Velika raznolikost u gnostičkim viđenjima svijeta moguća je posljedica primarne usmjerenosti ka gnozi kao onoj koja prodire u bit, dok se vjera više bavi izvanjskim i stoga pruža nižu razinu znanja.

Izuzetno poštujući znanje (gnosis), gnostici su vjeru (pistis) povezivali s neznanjem laika i polaganjem prava organiziranog svećenstva na isključivost u poznavanju teoloških doktrina.

Stoga su sve doktrine smatrali samo običnim putevima ka "Istini" koja je bila izvan dosega riječi i pojmova. Tvorac Filipovog evanđelja (NH)1 tumači da se istina objavila u manifestiranom svijetu u obliku imena i riječi, jer bez njih nije moguće poučavati. "Istina se imenima objavila u svijetu i bez njih ne možemo razmišljati. Istina je jedna i mnogo ih je; ona uči jedinstvu kroz mnoštvo." No, gnostički su učitelji negodovali zbog doslovnog tumačenja religijskih pojmova. "Imena mogu biti vrlo varljiva jer odvraćaju naše misli od onoga što jest k onome što nije," Filipovo evanđelje (NH).

Sposobnost prihvaćanja znanja bila je gnosticima neobično važna. Ljude su razlikovali prema razini njihove probuđene svijesti (znanja), što su preuzeli od grčkih filozofa (Pitagora, Platon).

Najpoznatija je Valentinova trodjelna podjela na hilike (hylikoi) ili somatike (somatikoi), psihike (psychikoi) i pneumatike (pneumatikoi) koju je kasnije preuzeo i Mani2. U tekstu vrlo prikladnog naziva Knjiga Tome Kandidata (NH)3, ova su tri tipa opisana kao "slijepci", "početnici" i "savršeni".

Zanimljivo je da je u srednjovjekovnoj obnovi gnosticizma koja je buknula s pojavom katara, bogumila i patarena ova podjela sužena na dvije grupe – "credentes" (vjernici) i "perfecti" (savršeni).

Hilici su bili materijalisti koji su se poistovjećivali s tijelom, zadovoljavajući samo materijalnu stranu svoje prirode, a bili su potpuno uspavani na duhovnoj razini. U najboljem slučaju, ako su i bili religiozni, zamišljali su Boga kao osobu koja ima apsolutnu vlast i moć i nalazi se negdje izvan njih i izvan ovoga svijeta.

Psihici su dostigli višu razinu razumijevanja i poistovjećivali su se s dušom. Njihov život odvijao se na razini psihe – misli i emocija. To je bila grupa koja je mogla prihvatiti egzoterijska gnostička (i druga) učenja dostupna svakome koga je privlačila neka gnostička škola. Za njih je svakodnevna stvarnost poprimila mitsko značenje koje su prihvaćali u obliku alegorijskih poruka. Naslućivali su da su tijelo i svijet koji ih okružuje samo ljuska, materija koja je poprimila određen oblik i uređenost. Dobrota i predanost kroz služenje za njih su bili instrumenti koji su im trebali poslužiti na putu k višim razinama znanja, ali na toj razini svijesti još uvijek je bila prisutna velika vjerojatnost da ta znanja krivo protumače. Zato Pavao Apostol (kojeg su gnostici smatrali jednim od svojih učitelja) kaže: "Psihici ne shvaćaju ništa što se odnosi na božansku svijest. Njima to izgleda djetinjasto jer ne prosuđuju pneumatski.

Naprotiv, pneumatici shvaćaju sve..." (I. poslanica Korinćanima). Ovi posljednji bili su osviješteni na duhovnoj razini jer su bili "upućeni" ili inicirani u "velike misterije". Tu su pripadali i izuzetno rijetki pojedinci koji su nadvisili sve razine identifikacije sa svojom odvojenom osobnošću (eidolonom), ostvarili svoj pravi identitet gnozom te postali jedno s Kristom ili univerzalnom (božanskom) sviješću. Prve dvije grupe – hilike i psihike – opisuje izreka iz Tomina evanđelja (NH) u kojoj učitelj (Isus) tuguje zbog naraštaja koji je slijep i odbija duhovnu hranu. On kaže:

"Pojavih se usred mnoštva
i uzeh pred njima ljudski oblik.
Svi bijahu kao opijeni,
al' nitko od njih ne osjeti žeđi.
Duša moja zaplače zbog djece ljudske,
jer slijepi su u svojim srcima
i ne vide.
Došli su na svijet prazni
te gledaju da takvi i odu,
a sad su opijeni.
Kad se otrijezne od svojeg vina,
kajat će se."

Spomenute razine svijesti bile su povezane s četiri elementa – zemljom, vodom, zrakom i vatrom. Prijelaz s jedne razine svijesti na drugu simbolički se prikazivao krštenjem odgovarajućim elementom.

Krštenje vodom simboliziralo je prijelaz iz hiličkog u psihičko stanje svijesti, a taj se oblik krštenja i danas provodi u kršćanstvu, gdje predstavlja prvi sakrament vjere. To je uvođenje u "male misterije" u kojima se mitovi i religiozni pojmovi tumače doslovno, a događaji se prikazuju kao povijesne činjenice, jer na toj razini svijesti drukčije tumačenje nije niti moguće prihvatiti.

Tek na drugoj razini otkriva se alegorijsko značenje mitova onima koji se postupno uvode u tajna učenja "velikih misterija". To je mitska ili alegorijska razina razumijevanja koju simbolizira krštenje elementom zraka.

Krštenje vatrom predstavljalo je konačnu inicijaciju – mistični brak ili vjenčanje eidolona s besmrtnom dušom.

U gnostičkim doktrinama koje su, svakom na njegovoj razini, svima bile dostupne, posebno su mjesto zauzimali kozmološki mitovi (posebice mit o Sofiji), doktrine o prvom čovjeku te pitanja soteriologije i eshatologije4.

Uvidom u mnoge gnostičke tekstove osjeća se snažna prisutnost filozofskog i religijskog pesimizma koji na nižoj razini posve prožima gnostički svjetonazor. Materijalni svijet je zao, prepun patnje i kao takav nije mogao nastati stvaranjem dobrog Boga.

Za razliku od judeo-kršćanskog pogleda na svijet prema kojem je sve zlo na ovome svijetu posljedica ljudskih grijeha i odstupanja od Božje volje (bolje reći zlouporabe čovjekove volje), gnostici smatraju da je zlo utkano u tkivo materijalnog svijeta u kojem živimo. Oslobođenje iz takvog svijeta moguće je jedino gnozom (za pneumatike) ili očekivanjem kraja svijeta (za ostale) do kojeg će neizbježno doći.

Povjesničari pretpostavljaju da su izvori pesimizma najvećim dijelom nasljeđe židovskog "apokaliptizma" iz Starog zavjeta, jer svi ostali filozofsko-religijski sustavi od kojih su gnostici većim dijelom preuzeli svoje kozmološke i antropološke ideje, dijele optimizam i vjeru u čovjeka koji je božansko biće i namijenjena mu je božanska sudbina koju, međutim, mora ostvariti vlastitim naporima.

U ovom kontekstu "klasični" pogledi na pitanje patnje moraju potjecati iz teologije Exodusa i tumačenja tekstova proroka poput Izaije, Jeremije i drugih, prema kojima židovski narod zasluženo trpi jer je zgriješio, odnosno okrenuo se od boga kojem se zavjetovao. Židovski filozofi (apokaliptičari) držali su da će se preobraćenjem naroda Bog vratiti u obličju Spasitelja (Mesije), zbaciti s vlasti sile zla i uništiti sve koji mu stoje na putu, uključujući i kraljevstva (zemaljska) koja su prouzročila zlo, te narod osloboditi patnje. Nakon toga će ih povesti u novo kraljevstvo u kojem nema mjesta zlu, grijehu ili smrti.

Utjecaj židovske apokaliptične teologije morao je biti vrlo snažan u vrijeme formiranja gnostičkih i kršćanskih doktrina, jer je kasnije i kršćanstvo preuzelo apokaliptičku viziju svijeta s idejom o njegovu kraju i iskupljenju, s tom razlikom što je ulogu spasitelja-otkupitelja ili mesije preuzeo lik Isusa Krista.

Međutim, politička previranja u posljednjim stoljećima stare i na prijelazu u novu eru iznevjerila su apokaliptička očekivanja i dovela do radikalnih promjena u odnosu na raniji svjetonazor. Radikalizam se iskazivao u nizu jednostavnih pitanja: možda Bog koji je stvorio ovaj svijet nije dobar? Možda izaziva patnju zato što je zao, neuk, ili nije pravi Bog? Možda želi da ljudi pate jer je ljubomoran i zavidan i ne haje za one koje je stvorio, ili nema nikakva utjecaja niti moći da bilo što promijeni? Slijedom ovih retoričkih pitanja dolaze jednako logični i jednostavni odgovori: ako je sve to tako, onda to nije jedini pravi Bog pa iznad njega mora postojati veći koji nije stvorio ovaj svijet.

Drugim riječima, materijalni svijet je niži ili, u najgorem slučaju, zao svijet, a takav onda mora biti i njegov stvoritelj. Osim njega mora postojati i viši bog koji nema veze s materijalnim svijetom i njegovim stvaranjem. Takav bog neće osloboditi čovjeka iskupljenjem ovog svijeta nego buđenjem njegove duše zatočene u kavezu materijalne egzistencije.
Takvo je, općenito, gnostičko viđenje svijeta.

Postoji dobar bog koji je iznad ovog svijeta i njegov zao suparnik, stvoritelj svijeta i čovjeka u njemu. Takvo promišljanje odražava dualizam koji obuhvaća dvije razine – materijalnu i duhovnu – i promatran kroz takvu prizmu on nipošto ne zrači pesimizmom kako se u prvi trenutak može činiti. Čovjek ima mogućnost da se vlastitim naporima, ostvarivši gnozu, oslobodi materijalnog svijeta, odnosno, da odbaci izjednačavanje s vlastitim egom (eidolonom) i postane jedno sa svojim univerzalnim (božanskim) bićem.

Istini za volju, opće prihvaćena zamisao o gnostičkom monizmu i dualizmu vrlo je ograničena, poglavito glede aleksandrijskih gnostičkih škola, gdje je došlo do stapanja vrlo različitih ideja na više razina. Niže razine su dualističke (epistemske) i odnose se na mitove i doktrine, dok su više panteističke (ontičke) i predstavljaju gnozu – izravnu spoznaju. Samo kod dijela ranih gnostika, primjerice kod marcionita, dualizam predstavlja sukob dvije razine, kako je već prije rečeno, gdje se manifestirano nalazi u opreci s nemanifestiranim ili arhetipskim.

U kasnijem razvoju gnosticizma, kod manihejaca u Perziji u III. stoljeću, ovaj je odnos u potpunosti prenesen na istu razinu. Prema Maniju, od početka vremena postoje dva božanstva, nestvorena, vječna i zauvijek suprotstavljena jedno drugom – Bog Dobra ili Svjetlosti i Bog Zla ili Tame. Mani je ovaj radikalni dualizam preuzeo iz zoroastrijske dualističke doktrine prema kojoj postoji vječna borba između dobrog duha Ahura Mazde (Spenta Mainyu) i njegovog zlog suparnika Ahrimana (Angra Mainyu).

MIT O SOFIJI

Prema pomno razrađenoj gnostičkoj kozmološkoj doktrini, opisanoj u raznim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija kao što su Hipostaza arhonâ (Božanska bit vladarâ), Adamova apokalipsa, O početku svijeta, Tajna knjiga Ivanova i drugi, najviše božanstvo nalazi se izvan dosega ljudskog poimanja; ono je bez početka i bez kraja, nespoznatljivo, nevidljivo, neopisivo i neizrecivo. U Valentinovom sustavu, koji je razradio njegov učenik Ptolemej, to je primarno načelo koje se često naziva "Dubina", "Vječno Jedno", "Savršeni Eon" (Aion Teleos), "Monada", "Proarche", "Anthropos", "Otac" ili jednostavno "Misterij" iz kojeg proizlazi sve ostalo.

To je apsolutno panteističko načelo kojim se odbacuje radikalni dualizam u čijim temeljima počiva vječno suparništvo dviju jednakih, ali suprotstavljenih božanskih sila, kao što je slučaj u već spomenutom maniheizmu i kasnijem katarizmu. 

To "Vječno Jedno", koje je nespoznatljiv misterij, stvara arhetipski kozmos emanirajući iz sebe hijerarhiju nemanifestiranih arhetipova – eona (aion). Eoni su raspoređeni u parove (sizigije) od četiri muška i četiri ženska eona koji čine primarnu gnostičku ogdoadu.

Nemanifestirani, arhetipski kozmos su kršćanski gnostici i rani kršćani zvali "punina" (pleroma), nasuprot "praznini" (kenomi) koja je predstavljala manifestirani kozmos (uključujući i naš materijalni svijet).

Samo prvi eon, Svijest, "zna" da je njegova bit sadržana u "Vječnom Jednom" (Savršenom Eonu) – on posjeduje gnozu. Svi ostali eoni, uključujući i posljednjeg, Sofiju (Mudrost), previše su udaljeni od primarnog načela da bi bili obdareni gnozom.

Sofija, koja u sebi sadrži zajedničku žudnju svih eona za gnozom, pokušava pod svaku cijenu spoznati nespoznatljivo i čini nemoguće – pokušavajući zamisliti nezamislivo ona djeluje u neznanju i griješi. Plod njene greške je Demiurg5 (prema Platonovom Demiurgu) – nepotpuno i nesavršeno božansko biće.

Kao plod Sofijina neznanja i bez vlastite spoznaje o vlastitom podrijetlu, Demiurg stvara kozmos kojim vladaju arhoni, čime se neznanje manifestira ili utjelovljuje u materijalnom svijetu (kenomi). On postaje niži bog, gospodar sedmog neba (Saturn), stvoritelj zemlje i svih njenih bića. Ponekad se naziva Ialdabaoth (aramejski – "začetnik nebesa"), Saklas (aramejski – "luda") ili Samael (aramejski – "slijepi bog" ili "bog slijepih").

To je Jehova iz Starog zavjeta kojeg gnostici opisuju kao zlog, ljubomornog, nemilosrdnog, osvetoljubivog, gnjevnog. U Hipostazi arhonâ (NH), tekstu koji se pripisuje sethijskim gnosticima, opisuje se kako je Ialdabaoth (Samael) potpuno nesvjestan svojeg nižeg položaja. On se hvali: "Ja sam taj koji je Bog i nema drugog osim mene." Čuvši ga da tako govori, njegova ga majka kori riječima: "Griješiš Samaele; Otac svega, prvobitni Anthropos, nalazi se iznad tebe ..."

U mitu Sofija, zbunjena i uplašena, moli za pomoć "Vječno Jedno" koje joj odgovara tako da od nje odvaja njene misli i emocije zidom koji čini "Križ od svjetlosti" (Djela Ivanova).

"Križ od svjetlosti" je arhetipski simbol koji predstavlja granicu plerome (nemanifestiranog svijeta) iz koje je izgnano Sofijino neznanje, čime je nastala kenoma (niži ili manifestirani svijet).

U cijelom mitu o Sofiji koji čini temelj Valentinove gnostičke kozmološke doktrine naglašava se da primarno načelo, "Otac" svega što postoji, namjerno dopušta Sofiji neznanje, jer je to jedini put ka znanju ili gnozi.

U Tripartitnom traktatu (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, kaže se da "Otac" uskraćuje gnozu eonima kako bi se oni mogli usavršiti kroz proces potrage za znanjem (mudrošću). U suprotnom bi smatrali da su stekli gnozu vlastim snagama, što bi zaustavilo njihov povratak i sjedinjenje s "Ocem" (Savršenim Eonom).

Štoviše, dalje se kaže da je stvaranje nižeg svijeta (zemlje i ljudi) čin dobrote, rezultat velike ljubavi "Oca" i u skladu je s njegovom voljom. Sofijina molba uzvraćena je na način da "Otac" emanira dva nova eona, Krista i Svetog Duha, izbacuje neznanje iz plerome, a Krist iskupljuje Sofiju dopuštajući joj, zajedno s ostalim eonima u pleromi, pristup gnozi.

Posljedica ovog čina je uzdizanje manifestiranog svijeta prema postupnom savršenstvu (uzlazni luk) i cjelovitosti plerome koju manifestira Krist (božanska svijest).

Materijalni svijet rođen je, dakle, iz Sofijine patnje (neznanja), a četiri već spomenuta elementa – zemlja, voda, zrak i vatra – materijalizirani su oblici iskustava koje duša trpi padom u niže svjetove (kenomu).

Zemlja je nastala iz njene zbunjenosti, voda iz njena straha, zrak je nastao zgušnjavanjem njene tuge, a vatra je prisutna u svim elementima kao što je i neznanje skriveno u sva tri oblika patnje.

Valentinov sustav prikazuje mit o Sofiji kao njen pad i iskupljenje, ali se on alegorijski može shvatiti kao pad duše (psihe) u inkarnaciju. Mit o izgubljenoj božici nije izvorno gnostički niti ranokršćanski, već predstavlja sintezu ranijih, židovskih i poglavito poganskih mitova.

U Tumačenju duše (NH), mitu koji počiva na židovskim izvorima (Jeremija), Bog se obraća Izraelu kao izgubljenoj božici koja se prepušta mnogim pastirima, a poslije mu se vraća kao svom ocu, stvoritelju njene nevinosti.

U poganskoj mitologiji pad i iskupljenje duše (psihe) opisani su, primjerice, u mitu o Heleni Trojanskoj, u Platonovom Fedonu, u mitu o Afroditi, u mitu o Erosu i Psihi, u mitu o Demetri i Perzefoni.

Prema Platonu ime Perzefona (Persephone) dolazi od sophe, što znači mudar, i ima isti korijen kao i sophia (mudrost). U nekim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija, poput tajanstvene poeme Grom, savršena svijest, otkrivaju se dva aspekta Sofije opisana nadahnutim stihovima:

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."

U kršćanskim evanđeljima Djevica Marija i Marija Magdalena predstavljaju višu i nižu Sofiju (viši i niži ljudski ego). Njihova se imena ponavljaju kako bi se naglasila činjenica da se radi o dva aspekta istog bića.

Kao i u gnostičkom mitu o Sofiji, Marija je djevica, poput Sofije, dok živi s "Ocem" (u pleromi), a bludnica je (Magdalena) u nižem (materijalnom) svijetu koju iskupljuje Isus, poput Sofije izgubljene u neznanju (kenomi).

U Ivanovom evanđelju opisuje se kako Isus, dok je raspet na križu, ujedinjuje obje Marije kao majku i kćer, što predstavlja ponovno spajanje niže i više Sofije. Sjedinjenje ova dva aspekta za gnostike predstavlja već spomenuto mistično vjenčanje čime je obavljena Isusova misija na ovome svijetu. To je postizanje gnoze, sjedinjenje duše s vječnim duhom.

Ono što je na arhetipskoj razini predstavljeno Sofijom koju iskupljuje Krist, na ljudskoj prikazuje Marija Magdalena koju iskupljuje Isus.

Pad duše u inkarnaciju, njeno lutanje i konačan povratak, opisani su u poemi Pjesma o biseru (NH) koja se u drugoj inačici naziva još i Himna duše kako bi se pokazala veza između "bisera" i gnoze ili spoznaje koju duša mora naći da bi se iz svijeta tame (neznanja) vratila u kraljevstvo svjetlosti.

Stihovi koje izgovara Toma (Poema je dio Djela Tominih) opisuje kraljevića koji luta svijetom u potrazi za "biserom" (znanjem), ali poema ne govori isključivo o potrazi samoj nego i o tome koliko je vrijedno posjedovati "biser". Kad dođe u njegov posjed, duša se budi u spoznaji (mudrosti).

Vizija povratka "Prvom načelu" opisana je stihovima u kojima se kraljeviću vraća njegova "odora od svjetlosti" (slave), njegovo duhovno tijelo koje je ostavio da bi navukao nečistu robu ovog svijeta - fizičko tijelo:

"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."

Ova vječna pripovijest o iskupljenju opstala je do današnjeg dana u obliku bajke o Trnoružici ili Uspavanoj Ljepotici. Kako joj i samo ime kaže, ona predstavlja psihu (dušu) zaspalu u nižem (materijalnom) svijetu. Kraljevna (Sofija) osuđena da vječno spava u mračnom i napuštenom dvorcu, okruženom neprohodnom šumom, na kraju ipak bude spašena – probuđena poljupcem mladog kraljevića (Isusa iskupitelja).

 

Zoran Peh
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 50

_____________

1 Zbirka iz Nag Hammadija.
2 Mani ili Manesa (216. –  276.), utemeljitelj sinkretističke religije nastale u III. st. u Perziji. On je u svom učenju povezao elemente zoroastrizma, budizma i kršćanstva.
3 U punom nazivu Knjiga Tome Kandidata koji piše Savršenome.
4 Soteriologija – grana teologije koja se bavi doktrinom otkupljenja (prema grč: soter = spasitelj). Eshatologija – grana teologije koja se bavi doktrinama o kraju svijeta (prema grč. eskhatos = posljednji).
5 Demiurgos – kod starih Grka treći ili stvaralački logos – riječ koja mistički označava najvišeg kozmičkog stvoritelja ili arhitekta manifestiranog univerzuma (nasuprot arhetipskom ili nemanifestiranom univerzumu)

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120504152