Iako prema astrologiji Sunce tog dana ulazi u znak Ovna, astronomski ono općenito nije u istoimenom zviježđu zodijaka, jer se zbog precesije, jednog elementa složenog gibanja Zemlje kao nebeskog tijela, ova točka neprestano pomiče duž zodijakalnog pojasa. Njeno gibanje je tako sporo, da je potrebno gotovo 26. 000 godina da proljetna točka prođe cijeli zodijakalni krug.

Ovaj period se naziva Velika ili Platonova godina, a dvanaestina tog perioda tj. vrijeme koje proljetna točka provede u jednom zviježđu zove se astrološka era. Trajanje jedne ere je prema tome otprilike 2160 godina, a ime nosi po zviježđu u kojem je proljetna točka, tj. Sunce u vrijeme proljetnog ekvinocija. Svaka astrološka era jedna je etapa na putu evolucije čovječanstva, a opće stanje njegove svijesti, tip senzibiliteta i način njegovog djelovanja definira znak po kojem nosi ime.

U svakoj eri čovječanstvo treba savladati određene prepreke, pobjediti vlastite neprijatelje i tako postupno buditi vlastitu svijest i nutarnje potencijale. Simbolička mitska paralela astrološkim erama je mit o Heraklu i njegovim radovima. On je morao izvršiti dvanaest radova da bi ostvario besmrtnost, a svaki njegov rad odgovara jednoj astrološkoj eri.

Era Vodenjaka

U proteklih dvije tisuće godina Sunce se u trenutku proljetnog ekvinocija nalazilo u zviježđu Ribe (bila je to era Ribe) pomičući se iz godine u godinu sve više prema zviježđu Vodenjaka. Sredinom ovog stoljeća proljetna točka je ušla u to zviježđe, pa prema tome sada živimo početak ere Vodenjaka.

MIT O HERAKLU

Heraklo (Herkul u starom Rimu) sin boga Zeusa i tebanske kraljice Alkmene bio je najveći heroj u mitologiji antičke Grčke, i najveći heroj helenskog svijeta općenito. Zeus, najveći među bogovima, objavio je na Olimpu: "Stvorit ću jednog heroja za Tebu, tako jakog i hrabrog da će mu svi željeti nalikovati ..."

Heraklovo rođenje

Mitovi nam govore o nebrojenim Zeusovim ljubavnim avanturama s boginjama i smrtnicama, no nakon svega Alkmena će biti posljednja smrtna žena koju je Zeus obljubio. Smatrao je da ni s jednom smrtnicom više nije moguće začeti heroja većeg od Herakla; heroja dovoljno moćnog da zaštiti i ljude i bogove od uništenja. Budući da je Alkmenu osim izvanredne ljepote krasila i vjernost mužu, Zeus joj se približio uzevši na sebe lik njenog muža Amfitriona, dok je ovaj bio na jednom vojnom pohodu. I u noći koju je Zeus učinio tri puta dužom zapovijedivši Heliju, bogu sunca, da ispregne svoje konje, Seleni, boginji mjeseca, da polako plovi nebom, a Hipnosu, bogu sna, da čovječanstvo uljuljka u dugi san, začet je Heraklo. Devet mjeseci poslije toga Zeus se hvali na Olimpu da će uskoro postati otac dječaka koji će se zvati Heraklo i koji će vladati Perzejevim domom. Heraklo je mogao ostvariti pravo na prijestolje jer je Alkmena bila Perzejeva unuka. Hera, Zeusova zakonita žena, sluteći još jednu nevjeru izmamila je od njega obećanje da će onaj kraljević koji se prvi rodi u Perzejevom domu (to jest kao Perzejev potomak) prije no što padne noć biti veliki kralj. Tu neprekršivu zakletvu Hera je iskoristila za osvetu. Naime, Nikipa, žena mikenskog kralja Stenela, Perzejevog sina, bila je tek u sedmom mjesecu trudnoće, ali je Hera ubrzavši njen porođaj postigla da se Euristej, Stenelov sin, iako nedonošče, ipak rodio jedan sat prije Herakla, što je bilo dovoljno da prema Zeusovoj zakletvi on postane kraljem, a ne Heraklo. Saznavši od same Here za prijevaru, Zeus, neizrecivo gnjevan, od Here zahtijeva i dobiva obećanje da će Heraklo postati bog ako za Euristeja izvrši deset radova ma kako oni bili teški. Da će Heraklo moći izvršiti takve zadatke pokazalo se vrlo brzo. Mit govori da je ljubomorna Hera poslala dvije velike zmije da ubiju Herakla i njegovog brata blizanca Ifikla, Amfitrionovog sina. Heraklo ih je, iako star tek godinu dana, uz smijeh obje zadavio rukama. Njegovo prvo ime je bilo Alkid po djedu Alkeju, a jedan od njegovih nadimaka je Palemon (hrvač). Ime Heraklo (Herakles - Herina slava) dobiva tek kasnije zbog podviga koje je ostvario.

Heraklovo ludilo

U nizu velikih djela koje je učinio još u mladosti bilo je oslobađanje grada Tebe od plaćanja danka minijskom kralju Erginu. Zauzvrat je od tebanskog kralja Kreonta dobio pola kraljevske palače i njegovu kći Megaru za ženu. S njom je živio u miru i blagostanju i imao tri sina. Heraklo je time već bio postigao sve ono za čim je jedan smrtnik mogao čeznuti. Sve dok se ponovo nije umiješala ljubomorna Hera. Na Herakla je najprije poslala ludilo i on je u pomračenom stanju svijesti pobio sve svoje sinove i dva sina svog polubrata Ifikla, a onda mu je vratila razum. Srhvan bolom napustio je Tebu kao onaj koji je počinio zločin i uputio se po savjet u Apolonovo proročište u Delfima. Tamo mu se Apolon preko proročice Pitije obratio riječima: "Više se nećeš zvati Palemon! Feb Apolon te je nazvao Heraklo, jer ćeš zahvaljujući Heri zaslužiti besmrtnu slavu među ljudima!" Morao se, po zapovijedi proročišta naseliti u Tirintu i služiti Euristeju dvanaest godina i obaviti sve što mu Euristej bude zapovijedao, a nagrada za to bit će besmrtnost.

Oružje

Bogovi su se takmičili tko će bolje darovati Herakla za te pothvate. Od mnogobrojnih darova svakako je najčuveniji štit što mu ga je darovao otac Zeus. Bio je to dugačak neprobojni štit ukrašen slonovačom, jantarom, zlatom i lapis lazulijem. U štit su umetnute glave dvanaest zmija koje su otvarale čeljusti kad god bi Heraklo stupao u borbu, pa je njime sijao strah kod njegovih protivnika. Unatoč tome Heraklo je prezirao oružje, a osim luka i strijele najradije se koristio batinom koju je napravio tako što bi iz korijena iščupao divlju maslinu. Prvu je iščupao na gori Helikon, drugu u Nemeji i konačno treću na obali Sredozemnog mora. Ova posljednja batina je pustila korijen kad ju je u Trojzenu prislonio uz Hermesov kip. Na nekim zadacima ga je pratio i bio mu pomoćnik najmlađi Ifiklov sin Jolaj.

Heraklovi radovi

Po zapovijedi bogova Heraklo dolazi u Mikenu kralju Euristeju koji mu zadaje radove koje treba za njega izvršiti. U početku je Heraklo trebao izvršiti samo deset radova, međutim dva od njih mu Euristej nije priznao: jedan za kojeg je smatrao da ga nije izvršio sam, a drugi zbog toga što je taj rad htio naplatiti. Tako konačno imamo dvanaest radova u kojima je Heraklo ili morao pobijediti strašna čudovišta poput nemejskog lava - ogromnog lava kojemu ni kamen, ni bronca, ni željezo nisu mogli ništa; hidre iz Lerna - čudovišta s tijelom psa i devet zmijolikih glava od kojih je jedna bila besmrtna; stimfalskih ptica s brončanim perjem koje su ispuštale s visine na svoje žrtve; ili je morao savladati gotovo nepremostive poteškoće poput čišćenja Augijevih staja; donošenje zlatnih jabuka iz vrtova Hesperida ...

Pobuna giganata

Osim ovih radova Heraklo je sudjelovao u mnogim ratovima i bojevima i uvijek izlazio kao pobjednik. Sudjelovao je u borbi bogova protiv giganata. Giganti, nakazni, dugokosi sinovi boginje zemlje Geje, rođeni iz kapljica krvi boga neba Urana, na nagovor majke pobunili su se protiv Zeusa. Kad su od majke Geje dobili biljku koja ih je činila otpornim na oružje bogova napali su Olimp. Bitka bi kobno završila za bogove da Zeus nije pozvao Herakla. Njegovo, tj. ljudsko oružje, bilo je smrtonosno za gigante.

Oslobađanje Prometeja

Prometeja je Zeus osudio na kaznu da vječno bude prikovan za Kavkaz jer je pomogao ljudima ne samo time što im je dao vatru, već ih je naučio i nizu drugih vještina: od pisma, liječenja do obrade polja. Prometej je trpio žegu i studen, a ogromni orao mu je svaki dan kljucao jetru koja bi preko noći ponovo narasla. Dugo se nadao da će mu slobodu donijeti ljudi jer je zbog njihovog dobra toliko trpio. I doista jednog se dana pod stijenom pojavio najveći od svih ljudi - Heraklo. Orla je oborio strijelom, a svojom strašnom batinom razbio je Prometejeve okove. Od okova je izrađen prsten u koji je ugrađen djelić kavkaske stijene. Taj prsten je Prometej morao zauvijek nositi kako bi makar na simboličan način bila ispunjena Zeusova zakletva da će zauvijek ostati prikovan za Kavkaz. U počast Prometeju ljudi i dandanas nose prstenje s kamenom, iako su odavno zaboravili porijeklo tog običaja.

Heraklova smrt

Nijedan protivnik nije mogao pobijediti Herakla u dvoboju ili ratu, ali je za njega bila kobna ljubomora vlastite žene. Pobijedivši Hidru Heraklo je umočio svoje strijele u njenu otrovnu krv. Od tog otrova nije bilo lijeka. Kad se nakon vjenčanja sa svojom drugom ženom Dejanirom vraćao u Tirint, zamolio je kentaura Nesa da je prenese preko rijeke Euene. Nesu se Dejanira veoma svidjela pa ju je pokušao ugrabiti, ali Heraklova otrovna strijela je bila brža. Na samrti Nes savjetuje Dejaniru neka uzme malo njegove krvi i ako je ikad Heraklo prestane voljeti, neka Heraklov plašt natopi tom krvlju s nutarnje strane i ljubav će se vratiti. Dejanira je doista pokupila malo krvi ne znajući za njenu otrovnost. Kad je nakon mnogo godina Dejanira postala ljubomorna, s razlogom ili bez njega, poslušala je Nesov savjet. I to je bilo kobno. Heraklo je trpio takve bolove zbog Hidrinog otrova da je odlučio dobrovoljno napustiti ovaj svijet. Prema savjetu Delfijskog proročišta zamolio je svoje drugove da na gori Eti podignu pogrebnu lomaču. Položili su ga na nju, ali nitko je nije htio zapaliti unatoč Heraklovih molbi. Konačno je mladi Filoktet prinio baklju lomači, ali, mit govori, jače od plamena baklje planula je lomača od Zeusovih munja. S njima je s Olimpa sišla boginja Atena, vjerna Heraklova zaštitnica, i glasnik bogova Hermes, i oni su odvezli Herakla na zlatnim kolima na Olimp.

Besmrtnost

Cijeli Olimp je pozdravio najvećeg junaka, čak je i Hera nadvladala svoju mržnju i za ženu mu dala svoju krasnu kćer Hebu, boginju vječne mladosti. Zeus ga je posjeo za stol s bogovima, pogostio ga je nektarom i ambrozijom, a kao nagradu za njegova djela i njegove patnje proglasio ga je besmrtnim. I dandanas na nebu se vidi zviježđe Herkula.

TUMAČENJE MITA

Značenje mita možemo dati kroz niz simboličkih slika: Simbolizam heroja Heraklo je sin Zeusa i Alkmene, tj. sin boga i smrtnice. Upravo u preplitanju sudbina besmrtnih bogova na njihovim nebeskim prostranstvima i smrtnih ljudi na zemlji leži dramska snaga mita. Uloga heroja je da bude most između neba i zemlje, jer u samoj svojoj prirodi on spaja nebesko i zemaljsko budući da za jednog roditelja ima božanstvo, a za drugog ljudsko biće. Heroj nije samo naziv za nepobjedivog junaka, već je to prije svega oznaka porijekla. Uz Herakla najpoznatiji heroji grčke mitologije su Perzej, Tezej i Ahilej. Perzej, koji je ubio Meduzu, jednu od Gorgona, sin je Zeusa i kraljevne Danaje. Tezej, pobijednik nad strašnim Minotaurom, sin je boga mora Posejdona i kraljevne Etre, a Ahilej, najpoznatiji junak pod Trojom, sin je kralja Peleja i boginje mora Tetide.

Heraklo - simbol čovjeka

Simbolizam heroja se može istraživati na nivou čovjeka i na nivou čovječanstva. Sve ezoterijske tradicije, od egipatskih i orfičkih misterija, do gnostičkih i hermetičkih doktrina, uče da čovjek posjeduje besmrtni duh i smrtno tijelo. Besmrtni duh je njegova prava priroda, a smrtno tijelo je samo biološki robot, prolazni vehikl onog vječnog u čovjeku. Heroj simbolizira čovjeka; besmrtni dio ljudske prirode je ono božansko u nama, naslijeđeno od simboličkog božanskog roditelja, a ono smrtno u nama potječe od smrtnog roditelja. U funkcionalnom smislu on predstavlja psihu, onu koja premošćuje bezdan između duha i tijela, između onog besmrtnog i onog smrtnog. Heroj je svjestan svog božanskog porijekla, i boreći se protiv nemani i čudovišta, simbola animalnog i prolaznog on ostvaruje to božansko u sebi i stječe besmrtnost. Suprotnost su heroju, onom koji spaja nebo i zemlju, čudovišta, protivnici heroja, ona koja spajaju zemlju i podzemni svijet. U mitovima su najčešće prikazane kao porod boginje zemlje Geje s bogovima podzemnog svijeta ili bogovima mora. Čudovišna Meduza jedna je od kćeri morskog boga Forkija i morske boginje Kete. Forkij je zaštitnik morskih čudovišta, a njegova žena Keta, stara i ružna već od rođenja, utjelovljenje je svih grozota u moru i na njemu. I jedno i drugo je rodila boginja zemlje Geja s bogom morskih dubina Pontom.

Heraklo - simbol čovječanstva

Heroj, osobito Heraklo, simbolizira i cjelokupno čovječanstvo na putu duhovne evolucije. Svi zadaci, sve prepreke koje se postavljaju pred heroja i sve njegove pobjede simbolička su slika onoga što mora ostvariti samo čovječanstvo. Mit putem simbola govori o onom što još nije manifestirano, što je još u arhetipskom svijetu ideja, što pripada budućnosti. Heraklo je mitska simbolička slika i čovjeka i čovječanstva. Oslobađanje Prometeja simbolizira duhovno odrastanje čovječanstva. Čovječanstvo je konačno postalo samostalno i oslobađa učitelja njegove okovanosti na koju se dobrovoljno žrtvovao. Da čovječanstvo slijedi primjer učitelja znak je prstena s djelićem "Kavkaza".

Sunčani heroj

Arhetipska slika pobjede svjetla nad tamom, pobjede duha nad materijom, pobjede zakona/kozmosa nad kaosom prikazana je pobjedom solarnog božanstva protiv inkarnirane sile tame ili kaosa. U grčkoj mitologiji to je borba Apolona protiv Pitona, zmaja sa zmijskim tijelom, sina boginje zemlje Geje. Apolon ga progoni i konačno usmrćuje strijelama na rubu jednog dubokog ponora. Na tom mjestu, kojem je dao ime Delfi, Apolon je podigao proročište hram u čast Zeusu, a svećenica Pitija je u stanju ekstaze objavljivala volju samog Zeusa. U astrološkom smislu Heraklo je vezan uz Sunce, ta sam Feb Apolon mu je dao ime, a po savjet odlazi u Apolonovo proročište u Delfima. U jednom od radova sam Helije mu posuđuje svoj pehar da u njemu preplovi more. Heraklo, kao onaj koji svojim djelima oponaša ono što je učinio Apolon, bog svjetla i Sunca, je u svom punom značenju Sunčani heroj. Dvanaest njegovih radova odgovara prolasku Sunca kroz dvanaest znakova zodijaka. Taj simbolički put što ga prolazi Sunce je drevni inicijatski put od dvanaest kušnji. To je put što ga je prolazio onaj koji je imao biti iniciran u Misterije. Ovaj isti drevni put treba prijeći svatko od nas ili kako se to još kaže: svatko je heroj svoje vlastite drame. Svatko u sebi mora prepoznati Herakla, onako kako je to u himni izrekao Homer.

Homerova himna Heraklu

Pjevat ću Zeusova sina, daleko najvećeg od svih

ljudi na zemlji - Herakla, kog rodi Alkmena u Tebi

igrišta krasnih kad s njom crnooblačni leže Kronion.

On je nekada prije po beskrajnoj zemlji i moru

lutao i stradavo i silnu je mučio muku:

mnogo je smionih djela učinio sam, a bez premca.

Ali sada na lijepom sijelu Olimpa snježnog

veselo živi te ima za ženu ljeponogu Hebu.

Zdravo, Zeusov sine! Vrsnoću daj mi i sreću!

 

Ivan Tomašević

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 4

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120040805