Iako je svojim postankom vezana za vremenski, prostorno i etnički ograničene okvire, umjetnost antičke Grčke i danas se, nakon dvije i pol tisuće godina, prepoznaje kao jedna jedinstvena, svevremenska, općeljudska vrijednost. Grčki su umjetnici uspjeli stvoriti djela koja predstavljaju oživotvorenje njihovih filozofskih, etičkih i estetskih ideja i čija je simbolička vrijednost mnogo dublja nego što nam se čini na prvi pogled, prenoseći stvarnost života u mit i stih, u simbole i alegorije koji u sebi nose jednu opću, univerzalnu poruku.

Od svih likovnih umjetnosti arhitektura je najapstraktnija i njenu nam je simboliku najteže iščitati. Tu se ne misli na konkretnu, točno određenu namjenu građevine, već na njenu formu. Sklad linija i oblika, punog i praznog, svjetla i sjene može na jedan naročit način prikazivati svijet oko nas. Grčka arhitektura ima svoje ishodište u misaonom i da bismo je mogli razumjeti, moramo je promatrati u okružju čitavog antičkog svjetonazora, a to uključuje i filozofiju, znanost i religiju.

Rimski povjesničar umjetnosti i arhitekt Vitruvije piše: “Obrazovanje arhitekta mora se sastojati od više disciplina i različitih znanja, on mora biti darovit i sklon znanosti. Naime, ni darovitost bez znanja, ni znanje bez darovitosti ne mogu stvoriti potpunog umjetnika. Zato arhitekt mora biti pismen, vješt u crtanju, dobar poznavalac geometrije, mora dobro poznavati povijest, filozofiju i muziku, da nije neznalica ni u medicini, da se snalazi u pravnim problemima, i da ima znanja iz astrologije i nebeskih zakona... Kad je ta nauka bogata i puna tolikih različitih i mnogostrukih znanja, mislim da se s pravom mogu priznati za arhitekte samo oni koji su se od djetinjstva penjali ljestvicama raznih disciplina i hranili se znanjima iz više nauka i vještina dok su se popeli do najuzvišenijeg hrama - arhitekture.” (Vitruvije, De architectura libri I)

Grčka je arhitektura, dakle, na jedan način sinteza svih ovih znanja.

IDEJA HRAMA

Razdoblje grčke umjetnosti koje danas nazivamo klasičnim trajalo je od 450. do 330. g.pr.Kr. Ono što ovo doba razlikuje od prethodnog arhajskog i kasnijeg helenističkog je uravnoteženje umjetničkog prikaza s apstraktnim kanonom ljepote. Predmet umjetničkog interesa nije u pojedinačnom, specifičnom, nego se u prirodi i čovjeku traže zajedničke, opće značajke. Za razliku od helenističkog razdoblja u kojem se umjetnici bave konkretnim, prelazeći ponekad i u naturalizam, to je razdoblje klasičnog idealizma koje se bavi idealnim mjerama čovjekova tijela i idealnom formom hrama.

Vrhunac klasičnog graditeljstva ostvaren je u sakralnoj arhiteturi, odnosno, arhitekturi hrama. Atenska akropola, jednom središte sakralnog života u Ateni, sa svojim hramovima koji su tek sjena negdašnjih monumentalnih građevina, još uvijek zrači nevjerojatnom snagom i ljepotom koju prepoznajemo i osjećamo, iako je možda sasvim ne razumijemo.

Odnos između čovjeka i prirode zasnovan je na redu i harmoniji, s Hramom kao vezom i razmjernom sredinom između njih. Hram je građevina podignuta u religiozne svrhe, a riječ "re-ligare" znači ponovno povezati, u ovom slučaju to znači postići jedinstvo čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Budući da je vanjski oblik uvijek uporište za svijest, hram ne smije biti podignut prema bilo kakvim načelima, on svojim oblikom mora udovoljavati arhetipskim zakonitostima, a to su one zakonitosti koje istovremeno postoje i u prirodi i u čovjeku. Stoga je hram istodobno slika čovjeka i slika prirode, tj. svijeta.

TEORIJE LIJEPOGA

Mnogi su grčki filozofi pokušali definirati zakonitosti za koje su slutili da postoje unutar čovjeka i prirode, a graditelji su njihove ideje transformirali u konkretan oblik hrama.

Pitagora je smatrao da je broj temelj i izvor svih stvari, stoga je znanost pravi put za ispitivanje svijeta i života. Nasuprot promjenjivim iskustvenim opažajima, u matematičkim su pojmovima sadržana izvanvremenska, vječna, aksiomatska obilježja zbilje. Također je smatrao da se sklad u arhitekturi može postići samo korištenjem pravilnih geometrijskih likova, poput kruga, kvadrata i trokuta u istom omjeru.

Pitagorinu ideju o matematičkoj strukturi svemira kasnije je preuzeo Platon. On, međutim, pojavni svijet smatra tek nesavršenom sjenom vječnih, arhetipskih praslika koje borave u carstvu ideja. Ideje koje izražavaju ono što je zajedničko, opće, identično i trajno u pojedinačnim stvarima ne mogu se spoznati osjetilima, nego samo umom. Ideju ljepote, uz ideje dobra i istine, Platon ubraja među tri najviše ideje. Stoga je za pravu umjetnost koja će istinski odražavati ideju ljepote potrebna razumska komponenta. Osnova za približavanje arhetipu u umjetnosti je mjera (metron) i proporcija (simetron). Apsolutna ljepota nalazi se samo u pravilnim geometrijskim tijelima, čistim bojama, čistim zvukovima. Umjetnost koja se svodi na puko podražavanje i kopiranje pojavnog svijeta bezvrijedna je, to je tek “sjena sjene” ili treća od istine.

Mnogi su se grčki filozofi bavili pitanjima umjetnosti, estetike i pojma lijepog, a ova dva primjera samo su dio onoga što je o tome rečeno ili napisano. Oni nam ukazuju na dubinu nadahnuća grčkih umjetnika i širinu imaginacije koju su pokušali izraziti kroz svoja djela.

POVIJESNI RAZVOJ

Grčka je kultura izrasla na kretsko - mikenskom naslijeđu. Uz brojne druge vrijednosti kretsko - mikenske kulture, Grci su preuzeli i prvobitni oblik hrama koji je tijekom čitava svog razvoja i u svim varijantama sačuvao osnovni oblik megarona. Megaron je zapravo prvobitni oblik jednostavne kuće za stanovanje koja je još od prethistorije bila raširena na prostorima Male Azije i Balkanskog poluotoka, odakle ga je preuzela kretsko - mikenska kultura. Kod Mikenjana megaron je dobio sakralnu funkciju sa žrtvenikom - ognjištem u glavnoj prostoriji okruženim s četiri stupa. Prvi grčki hramovi, izravno proizašli iz forme megarona, sastojali su se od dva dijela. To su pronaos (predvorje) s pročeljnim stupovima i bočnim zidovima (antama) i sam dom božanstva - naos. Kod razvijenijeg oblika hrama na začelju se nalazio opistodom, riznica hrama.

Grčki hram je zamišljen kao forma u prostoru koja se promatra izvana, s više skulptorskih negoli arhitektonskih značajki. Unutrašnji prostor obuhvaćen zidovima hrama nevelik je i sabijen, on nije monumentalan poput prostora jedne gotičke katedrale. Unutrašnjost hrama nije mjesto okupljanja vjernika, nego dom božanstva i tu se nalazi samo kip boga kojemu je hram posvećen.

Osnovna obilježja i odlike grčkih hramova mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: jednu skupinu čini tip, a drugu stil građevine.

Tip hrama ovisi o njegovu vanjskom obliku i izgledu, o broju i rasporedu stupova. Tijekom vremena, iz osnovnog se oblika megarona razvilo sedam tipova hrama: templum in antis, dvostruki templum in antis, prostilos, amfiprostilos, peripteros, dipteros i pseudodipteros.

Stil građevine odnosi se na izgled i vrstu pojedinih njenih djelova, osobito stupa, tj. njegova kapitela, grede (arhitrava) i rasporeda dekoracija. Svi su grčki hramovi bili sagrađeni u jednom od tri osnovna stila - dorskom, jonskom ili korintskom, ili u kombinacijama ta tri stila.

REDOVI

Stilovi se u grčkoj arhitekturi nazivaju još i redovi. Ovo podrazumijeva da je svaki red bio uravnotežena, promišljena cjelina čiji su dijelovi bili međusobno usklađeni i proporcionirani. Vitruvije piše o šest pravila prema kojima su bile podizane grčke građevine, a jedno od njih je tzv. simetrija, koja podrazumijeva sklad među dijelovima građevine. To konkretno znači da je dimenzija svakog pojedinog dijela hrama bila određena proporcionalno modulu, odnosno promjeru stupa u njegovoj bazi. Npr. visina stupa kod pojedinog reda određivala se tako da se promjer stupa u bazi pomnoži s točno određenim brojem, koji je ovisio o tome kojem je redu stup pripadao. Zapravo je veličina hrama kao cjeline bila određena promjerom stupa.

Hram je simbolička slika čovjeka, a vezu s ljudskim tijelom pronalazimo u proporcijama hrama koje odgovaraju proporcijama ljudskog tijela. Vitruvije kaže: “Nijedan hram ne može bez simetrije i proporcije imati razumno oblikovanje, njegovi članci moraju jedan spram drugoga stajati u određenom odnosu, kao udovi dobro oblikovanog čovjeka.”

Dorski stil je najstariji u grčkoj arhitekturi. Prema predaji, ovaj je stil dobio ime po Doru, sinu Helena i nimfe Pitije, koji je vladao Peloponezom i Ahajem. Dor je u ovom stilu sagradio hram u Argosu posvećen Heri.

Dorski stup diže se neposredno sa stilobata, gornje površine trodjelne baze hrama. Stup se blago sužava prema gore i završava s jednostavnim kapitelom koji se sastoji od ehinusa, okruglog jastučastog oblika, i abakusa ili plinte, četvrtaste ploče. Preko abakusa se na stupove prenosi teret grede (arhitrava) i istaknutog vijenca (geisona). Tijelo stupa ižljebljeno je plitkim utorima (kanelurama), čiji se broj najčešće kretao između 16 i 20. Visina dorskog stupa iznosi 6 (kasnije 7) modula ili promjera stupa u njegovoj bazi, kao što dužina stopala kod muškarca iznosi jednu šestinu njegove visine. Dorski red, dakle, odražava muški princip i simbolizira muško tijelo.

Jonski red vezan je uz ženski princip, njegove proporcije odražavaju proporcije tijela žene. Za razliku od dorskog stila koji je tvrđi, geometrijski dosljedniji i masivniji, jonski je stil bio mekši, elegantniji i s više odstupanja od osnovnog obrasca. Visina stupa odgovara osmerostrukom, kasnije deveterostrukom promjeru stupa, pa je on vitkiji od dorskog. Stup počiva na bazi sastavljenoj od nekoliko prstenova, a kapitel je ukrašen volutama - spiralnim oblicima koji predstavljaju uvojke ženske kose.

Legenda kaže da je nastao na Atici, gdje su žitelji jonske obale nakon podizanja dorskog hrama Apolonu, izgradili Artemidi hram u jonskom stilu, prenijevši na stup proporcije ženskog tijela.

Korintski stil je najraskošniji od ova tri stila, ali i najmanje prilagođen jednostavnom ukusu grčkog duha, pa njegova primjena kod hramova i javnih građevina nikada nije dostigla dorski ili jonski red.

Prema legendi, ovaj se stil pripisuje arhitektu Kalimahu. On je na groblju u Korintu vidio košaru obraslu akantovim lišćem koju je na grob jedne mlade djevojke donijela njena dadilja. Ona je u košaru stavila djevojčine igračke, pokrila je pločom i slučajno stavila upravo na korijen akanta. Kada je na proljeće akant izrastao, on je svojim bogatim lišćem obuhvatio košaru. Zbog ploče lišće se savilo u volute, dajući svemu tome izgled zatvorene kompozicije. Očaran tim oblikom, Kalimah ga je stilizirao u tip korintskog kapitela i utvrdio proporcije ovog reda.

Korintski stup odražava proporcije djevojačkog tijela. Vitruvije piše da on “oponaša djevojačku gracioznost, jer djevojke svojim nakitom i odjećom dobijaju još nježnije oblike.” Baza i tijelo stupa jednostavni su i vrlo slični jonskom, ali je kapitel vrlo dekorativan i sastoji se iz dva reda akantovog lišća koje izrasta iz tijela stupa, grana se i spiralno uvija. Kasnije su Rimljani, preuzevši gotovo sve elemente grčke arhitekture, dali prvenstvo upravo korintskom redu koji je svojom kićenošću savršeno odgovarao monumentalnim rimskim građevinama.

PRILAGODBA ČOVJEKU

Promatrajući svijet oko sebe, grčki su mislioci otkrili da su zakonitosti sklada i ljepote zapravo matematičke prirode. Razmjer zlatnog reza kojeg su pronašli u prirodi i u mjerama čovjekova tijela, postao je osnova za proporcioniranje hrama. Smatralo se da je upravo to matematičko načelo ono koje može povezati konkretan, pojedinačni oblik, s njegovim idealnim izvorom. Zato su tlocrti i pročelja većine klasičnih građevina definirani zlatnim pravokutnikom. Zlatni rez nije bio prisutan samo u glavnim mjerama građevine, nego je postojao i u međuodnosima svih njezinih djelova, uspostavljajući na taj način - kako u cjelini, tako i do najmanjih pojedinosti - vezu s čovjekom i s prirodom.

Zlatni pravokutnik nije samo odraz jednog višeg načela, on je čovjeku lijep i ugodan za oko, moguće baš kao sjećanje koje postoji u svakom od nas na savršeni svijet arhetipova. Jedno je istraživanje pokazalo da su između više ponuđenih pravokutnika s različitim omjerima stranica ispitanici birali upravo zlatni pravokutnik kao najljepši.

No, čovjekovo oko nije savršeno, ono često ne zamjećuje stvari onakvima kakve one doista jesu. Poznato je da ljudsko oko dugačke horizontale vidi kao konkave, vertikale koje se ponavljaju u nizu kao da se razilaze prema gore, a visoke konstrukcije kao da se naginju prema naprijed. Grčki su graditelji poduzimali ispravke s obzirom na te optičke varke. Na Partenonu su središta horizontala zakrivljena za 6.5 cm na kraćim i 12.3 cm na dužim stranama pročelja, a stupovi su za 7 cm zakošeni prema unutra. Vanjski stupovi, koji za pozadinu nemaju zidove hrama, nego nebo koje ih optički sužava, deblji su od ostalih.

Ovakvim se ispravkama pokušao ublažiti nesklad između osjetilnog doživljaja koji čovjeka može zavarati i razumske spoznaje. Grčki su umjetnici znali stvoriti, prema svojim mjerilima, savršenu formu, no isto tako znali su je i transformirati kako bi omogućili da je čovjek svojim ograničenim osjetilima zaista doživi kao takvu.

Grčki hram je, zapravo, u arhitektonsku i umjetničku formu pretočena ideja Grka o njima samima, o njihovoj vjeri u snagu i slobodu čovjeka, o smislu i ljepoti života onakvog kakvim su ga oni vidjeli i kakav su mu sadržaj dali. U tome i leži univerzalna vrijednost grčke umjetnosti, motiva iz kojih se ona rodila i djela koje je stvorila.

Suzana Dobrić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 17

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Arhitektura/Detail.aspx?Sifra=2120170624