Dugo vremena vladalo je mišljenje da gnosticizam predstavlja pretkršćanski filozofsko-religijski sustav koji se na prijelazu iz stare u novu eru poput virusa uvukao u mlado kršćanstvo, pokušavajući ga iskoristiti kao sredstvo za širenje vlastitih ideja. Iz tih krugova i potječe pojam "gnostičko kršćanstvo" (ponekad i "kršćanski gnosticizam"). Ovakvo je gledište posljedica stava koji su prema gnosticima zauzeli rani kršćanski oci, apologeti, poput Justina, Ireneja, Hipolita, Epifanija i Tertulijana iz razdoblja patristike, kad kršćanska dogma još nije bila utvrđena. Oni su u gnosticizmu vidjeli opasnog suparnika čije su doktrine o postanku čovjeka i kozmosa, o odnosu ljudskog i božanskog, u mnogočemu bile oštro suprotstavljene kršćanskom pogledu na svijet. Premda opasan i neprekidna prijetnja kršćanstvu tijekom prva tri stoljeća (do prvog crkvenog koncila u Nikeji 325. g.), taj suparnik nije bio jedinstven. Postojale su razne grupe koje su se svojim teološkim i mitološkim sustavima međusobno znatno razlikovale, iako su svaka sebe smatrale jedinim pravim kršćanima i čuvarima apostolskog nasljeđa. Među njima je bilo onih koji su vjerovali u Isusovu božansku prirodu, ali su odbacivali njegovu objavu u ljudskom obliku (marcioniti, doketisti). Drugi su tvrdili da je Isus bio čovjek, ali ne i Bog (ebioniti). Većina škola "kršćanskog gnosticizma" kao što su valentinisti, Bazilidova škola i dr., priznavala je Isusovu božansku i ljudsku bit kao i tradicionalno kršćanstvo, ali u sasvim drukčijim kozmološkim i antropološkim okvirima. Upravo su oni, a poglavito najutjecajniji valentinisti, smatrani najopasnijim protivnicima tadašnjeg kršćanstva jer iako nisu skrivali svoja učenja, sudjelovali su u svim obredima karakterističnim za kršćansku teurgiju. To je navelo jednog od najpoznatijih ranokršćanskih otaca, Ireneja Lyonskog, da se požali kako su valentinisti prijetvorni te jedno govore, a drugo misle. Za njega i za ostale hereziologe tog razdoblja sve su sličnosti između kršćanstva i gnosticizma bile posljedica "đavolje mimikrije". Ono što je najviše smetalo Ireneja bila je činjenica da većina kršćana nije Valentinove sljedbenike smatrala hereticima.

Činjenica je da je sve do otkrića gnostičkih tekstova iz Nag Hammadija (1945. godine) naše znanje o gnosticima uglavnom potjecalo iz radova njihovih protivnika koji su često navodili dijelove iz (kasnije) zabranjenih ili uništenih gnostičkih knjiga ili čak prepisivali sadržaj čitavih radova koji su im se činili posebno opasnima, kako bi propovijedali protiv njih ili osporili i odbacili njihove ideje. Oslonac na takve jednostrane izvore kakvi su, primjerice, već spomenuto Irenejevo djelo, Tertulijanovi radovi poput Protiv svih hereza (Adversus omnes haereses), ili Hipolitov tekst Odbacivanje svih hereza (Refutatio omnium haeresium), koji su bez iznimke imali negativan stav prema gosticizmu, nije mogao biti pouzdan bez izravnog uvida u stavove druge strane. Teško je, naime, s gledišta njihovih najvećih neprijatelja zaključiti u što su zapravo gnostici vjerovali. Malo je gnostičkih tekstova, kao što je, primjerice Pistis Sophia (Vjera mudrost), koji su bili poznati i prije otkrića iz Nag Hammadija. Međutim, u vrijeme kad su prvi put postali dostupni proučavanju (XVIII. i XIX. stoljeće), nisu imali većeg odjeka u znanstvenim i teološkim krugovima (o javnosti da se i ne govori), jer se nisu uklapali u sliku koju su o gnosticima stvorili patristi. Stoga su se smatrali manje vjerodostojnima i bili potpuno zanemareni. Pojavom novih dokumenata sredinom XX. stoljeća, gnostički pogled na svijet nije se više mogao smatrati tek iskrivljenim oblikom kršćanstva, ali se pojavio novi problem. Zbirka tekstova iz Nag Hammadija koja je sadržavala 13 knjiga (kodeksa) s ukupno 52 teksta (molitve, apokrifi, apokalipse, evanđelja, poeme, itd.) pisana koptskim jezikom postavila je pred istraživače više novih pitanja nego odgovora na stara. Razlog nije bio samo starost i istrošenost dokumenata i nedostatak pojedinih dijelova u tekstovima koji su u vrijeme kad su nastali (oko 350. – 400. g., iako u izvornom obliku potječu vjerojatno još iz I. stoljeća) činili smislenu cjelinu. Naprotiv, neki od njih poput, primjerice, prijepisa dijelova Platonove Republike, prethodili su gnostičkom viđenju svijeta; u svakom slučaju onim idejama koje su zastupali "kršćanski gnostici" poput Valentina, Bazilida ili Karpokrata. To je istraživače navelo na zaključak da se radi o zbirci koja je namijenjena iniciranima, pripadnicima različitih gnostičkih škola koji su, za razliku od laika, već bili dobro upoznati s materijom koja se u njima iznosi. Danas prevladava mišljenje da je gnosticizam sinkretistička1 religija koja se temelji na ezoterijskoj tradiciji različitih pretkršćanskih i poganskih izvora. Ovaj vrlo heterogeni religiozni pokret postojao je već stoljećima prije Krista, a jednim dijelom potječe izvan mediteranskog kruga koji čine Egipat, Grčka, Bliski istok pa i Mezopotamija. Razni istraživači uspjeli su potvrditi veze gnosticizma s religijama dalekog istoka (hinduizam, budizam i taoizam). Većina, međutim, drži da je kolijevka gnosticizma Palestina u I. stoljeću prije Krista, otkuda se proširio u Aleksandriju koja je postala njegovo glavno središte. Tijekom tog su razdoblja Palestina i Aleksandrija, premda različitih povijesnih i civilizacijskih korijena, dijelile zajedničku, helenističku kulturu koja se proširila čitavim Sredozemljem, a prodrla je i u Mezopotamiju i Perziju nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog u IV. st. pr.Kr. Ne čudi da se iz Aleksandrije gnosticizam ubrzo proširio po ostalim antičkim kozmopolitskim gradovima kao što su bili Edessa, Antiohija ili Efez, a o Rimu da se i ne govori. Prijelaz iz stare u novu eru bio je doba izuzetne religiozne i filozofske živosti, intelektualnih stremljenja i umjetničkog stvaralaštva te, napose, snažne duhovnosti. Aleksandrija je u to vrijeme predstavljala ogromnu posudu za taljenje u kojoj su se našli egipatski svećenici, perzijski magi, sljedbenici Mitre, grčki platonisti, židovski mistici pa čak i budistički misionari. U njoj se rodio gnosticizam kao eklektička ideja koja je sadržavala najbolje elemente preuzete iz različitih filozofskih, religijskih i mističkih sustava starog svijeta. U to vrijeme nastale su i prve gnostičke škole poput simonita, paulinista i ebionita.

GNOZA

Tko su, zapravo, bili gnostici? Što dokumenti otkriveni u Nag Hammadiju mogu reći o gnosticizmu? Činjenica je da obilje tekstova koji stoje na raspolaganju istraživačima tijekom posljednjih više od pola stoljeća, a pogotovo njihova raznolikost, otežavaju svako poopćavanje i uzrok su da je dogovor o tome što gnosticizam doista jest gotovo nemoguće postići. Jedna od metoda kojom se povjesničari rado služe da bi saznali više o predmetu svojeg proučavanja – istraživanje povijesnih korijena – u ovom slučaju vodi u slijepu ulicu. Naime, u potrazi za izvorima gnosticizma granice se bez ikakvih ograda mogu pomicati sve dalje u prošlost, ostavljajući traženi odgovor jednako nedostupnim kao i prije. Umjesto toga, mnogi su se istraživači posvetili istraživanju filozofskih i religijskih svjetonazora antičkog doba te počeli promatrati gnosticizam kao pokret čiji su tekstovi nastali kao rezultat ezoterijskih razmatranja i mističnih iskustava. Dapače, dublji uvid u problem gnosticizma pružilo je istraživanje bogatog simbolizma kojim obiluje gnostička literatura, proučavanje gnostičkih metafora, mitova i književnih oblika. Odgovor je, čini se, ipak u srži univerzalnog pojma kojeg su gnostici i gnosticizam samo suvremene izvedenice s povijesnim konotacijama. Definiciju gnosticizma treba, dakle, temeljiti na etimologiji riječi gnosis – znanje, a gnostici su, prema tome, "oni koji znaju". Međutim, gnosis nije bilo kakvo znanje. To je posebna vrsta znanja koju je ova riječ označavala u platoničkom, neoplatoničkom i drugim filozofskim sustavima antičkog doba. Ne radi se o općem, intelektualnom znanju koje stječemo učenjem ili životnim iskustvom u dodiru sa svakodnevicom; ne radi se o empirijskom znanju do kojeg se dolazi promatranjem i eksperimentiranjem. Primjerice u Tumačenju duše, gnostičkom tekstu iz Nag Hammadija2, kaže se da povratak duše u stanje cjelovitosti " ... nije stvar napamet naučenih riječi, stečenih vještina ili znanja naučenog iz knjiga." To je znanje, točnije spoznaja, koje potječe od osobnog mističnog ili ezoterijskog iskustva do kojeg svatko tko je spreman može doći izravnim dodirom s božanskim. U Evanđelju istine (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, tumači se: "Znanjem (Gnozom) se pročišćujemo od mnoštva i doživljavamo jedinstvo... proždirući materiju vatrom u sebi, kao što svjetlost guta tamu, a život proždire smrt... Bez sumnje, od tog trenutka ne postoji više nikakav oblik jer je raspršen stapajući se s jednim... Oni koji su ostvarili gnozu znaju i početak i kraj... Dok su živjeli u neznanju djelovali su kao u snu, a spoznaja je kao buđenje iz sna. I sretan je onaj tko dođe k sebi probudivši se iz sna."

Doživljaj božanskog na osobnoj razini pruža konačan odgovor na vječno pitanje i otkriva tajnu s kojom se svatko od nas neprestano suočava: "Tko sam, odakle dolazim i kamo idem?" Prema Klementu, biskupu aleksandrijskom koji je imao mnogo zajedničkog s gnosticima, spoznati sebe najveći je nauk, jer " ...kad čovjek spoznaje sebe, on spoznaje Boga."

Izreka iz Delfa "Spoznaj samoga sebe..." oduvijek je bila osnovni poticaj svim gnosticima, bez obzira na podrijetlo i međusobne razlike. Gnoza ili spoznaja za kojom su tragali predstavlja, zapravo, samospoznaju ili prosvjetljenje. Gnostički učitelj Theodot, osnivač orijentalne valentinističke škole, definira gnostike kao ljude koji su spoznali " ... tko su bili i što će postati, gdje su bili ... kamo hitaju, čega se oslobađaju, što je rođenje, a što ponovno rođenje." Za gnostike je duhovni put ili potraga za samospoznajom bio isto što i potraga za spoznajom Boga jer dok poniremo u sebe, spoznajemo svoj pravi identitet i otkrivamo da mi jesmo upravo to za čim tragamo – Bog sam, ili bolje, otkrivamo Boga u sebi. Samospoznaja je, prema tome ujedno i bogospoznaja. U Tominom evanđelju (NH) i dijelovima Isusovih izreka (Logia Iesou) pronađenih oko 1890. u drevnom gradu Oxyrhynchusu u Egiptu stoji i ova izreka: "Ako onaj koji vas vodi kaže, 'Gledajte, kraljevstvo Božje je na nebesima,' onda će vas i ptice prestići. Ako kaže, 'Kraljevstvo je u moru,' i ribe će tamo stići prije vas. Radije, kraljevstvo je u vama, ali i oko vas. Tko spozna sebe, otkrit će ga i znat će da je dijete vječnog Oca. Ali, ne spoznate li sami sebe, živjet ćete u siromaštvu i vi sami bit ćete siromaštvo."

INICIJACIJA "ZNANJEM"

Gnoza nije ideja podložna sumnji, nego mistično iskustvo istine koje je neposredno, potpuno i neopisivo. Gnostici su kao i njihovi prethodnici u sredozemnom filozofsko-religijskom krugu (egipatski svećenici, grčki filozofi, židovski mistici) i dalje prema istoku (perzijski magi, indijski brahmani, jogiji, itd.) prenosili ideju da se samo inicijacijom u "velike (ili unutarnje) misterije" može izravno doživjeti gnoza i tako vlastitim snagama spoznati istina. Vjera u tom slučaju predstavlja samo odskočnu dasku koja vodi prema spoznaji. Početnici na duhovnom putu započinjali bi "malim (ili vanjskim) misterijima", a tek nekolicina onih koji bi se podvrgnuli dugom razdoblju pročišćenja bili bi spremni suočiti se s vječnom tajnom. Prema Klementu Aleksandrijskom, vjera ("mali misterij") je temelj, a gnoza ("veliki misterij") je nadogradnja, dokaz onoga što se prethodno steklo vjerom. Steći gnozu značilo je od kršćanina postati Kristom. U Filipovom evanđelju (NH), koje se pripisuje Valentinovim učenicima, stoji i ovo: "Kad vidite Duh, postali ste Duhom. Kad vidite Krista, postali ste Kristom. Kad vidite Oca, postali ste Ocem ... Kad vidite sebe, to što vidite, to ćete i postati." Iz ovih riječi očito je da se gnostička samospoznaja u biti ne razlikuje od prosvjetljenja koje je u srži istočnih, primjerice indijskih, filozofskih sustava. Spoznaja znači postati jedno s onim što se spoznaje. Međutim, gnostički učitelji nigdje otkriveno ne govore kako postići gnozu. Tajna učenja prenosila su se malenom broju učenika isključivo usmenim putem jer ono što je napisano može pročitati svatko pa i oni koji za to još uvijek nisu spremni. Uglavnom su se služili aforizmima kojima bi učenike (neofite) usmjeravali k početku istraživanja, ali su njima samima prepuštali da učine prvi korak. Jedna izreka iz Tominog evanđelja (NH) u kojoj učenici pitaju učitelja (Isusa) što im je činiti kako bi slijedili njegov put, zorno prikazuje ovakav pristup: "Želiš li da postimo? Kako da molimo? Trebamo li davati milodare? Što da objedujemo na svetak?" Isus im odgovara: "Ne lažite sami sebi i ne činite ono što vam je mrsko..." Doduše, neki tekstovi iz Nag Hammadija, kao što su Zostrianos, Propovijed o osmom i devetom i Allogenes (Stranac) doista opisuju neke tehnike buđenja unutarnjih snaga, što je navelo neke istraživače da ih stave u kontekst ranih hermetičkih učenja. U tim se tekstovima spominju i metode koje su vrlo slične budističkim učenjima, a obuhvaćaju otklanjanje fizičkih želja, stišavanje uma raznim oblicima meditacije i slično.

S obzirom na stroga asketska pravila kojih se trebalo pridržavati na putu do gnoze, samo bi rijetki čvrsto odlučili krenuti tim putem. Kad bi nakon dugih priprema temeljenih na čvrstoj i neslomljivoj volji, čistoći života (poglavito mentalnog) i apsolutnoj predanosti ideji, učenici (neofiti) započeli s obredom inicijacije i postali iskušenici, oni su zapravo započinjali s evokacijom svog višeg ili unutarnjeg (božanskog) bića koje su gnostici i rani kršćani zvali Kristom3 ili univerzalnom sviješću. Inicijacija je, dakle, predstavljala suočenje s vlastitim besmrtnim unutarnjim bićem – Bogom u sebi. Taj događaj, taj svečani trenutak inicijacije, zvao se teofanija, što znači "bogojavljanje", odnosno, pojava boga ili nutarnjeg Krista. U kasnijoj fazi inicijacije iskušenikov ego, njegova besmrtna duša, doživio bi potpunu promjenu, poput alkemijske transmutacije u kojoj se (simbolički) željezo ili bakar pretvaraju u zlato. Bio bi apsorbiran u njegovom unutarnjem božanskom biću, dok bi sve njegove niže osobine, dotada sadržane u egu, jednostavno isparile poput magle pred zrakama sunca. Sjedinjenje s univerzalnom ili božanskom sviješću (Kristom) ključan je element u svim velikim misterijima. U gnostičkoj teologiji to je povratak duše (Sina) duhu (Ocu) i predstavlja ostvarenje gnoze ili prosvjetljenje.

Gnostici su ljudski ego nazivali eidolonom ili slikom. Poput odraza u zrcalu, eidolon ne pokazuje našu pravu bit. Kao što Mjesec odražava zlatnu Sunčevu svjetlost slabašnim srebrnastim sjajem ili kao što namreškana površina vode razbija cjelovitu sliku predmeta koji se na njoj odražava u bezbroj malih sličica promjenjivih boja i oblika, tako i eidolon predstavlja samo nestalnu masku koja prekriva naš bitak. Kad iskušenik ostvari gnozu prolazeći kroz iskušenja inicijacije, njegov ljudski ego umire, on napušta ideju o sebi kao tijelu i duši odvojenoj od duha da bi nakon toga ponovno uskrsnuo u svojem višem biću – Kristu. Kod gnostika to je bila najviša razina inicijacije – krštenje vatrom. Smrt eidolona promatrali su kroz proces raspeća božanskog principa (Krista) na oltaru, ili križu, materije (simbolički, broj četiri predstavlja materijalni svijet). S točke gledišta iskušenika koji se u početku inicijacije još uvijek poistovjećuje s eidolonom, božanska svijest ili Daimon4 izgleda poput Anđela čuvara. Iskušeniku koji još uvijek nije prevladao poistovjećivanje sa svojim višim ili duhovnim egom njegov Daimon se prikazuje kao duhovni vodič čiji je zadatak da ga povede k njegovom duhovnom cilju – ostvarenju jedinstva s njegovim nutarnjim božanskim bićem. Prema Valentinu, iskušenik prihvaća gnozu od svojeg Anđela čuvara, ali to anđeosko biće je, zapravo, njegov viši ili duhovni ego. Spajanje nižeg i višeg ega predstavlja gnozu na nižoj razini. Tek kad eidolon (ego) i Daimon postanu jedno, kandidat (iskušenik) postiže najviši stupanj gnoze, odnosno savršenstvo u vječnosti (na razini Krista ili Buddhe). Ostvarenje gnoze jest istovremeno i smrt eidolona i njegovo uskrsnuće kroz sjedinjenje s božanskim.

_____________

1 Sinkretizam – povezivanje naizgled suprotstavljenih stajališta u filozofiji ili teologiji.

2 Zbirka iz Nag Hammadija – u daljnjem tekstu (NH).

3 Riječ potječe od grčkog christos i chrestos. Christos dolazi od korijena chriso – pomazan mirisnim uljima, dok chrestos znači svećenik ili prorok. U ezoterijskom smislu, u gnostičkim školama se pod pojmom Christos mislilo na put, dok je Chrestos bio usamljeni putnik koji je tim putom koračao da bi stigao do konačnog cilja – postati jedno s putom (ili istinom). To je sjedinjenje Sina s Ocem.

4 Daimon (ili Daemon) je pojam koji potječe od Sokrata i predstavlja besmrtni ili božanski čovjekov dio. Kršćanski gnostici preuzeli su iz grčkih misterija ideju da je svaki ljudski ego (malo svjetlo) dio jednog jedinog nebeskog bića (veliko svjetlo) koje je djelovanjem zlih sila raskomadano, lišeno sjećanja i prisiljeno da se inkarnira u tijelu.

Zoran Peh

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 49

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120494112