Globalna ekonomska kriza trese svijet.
Ovaj put su svi pogođeni. U ne tako davnoj prošlosti ekonomska neizvjesnost, masovni pad zaposlenosti i gubitak vjere u sustav odnosio se samo na neke. Skovan je izraz Zemlje Trećeg Svijeta, siromašni jug i bogati sjever i sl.
Generacije su odrastale u uvjerenju da je svijetski ekonomski model slobodnog tržišnog nadmetanja predvođenog burzama uspješan i pravedan. Krize su karakterizirale samo nerazvijene zemlje koje zbog nesposobnosti svojih vlada i odabira krivih društvenih sustava ne uspijevaju primjeniti ovaj uspješni tržišni model.
Uspješne ekonomije Zapada iskusile su već krize 70-ih i ranih 90-ih godina. Ekonomisti tvrde da se radi o cikličnim procesima, dijelom normalne evolucije tržišnih ekonomija.
No, je li to doista tako?
Trenutna ekonomska kriza odvela je neke države u bankrot (Island), neke su bile na rubu bankrota kao Velika Britanija (
a nebrojeno ih je zatražilo pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda.Govorimo o ekonomijama, do jučer razvijenih zemalja (Grčka na rubu bankrota? The Economic Times, 10. 02. 2010.).
Deseci tisuća ljudi su ostali bez svojih udobnih kuća i preko noći postali beskućnici. Počeli su novi život u šatorima (Gradovi beskućnika u SAD). Ova kriza se označava kao gora od one iz 20-ih godina 20-tog stoljeća.
Današnji svijet “globalno selo”. Ekonomije su globalizacijom umrežene i problemi jednih se vrlo brzo reflektiraju na svih.
Svi smo u svojim udobnim domovima manje ili više postali pogođeni ovom krizom. Poljuljana je vjera u ekonomski sustav vrijednosti i financijske institucije. Proglašava se smrt liberalnog kapitalizma, no nitko ne zna definirati što ća ga zamijeniti.
Nažalost vlade još uvijek nisu jasno odgovorile na uzroke koji su omogućili krizu ovih razmjera. Stidljivo su predstavljene želje i incijative za većom regulacijom i kontrolom financijskih institucija. REFERENCA ?
Ekonomski stručnjaci upozoravaju da ćemo neumitno ponovno udariti o zid jer uzroci problema nisu otklonjeni.
Zašto ne postoji istinski interes da se iduće krize ublaže, da se iskreno istraže uzroci i poduzmu mjere?
Očito je da postoje snažni financijski lobiji koji nemaju ništa protiv da se kockaju sa ekonomijama svjetskih država, sa našim radnim mjestom, ušteđevinom i mirovinom.
Snažna ekonomska kriza vodi u neizbježnu političku nestabilnost. Svijet je mjesto stalnog odmjeravanja snaga. Podsjetimo se kako je ekonomska kriza jedne velesile, bivšeg SSSR-a rezultirala raspadom. Dugo je svijet drhtao pred raspletom drame u toj drugoj nuklearnoj sili. Pokušajte zamisliti što bi se desilo da se radilo o više država pogođenih krizom. Opasnost od manjih a zatim i većih sukoba bila bi praktički neizbježna. Ultimativni nuklearni rat bi uništio sav život na planetu. Moramo razumjeti da su nacije koje danas garantiraju mir više zainteresirane za vlastitu dominaciju, prvenstveno svojih ekonomija nad drugima u tzv. slobodnom tržištu. Padom svojih ekonomija one ne bi skrštenih ruku gledale gubitak svoje kontrole jer bi to u konačnici značilo umiranje vladajućih struktura u financijama i vojsci koje jako dobro žive od trenutnog stanja stvari – Bogati sjever, siromašni jug. Povijest nas uči da Zapad nikad nije prezao da vojno štiti svoje interese u svijetu (Bliski Istok, Vijetnam, Koreja, Afrika). Možemo samo zamisliti koliko bi bili revni u branjenju od iminentnog gubitka dominacije.
U svijetu nuklearnih sila 21.stoljeća kriza ekonomija je, koliko god to pretenciozno zvučalo, prijetnja životu na planetu.
Ima li čovjek budućnost na planetu, zaslužuje li je uopće? Postoje mišljenja da je čovjek gori od životinje. Poslovica “Čovjek je čovjeku vuk” je na tragu toga. Poznata povijest nas uči i uvjerava da smo kao bića nesposobni stvoriti harmonično i pravedno društvo. Postoji trend kolektivne svijesti da je čovjek destruktivno biće sklono razvoju kroz izrabljivanje i dominaciju nad nižim oblicima života. Ovaj planet je već prekrižen i napori razvijenih zemalja se usmjeravaju na mogući nastavak života na Marsu ili čak Mjesecu. Naravno, ondje ne bi bilo mjesta za siromašne i nerazvijene. Novi ciklus će započeti, jači preživljava. Čini se kao da su sve nacije svjesne tog natjecanja i nastoje što brže zauzeti mjesto u novom ciklusu kako ne bi bili ostavljeni. Čini se kao borba preživjelih brodolomaca za ulazak u čamac za spasavanje koji ima ograničen broj mjesta. No metaforički govoreći oni koji se utapaju neće dozvoliti da budu ostavljeni i nastoji potopiti čamac kad već ne mogu u njega ući.
Dakle je li čovjek doista neuspjeli eksperiment majke Prirode koji prijeti njoj samoj?
Potražimo drugačije, ne tako očite, primjere u povijesti. Drugi svijetski rat donio je nezimjerna razaranja, osim SAD-a ostatak svijeta je bio na koljenima – glad, siromaštvo i neizvjesnost su vladali svijetom. U tom i takvom svijetu SAD-a je pružila ruku pomoći. Više od same ekonomske pomoći osjetio se duh suradnje, povjerenja. Nakon groznog iskustva svijetskog rata, većina je bila svijesna i voljna potrebe za mirom, povjerenjem i suradnjom.
Govor generala Marshalla zaduženog od strane američkog predsjednika za organizaciju plana međunarodne pomoći kasnije prozvanog po njegovu imenu:
(2) George Marshall, Secretary of State, speech at Harvard University (5th June, 1947)
It is logical that the United States should do whatever it is able to do to assist in the return of normal economic health in the world, without which there can be no political stability and no assured peace. Our policy is directed not against any country or doctrine but against hunger, poverty, desperation, and chaos. Its purpose should be the revival of a working economy in the world so as to permit the emergence of political and social conditions in which free institutions can exist.
Poznata je fraza tog poratnog razdoblja, “Amerikanci dolaze” kojom su izgladnjeli i poniženi ljudi diljem svijeta dočekivali prijateljsku pomoć. Tužno je što danas ta fraza predstavlja negativnu asocijaciju na američke vojne intervencije.
Tada je duh suradnje, povjerenja i istinske svijesti o potrebi za mirom kao uvjetom razvoja čovječanstva bio stvarnost.
Evo komentar duhovnih učitelja o toj temi:
The idea of helping people at the other end of the world while we are living in London, for example, is something difficult to understand.
A. It is not too difficult to understand, when you remember that at the end of the Second World War the economy of Europe was absolutely on its knees. There were literally millions of refugees to cope with; the concentration camps had been opened and the millions of interned inmates were released. There was a colossal problem: Germany had been bombed to smithereens; most of its cities were in ruins. This was true of areas in France and Belgium and parts of England – I do not need to go into all the details. Europe – and the Soviet Union – were in tatters, and what happened? Thousands of miles away across the sea, an American called George Marshall had a brilliant plan: the Marshall Plan came to fruition and money and goods on a lease-lend basis were shipped from the United States into Europe; the biggest sharing exercise in the world transformed Europe. In a very few years the economy got going and the cities were rebuilt.
Isti duh je stvorio organizaciju Ujedinjenih naroda, Svijetsku zdravstvenu organizaciju i sl. Danas umanjujemo vrijednost tih organizacija, označavamo ih kao nesposobne i upravljane interesima velikih.
Kakve god bile ne zaboravimo da one predstavljaju dokaz o našoj sposobnosti da prepoznamo i efikasno odgovorimo na probleme svijeta.
Sigurno je da čovječanstvo može i zna odgovoriti na probleme razborito, pravedno i stvarajući ozračje povjerenja i mira. Nažalost čini se da se takve incijative javljaju samo u vremenima kad teškoće pogode svih. Nadajmo se da se to ovaj put neće desiti prekasno…
bglavac
irida
edin.kecanovic
