Već sam zašla u godine, nisam uspjela ostvariti brak a imam snažni neukrotivi nagon. Naprosto se ne mogu uzdržati od samozadovoljavanja. Crkva kaže da je to grijeh, ali to je jače od mene. Pokušavam misliti da time ipak nikoga ne vrijeđam, da ne ugrožavam ničiji brak ni ičiji ugled ili zdravlje. Je li moguće da će me Bog zbog toga kazniti, da sam u smrtnom grijehu?

Čitateljica

Samozadovoljavanje je bez sumnje nered, zloporaba spolnosti koja ima sasvim drugi smisao. Ona je naravno čovjekovo svojstvo koje ga usmjerava da se ostvaruje darujući se drugoj osobi i stvarajući obitelj koja je prva naravna stanica ljudskoga društva i kolijevka novih života. Na žalost je tako da grijehom ranjena ljudska narav često ne uspijeva u cjelini se ostvarivati po Božjemu naumu. Samozadovoljavanjem se osoba zatvara u sebe, uzalud troši Božji dar, što može voditi stanovitom kržljanju ili čak izobličenju osobnosti.

U slučaju kakav je Vaš, uvijek se može postaviti pitanje je li riječ o naravnom prejakom nagonu ili o ovisnosti koja se razvila odustajanjem od svladavanja. U novije se vrijeme od odgovarajućih stručnjaka češće čuje da je neobuzdanost na seksualnom području izraz stečene ovisnosti. Kao što čovjek postaje ovisnik o drogi, tako može postati i ovisnik o seksu. Svaka takva ovisnost znači stanovito robovanje, smanjenje slobode i bijeg od životne stvarnosti.

Crkva, dakle, s pravom ostaje pri učenju da je čin samozadovoljavanja po sebi objektivno grešan, čovjeka nedostojan. Koliko je pak svaki takav čin subjektivno grešan, koliko je pred Bogom ubrojiv kao grijeh za koji je čovjek odgovoran i kojim gubi milost posvetnu, na to se pitanje ne može općenito odgovoriti. Ovisi i o snazi nagona i o sposobnosti svladavanja i o čovjekovoj namjeri. I u starim udžbenicima moralne teologije, primjerice kod Noldina, stoji da nedovoljno poučeni ljudi mogu ne biti svjesni objektivne zloće samozadovoljavanja (»pueri et rudes possunt nescire malitiam polutionis«), što znači da grešnost takva čina nije toliko evidentna da bi u svakom slučaju bila ubrojiva. Tko bi prezirao što Crkva o tome uči, ne bi se mogao smatrati odgovornim kršćaninom. Tko se pak nastoji te ovisnosti oslobađati moleći od Boga snagu, pristupajući sakramentima i ne mireći se s navikom, ne smije gubiti pouzdanje niti se smatrati osuđenim niti se proglašavati bezgrešnim.

Sasvim ste u pravu smatrajući da je samozadovoljavanje daleko manji grijeh od preljuba i bludničenja, jer ne uvlači u grijeh druge osobe i ne oštećuje izravno opće dobro. Ipak, u stanovitoj mjeri, nanosi štetu osobi samoga grešnika, što znači da oštećuje vrijednost koja je Bogu važna.

Ne gubite pouzdanje, nego se vježbajte u svladavanju i neka to bude bez panike i samoprezira. Najbolje je imati stalnoga razboritog ispovjednika i biti s njime sasvim iskren. On je stručno osposobljen tako da se ne čudi niti sablažnjava, nego grešniku pomaže provjerenim sredstvima milosti. Redovito primanje sakramenata sigurno će Vas ojačati te će Vas uspjesi u svladavanju mnogo više zadovoljavati nego samozadovoljavanje.

Glas koncila, 22.7.2009.