Razgovarao: Krešimir Mišak

VIZIONAR: Kad ste se prvi put susreli s gledanjem na daljinu?
HAL: Na sveučilištu Stanford bio sam koautor udžbenika o kvantnoj elektronici i laserima. Tada sam došao do zaključka da se kvantna fizika, bez obzira na to što vrlo precizno opisuje nežive predmete, ne bavi razinom fizike povezanom s ljudskim organizmima, sviješću i živim organizmima uopće. Mene je osobito zanimala spregnutost, odnosno činjenica da odvojeni dijelovi mogu zadržati nekakvu međusobnu vezu. Napravili smo jednostavne pokuse s algama. Jedan smo dio organizma stimulirali laserom i proučavali kakve je posljedice taj postupak imao na drugi dio. Napisao sam rad o tome i podijelio ga kolegama. Među ostalima, pročitao ga je i njujorški umjetnik Ingo Swann koji je sudjelovao u pokusima s izvantjelesnom percepcijom (ESP). Napisao mi je pismo u kojemu mi je rekao da, ako me zanima povezanost izoliranih sustava, moram proučiti i izvantjelesnu percepciju. Toga se još nisam sjetio. Poslao mi je svoj životopis. Sudjelovao je u pokusima na gradskom fakultetu u New Yorku. Dizao je i spuštao temperaturu osjetljivim instrumentima za mjerenje temperature. To mi se učinilo zanimljivim i želio sam vidjeti mehanizam koji se krije iza toga. Pozvao sam ga u Stanfordov istraživački institut (Stanford Research Institute) gdje sam u to vrijeme radio i izveli smo pokus s magnetskim mjerenjem instrumentima poput igle kompasa, ali unutar magnetskog štita. Čak je i kroza sve te štitove uspio utjecati na instrumente. Još me je više iznenadilo kad je nacrtao sliku unutrašnjosti toga prostora. Poput Supermanova rendgenskog vida! Kao fizičara, to me je posve zaprepastilo. Ispričao sam kolegama taj događaj, nakon čega nam je Vlada ponudila projekt u sklopu kojega bismo proučili te fenomene. Takvi su projekti postojali i u Sovjetskom savezu i zemljama istočnog bloka, a na zapadu takvo što znanstvenici nisu smatrali ni mogućim. Tako je počelo. Ljudi iz CIA-e su  mi prišli i ponudili projekt koji bi im pomogao u procjeni sličnih projekata diljem svijeta. Trebalo je biti zabavno i zanimljivo, ali kad smo počeli skupljati podatke, projekt je prerastao u nešto drugo.

VIZIONAR: Kako ste objavili svoje prve rezultate? Jeste li naišli na probleme?
HAL: Budući da su drugi članci koje smo objavili bili izrazito znanstvene prirode, odlučili smo da ćemo, ako se budemo time bavili, objavljivati rezultate u ozbiljnim časopisima. Prvi objavljeni članak bio je kratak sažetak otkrića do kojih smo došli promatrajući prirodu. Zatim smo objavili sveučilišnu studiju za IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engeneers). To su bila prva dva važnija članka koja smo objavili u ozbiljnim znanstvenim časopisima.

VIZIONAR: Zbog čega su ljudi iz CIA-e bili tako zabrinuti kad su vam se obratili?
HAL: Podaci koje su prikupili pokazali su da sovjetska vlada ulaže mnogo novca u najbolje institute za fiziku na kojima rade vrhunski stručnjaci koji su doktorirali fiziku. Donijeli su mi cijelu hrpu dokumenata u kojima su bili navedeni objavljeni članci, izvedeni pokusi, znanstvenici i instituti. Bilo je očito da su mnogo uložili u istraživanje izvanosjetilne percepcije. S druge strane, zapadni se znanstvenici nisu bavili tom tematikom. Osim nekih francuskih parapsihologa. Gotovo cjelokupna zapada znanstvena zajednica odbacila je to područje jer je smatrala da nije vrijedno proučavanja. U CIA-i su bili zabrinuti jer su smatrali da to predstavlja potencijalnu prijetnju. Mislili su da na istoku rade na razvoju nove znanosti koja je na zapadu nepoznata. No nisu znali kako bi procijenili podatke koje su dobili jer su im za to bili potrebni vlastiti podaci, pokusi i razumijevanje problematike. Zato su bili zabrinuti.


POČETAK ISTRAŽIVANJA GLEDANJA NA DALJINU

VIZIONAR: Kako je izgledao vaš prvi eksperiment s Ingom Swannom i kada ste počeli raditi na mnogo većoj udaljenosti?
HAL: Prvo što je privuklo njihovu pozornost bila je njegova sposobnost da vidi unutar zatvorenog prostora zaštićenog magnetskim poljem. Ako netko može zaviriti u osigurani prostor, očito je da se radi o potencijalnoj prijetnji. Čak i zamisao da netko može vidjeti na velikoj udaljenosti predstavlja prijetnju. Nakon nekog se vremena pokazalo da osim toga može vidjeti i kilometrima udaljena mjesta. S gledišta obavještajnih služba, takve sposobnosti očito predstavljaju sigurnosnu prijetnju.

VIZIONAR: Kad se dogodio prvi slučaj gledanja na daljinu?
HAL: Na početku pokusa, Ingo Swann je rekao da pošaljemo nekoga u zaljev San Francisca tridesetak kilometara dalje, a on će jednostavno opisati gdje se ta osoba nalazi. Radili smo takve pokuse. Poslali bismo tim čiji je zadatak bio ići na nasumično izabrane lokacije, a on bi opisao gdje se točno nalaze. Također bismo nasumično izabrali koordinate bilo gdje na svijetu, a on bi nacrtao sliku toga mjesta. Pomislili smo da je možda napamet naučio globus pa zna koje koordinate pripadaju kojemu mjestu. Birali smo koordinate otočića usred oceana ili jezerca u unutrašnjosti kontinenta, ali on bi uvijek dobro odradio svoj posao. Tada smo prvi put došli u kontakt s tom idejom. Djelovalo je na taj način da smo nasumično birali koordinate diljem svijeta ili jednostavno slali ekipe u udaljena područja. Izvodili smo ta dva tipa pokusa i oba su bila uspješna. No, ne bismo baš svaki put uspjeli. Katkad rezultati i nisu bili najbolji. Izabrali bismo nekoliko meta i slali ekipe na te lokacije s opisima koje smo dobili od sudionika u pokusu. Zadatak ekipa bio je da rangiraju podudarnost opisa i meta od najboljeg prema najgorem. Tako smo na kraju mogli statistički izračunati uspjeh pokusa. Ako imate samo nasumične opise lokacija, nećete dobiti veliku podudarnost. Kad smo napokon otkrili šifru, vidjeli smo da sedam opisa točno odgovara ciljanoj meti. Na primjer, Hoover Tower na kampusu Stanforda vrlo je specifična izgleda pa su suci lako mogli ocijeniti radi li se o točnom opisu mete.

VIZIONAR: Možete li nam ispričati priču o sigurnosnoj uzbuni u podzemnoj bazi? Što se događalo? Kakvi su se pokusi provodili?
HAL: Jedan od promatrača CIA-e rekao je nekome da izabere neko mjesto i da nam koordinate, ali da nam ne kaže što se na toj lokaciji nalazi. Rekao je da će te podatke prenijeti ekipi koja proučava gledanje na daljinu na Stanfordu. Ispostavilo se da je ta osoba izabrala koordinate svoje vikendice u Zapadnoj Virginiji. Bila je to kolibica u šumi. No, nije znao da se u blizini nalazi strogo čuvana podzemna vojna baza. Dva jasnovidioca rekla su da vide samo šumu i kolibe, a zatim su primijetili da se u blizini nalazi neko zanimljivo mjesto s antenama i drugom opremom. Pomislili su da je osoba koja im je dala koordinate htjela da upravo to vide i detaljno su opisali te strogo čuvane podzemne vojne baze. Kad su promatrači vidjeli kako je detaljno ta lokacija bila opisana, zabrinuli su se jer su mislili da netko odaje povjerljive informacije. Pitali su nas kako smo došli do tih informacija, a mi smo rekli da smo samo vježbali gledanje na daljinu. Zabrinuli su se jer su mislili da nam je netko iz baze dao koordinate, a ta osoba nije ni znala da se tamo uopće nalazi vojna baza. Proveli su istragu kako bi otkrili jesmo li informacije dobili onako kako smo rekli ili se radi o curenju povjerljivih informacija. Situacija se sredila sama od sebe jer je netko iz CIA-e zamolio da pogledamo sovjetsku metu da vidi možemo li je opisati. Prva meta bila je istraživačka ustanova u Sovjetskom savezu. Naši su jasnovidioci točno opisali lokaciju. Ispostavilo se da se radilo o vrlo zanimljivoj lokaciji jer se ondje nalazila golema dizalica, a naši su je jasnovidioci detaljno opisali. Opisali što se proizvodi u toj ustanovi i slično. Rezultati su bili odlični. To je dokazalo da primamo podatke gledanjem na daljinu, a ne iz nekih drugih izvora.

PREKORAČITI PROSTOR I VRIJEME....

VIZIONAR: Jasnovidioci katkad ni sami ne vjeruju u ono što vide.
HAL: Da, često se događalo da jasnovidioci misle da su pogriješili. Dat ću vam jedan primjer. Jedanput sam otputovao u San Jose u Kostarici, 1500 km daleko od Kalifornije. Svaki sam dan odlazio na drugo mjesto. Jednoga sam dana odlučio izvesti maleni trik. Sjeo sam na zrakoplov i otputovao iz zemlje na jedan otočić. Ekipa za gledanje na daljinu mislila je da sam još u Kostarici. Kad su pokušali vidjeti gdje se nalazim, jedan od jasnovidioca rekao je da nešto nije u redu. Rekao je da vidi zračnu luku iako zna da nisam još trebao otputovati iz zemlje i da je zbunjen jer na kraju piste vidi ocean. Znao je da to ne može biti točno jer je San Jose u unutrašnjosti kilometrima udaljen od oceana. Pokušao je izbrisati tu sliku iz glave i početi nanovo. Jedina slika koju je dobivao bila je slika zračne luke i oceana, a znao je da to ne može biti točno. Kasnije su saznali da sam upravo ondje i bio. Signal je bio dovoljno jak, iako je i sam znao da to nikako ne može biti točno.

VIZIONAR: Očito je da u gledanju na daljinu vrijeme i prostor ne predstavljaju granicu. Možete li nam reći neki slučaj kad je um zaobišao vrijeme i otputovao u prošlost?
HAL: Da, prostor i vrijeme su tu relativni. Dobili smo zadatak da predvidimo stanje na burzi dionica u budućnosti. Odlučili smo pokušati da vidimo što će se dogoditi. Nismo jednostavno rekli jasnovidiocima da pokušaju vidjeti što će se dogoditi na burzi jer bi u tom slučaju na njih previše utjecalo njihovo eventualno poznavanje tržišta i ono što su pročitali u novinama. Smislili smo drukčiju strategiju. Na primjer, ako sutra cijena dionica skoči, pokazat ću im jabuku, a ako padne, olovku. Bez obzira na stanje na burzi rekao bih im: «Sada ću vam dati nešto, a vi pogodite što.» Odgovorili bi: «Izgleda poput crvene lopte.» To sliči na jabuku. Budući da sam im u slučaju da cijene skoče odlučio dati jabuku, to bi značilo da predviđaju da će cijene skočiti. Tako je i bilo. Cijene dionica su skočile, a ja sam im pokazao jabuku. Ponovili smo taj postupak 30 dana za redom.

VIZIONAR: I obogatili se?
HAL: Za trideset smo dana zaradili 26.000 dolara. Osnivač skupine dao nam je 10% zarade. On je zaradio četvrt milijuna dolara na temelju gledanja na daljinu. U nekim slučajevima radilo se o prošlom događaju koji se zbio pod nerazjašnjenim okolnostima i jasnovidioci su pozvani da se vrate u prošlost i pokušaju shvatiti što se dogodilo.

VIZIONAR: Saznali smo kako je počelo proučavanje gledanja na daljinu. A kako je završilo?
HAL: Povod za početka je uglavnom bila zabrinutost zbog Hladnog rata. Kad je Hladni rat završio, opalo je i zanimanje za gledanje na daljinu. Ta je tema uvijek bila kontroverzna. Uvijek je bilo ljudi koji su se koristili tom tehnikom i bili predani su njezinu proučavanju, ali i onih koji su smatrali da je to riskantno, neznanstveno i slično. Takvi su uvijek pokušavali zaustaviti program. Uvijek je netko bio za, a netko protiv. Budući da smo imali dobre rezultate, tijekom Hladnog rata bilo je u interesu da se program nastavi. Kad je Hladni rat završio, splasnula je i motivacija za program. Bilo je lakše jednostavno pustiti da zamre i prepustiti to znanstvenicima. Tema je bila previše kontroverzna za obavještajnu zajednicu pa su takvi programi prestali do 1995. godine.

VIZIONAR: Rekli ste da, budući da ste fizičar, sebi često kažete kako ne biste trebali vjerovati u gledanje na daljinu i baviti se time, ali očito ne prestajete. Sigurno pokušavate naći neko objašnjenje u okviru fizike?
HAL: Da, kad smo se tek počeli s pokusima, bio sam zaprepašten kao i ostali. Budući da kao fizičar nisam mogao objasniti kako je takvo što moguće, bilo mi je vrlo teško prihvatiti da to zbilja djeluje. Svakog sam dana izvodio pokuse i nisam mogao vjerovati da će uspjeti, ali jesu. Pokušali smo otkriti koji su mehanizmi u igri. Imali smo, na primjer, neke elektromagnetske modele. Izveli smo neke pokuse kako bismo ih isprobali. Primjerice, poslali smo jasnovidioce u podmornicu koja bi uronila duboko u ocean. Znali smo da će morska voda djelovati kao štit za elektromagnetske valove. Da se radi o elektromagnetskom fenomenu, voda bi trebala spriječiti njegovo djelovanje, ali to se nije dogodilo. S vremenom smo povećavali udaljenost sve dok nismo došli i do promatranja drugih planeta u Sunčevu sustavu. I te smo pokuse uspješno obavili. Fenomen nije odgovarao niti jednom elektromagnetskom modelu. Na sve smo načine pokušali otkriti po kojem principu funkcionira. Ali nismo uspjeli.

NA TRAGU ENERGIJE NULTE TOČKE

VIZIONAR: Vrlo iskren odgovor. A kako biste objasnili energiju nulte točke, kojom se također bavite?
HAL: Taj je aspekt fizike dobro poznat unutar struke. Ispod prolaznog svemira teče tj. postoji cijeli ocean kvantnih tokova (kolebanja). Poput valova u oceanu. Tako postoji i golemi ocean energije. To proizlazi iz teorije kvantne fizike, a to je jedna od najbolje postavljenih teorija. Prema njoj, u vakuumu svemira postoji more energetskih tokova. To nije upitno, već doista postoji. No, fizičari se uglavnom ne bave detaljnijim proučavanjem te energije. Ljudi poput mene i još nekih kolega koje zanima mogućnost primjene te energije, smatraju da bi bilo divno imati novi izvor energije. Našao sam se s nekim svojim kolegama i odlučili smo zajedno to proučiti i vidjeti je li moguće na neki način doći do te energije. Počeli smo proučavati osobine te energije, način na koji reagira u dodiru s materijom i pod kojim bismo uvjetima mogli doći do nje. Program se proširio i sada uključuje nekoliko sveučilišta i kompaniju za svemirska putovanja. Kod putovanja svemirom najveći je problem to što sobom morate ponijeti gorivo za put. Većina mase pri lansiranju odnosi se na gorivo. Kad biste nekako mogli doći do energetskih tokova koji se nalaze posvuda, ne biste morali nositi gorivo. To bi bilo idealno za putovanje svemirom, a o gorivu za automobile i ostalo da i ne govorimo. Već su provedena neka laboratorijska istraživanja gdje su istraživači stavili energiju između vodiča koji je štite. Kad se vodiči približe i spoje, energija se pretvara u toplinsku. Uspjeli su pretvoriti kolebanje energije u toplinsku energiju. Nisu stvorili mnogo toplinske energije, ali i to je bilo dovoljno da se dokaže princip. Dakle, radi se o raznim atomskim sustavima i molekularnim sustavima za korisnije dobivanje energije. Prošlog mjeseca (u veljači 2006, op.K.M.) održana je konferencija pod nazivom Space Technology Applications International Forum (STAIF) na kojoj sam sudjelovao i ja sa nekim svojim kolegama sa sveučilišta te predstavnici Lockheed Martin Space Systems Company. Najavili smo da namjeravamo surađivati na šest različitih pokusa kako bismo doznali što više podataka i odredili najbolji način dobivanja energije.

VIZIONAR: Znate li za neki uređaj koji radi pomoću energije nulte točke? Imam knjigu Dr.Thomasa Beardena Energija iz vakuuma u kojoj on navodi puno različitih koncepata i načina dobivanja te energije, od  magnetskih polja pa sve do hladne fuzije. Tim se temama danas uglavnom bave samostalni  entuzijasti. No, Tom Bearden čak je patentirao nešto što se zove MEG (motionless electromagnetic generator –nepokretni elektromagnetski generator). Jeste li vi ikada u životu vidjeli neki uređaj koji se koristi energijom nulte točke?
HAL: Neki uređaji koje proizvodi Lucid Technologies koriste se energijom vakuuma. Rade na sljedećem principu: ako se dva predmeta dovoljno udalje, energija vakuuma isključi uređaj. To je nešto poput releja koji radi na energiju vakuuma. Po tom su principu napravljeni neki uređaji. Ne rabe se za dobivanje energije iako stvaraju malenu količinu energije, već se uglavnom rabe za izradu uređaja s mikro-elektromehaničkim sustavom. Što se tiče uporabe energije vakuuma kao novog izvora energije, napravili smo neke pokuse u kojima smo pod određenim uvjetima dobili izboj svjetlosne energije. Uspjeli smo dobiti malene količine energije, premalene da bismo iz njih mogli izvući neku korist. Pokušali smo povećati količinu dobivene energije, ali nismo uspjeli jer je gubitak plazme bio veći od količine energije. Iako smo patentirali te uređaje i od Ureda za patente SAD-a dobili potvrdu da se radi o uređajima za pretvaranje energije vakuuma u korisnu energiju, nismo uspjeli dovesti količinu dobivene energije do neke korisne razine. Još uvijek tražimo najbolji postupak. Radili smo s MEG-om i nismo sigurni da taj uređaj radi onako kako neki tvrde. Dobili smo neke rezultate, ali oni se odnose na uređaje korištene u procesu mjerenja, a ne na stvarnu dobivenu energiju. Možda su oni uspjeli dobiti rezultate i možda mi nismo dobro ponovili postupak. Pokušali smo se dogovoriti s njima da usporedimo rezultate, ali nismo uspjeli. Dakle, što se tiče nekih drugih uređaja koji navodno rade, to ćemo još morati pričekati. Mnogi su navodno…

VIZIONAR: ...Uvijek su neki navodno uspjeli....
HAL: Da, zato u svome laboratoriju proučavamo njihove navodne dokaze. Na našoj internet-adresi www.earthtech.org možete pročitati izvješća o proučavanju raznih uređaja, od uređaja za hladnu fuziju do MEG-a i drugih. Još nismo uspjeli dokazati da ijedan od tih uređaja funkcionira. Još je upitno hoće li ijedan od tih uređaja uspjeti. Zato smo započeli suradnju s drugim istraživačima, sveučilištima i tvrtkama.


POBIJEDITI GRAVITACIJU

VIZIONAR: No, istraživanje polja nulte točke ima i druge implikacije. Jedan vaš rad spominje se i u znanstvenofantastičnim romanima, poput «Odiseje 3001» Arthura Clarkea, gdje ga se smatra nekom vrsti  prijelomne točke po pitanju svemirskih pogona. Mislim na rad iz 1994, o uzroku inercije, objavljen u časopisu Physical Review. Ta teorija mogla bi objasniti ponašanje tajanstvenih letjelica koje mogu u sekundi postići brzinu sedam puta veću od brzine zvuka. Ono očito ima nekakve veze s poništavanjem inercije jer inače ne bi mogle izvoditi manevre poput skretanja pod kutom od 90 stupnjeva. Što vi mislite o inerciji? Možete li nam ukratko objasniti o čemu se radi?
HAL: Većina naših istraživanja u sferi fizike događa se na određenoj razini. Na primjer, u radu se koristimo Newtonovim zakonima, ali u pozadini kvantne fizike nalazi se kvantno kolebanje i more energije. Možemo li već poznate stvari objasniti na nekoj osnovnoj razini? Na primjer, kad kažemo da predmeti imaju inerciju, smatramo to svojstvom mase i to je jednostavno tako. Želimo otići malo dalje i zapitati se odakle dolazi ta inercija. Napravili smo složenu matematičku analizu učinaka pozadinskog kolebanja mora energije na predmete uronjene u njemu. Između ostaloga, otkrili smo da inercija nastaje iz interakcije s tim pozadinskim morem energije. To je kao kad uronite ruku u vode i pod dlanom osjetite otpor. Isto će tako objekt koji ubrzava kroz more energije osjetiti otpor. Na primjer, kad stojite u vlaku koji naglo ubrza, završit ćete na leđima. Što vas je srušilo na leđa ako vas ništa nije ni dodirnulo? Naša istraživanja otkrila su da se radi o kolebanju unutar vakuuma. Kad uronite ruku u vodu ili stojite u vlaku koji ubrzava, otpor koji osjećate stvara kolebanje u vakuumu. Dakle, ako kolebanje vakuuma barem djelomično uzrokuje inerciju, a mi otkrijemo način za manipuliranje vakuumom, moći ćemo manipulirati i inercijom ili je čak smanjiti. Ta je zamisao zainteresirala i zrakoplovstvo jer kad bismo našli način da smanjimo inerciju, smanjila bi se i količina energije potrebne za let i upravljanje letjelicama. Stoga je zrakoplovstvo osnovalo program za istraživanje te mogućnosti. Pozvali su mene i neke moje kolege na razgovor. Haisch (Bernard, op. K.M.)je u to vrijeme radio za Lockheed, a  Rueda (Alfonso, op. K.M.) na Kalifornijskom sveučilištu u Long Beachu. Pregovarali su s nekoliko laboratorija o istraživanju kvantnog kolebanja i može li se njima manipulirati kako bi se smanjila inercija. Dugoročno gledano, postoji mogućnost da ćemo jednoga dana biti u stanju napraviti takve letjelice.

VIZIONAR: Što je s gravitacijom?
HAL: Znamo da su gravitacijska i inercijska masa u stvari iste. Ako je točno da inercijska masa nastaje u interakciji s kolebanjima u vakuumu, to znači da je gravitacija na nekoj dubljoj razini povezana s kolebanjima u vremenu i prostoru. U jednom od svojih ranijih objavljenih radova pisao sam o mogućnosti da je gravitacija na nekoj dubljoj razini djelomično zaštićena kolebanjem vakuuma. Ako ovdje imate planet, a ovdje neki objekt i sve je okruženo ravnomjerno raspoređenim kolebanjem vakuuma, planet bi privlačio taj objekt. No tu su i neke matematičke poteškoće. Još nismo utvrdili uzrokuje li doista kolebanje vakuuma gravitaciju. Postoji velika vjerojatnost da je tako jer ako inercijska masa ovisi o kolebanju vakuuma, onda vjerojatno isto vrijedi i za gravitacijsku masu. No, tu se radi o vrlo složenom matematičkom problemu. Još ne znamo je li to točno, ali mi koji se time bavimo postavili smo takvu hipotezu i vjerojatno ćemo naći objašnjenje za gravitaciju. Čini se da ne mislimo samo mi tako. Poznati ruski fizičar Saharov 1960-ih je godina objavio rad u kojemu kaže da gravitaciju najvjerojatnije uzrokuje fenomen pozadinskog kolebanja vakuuma. On je prvi došao na tu ideju. Istražujemo to, ali još je rano za zaključke. Ako naše istraživanje bude uspješno, budući da znamo kako manipulirati kolebanjem vakuuma, u teoriji bismo mogli kontrolirati gravitaciju.

VIZIONAR: Kad razmišljate o inerciji, mislite li i na fenomen poznat pod nazivom NLO, koji pokazuje svojstva slična onima koje vi opisujete? Jeste li ikada pokušali pronaći vezu između toga i saznati nešto više o tom fenomenu?
HAL: Istraživanje energije nulte točke, kvantnoga kolebanja, inercije i mogućnost manipuliranja vakuumom, prostorom i vremenom nameće pitanje warp pogona, međuzvjezdanih crvotočina i tako dalje. Kad istražujete takvo što, vidite da je u određenim uvjetima moguće postići mnogo onoga što se pripisuje NLO-ima. Kad bismo dublje istražili našu sposobnost manipuliranja vakuumom i prostorno-vremenskom metrikom, došli bismo do područja koja se u modernoj literaturi fizike povezuju s istraživanjem mogućnosti warp pogona poput onog u Zvjezdanim stazama, crvotočina i tako dalje. Trebali bismo proučiti te mogućnosti koje se zasnivaju na čistoj fizici. Ne možemo takvo što još postići jer je za savijanje prostora i vremena potrebna golema količina energije. No, matematički je to ipak moguće. Ne možemo posve isključiti posjete izvanzemljana kao nemoguće jer je očito da je takvo što teoretski moguće. Možemo nagađati da u tome ima nešto, ali sasvim je sigurno da suvremena fizika ne isključuje mogućnost gradnje letjelice koja bi mogla putovati brže od brzine svjetlosti. Obično mislimo da je to nemoguće, ali ako je moguće promijeniti građu prostorno-vremenskog kontinuuma, ni putovanje brzinom bržom od brzine svjetlosti ne bi bilo nemoguće kao niti svladavanje mase i inercije. Nemamo čvrste dokaze da je to moguće, ali barem možemo reći da ne krše zakone fizike ako u obzir uzmete mogućnost manipuliranja prostorom i vremenom. Neka su istraživanja došla do vrlo dobrih rezultata. Realno je očekivati da su neki od tih fenomena stvarni. Najkonzervativniji zaključak bio bi: Da, moguće je. Možemo pretpostaviti kako je to fizički moguće, ali ne možemo sami stvoriti uvjete za to. Nije to tako nevjerojatno. Ni Einstein nije mogao 1905. napraviti stabilan strujni krug tranzistora. Tehnologiji treba vremena da se razvije, a mi još nismo došli do toga. No napredujemo korak po korak i jednog ćemo dana stići i do toga i napraviti vlastitu letjelicu koja može svladati inerciju i putovati brzinom svjetlosti.