BITKA ZA ŽIVOT VODI SE SVAKODNEVNO U SVE VEĆIM REDOVIMA ZA JEDAN DNEVNI OBROK U PUČKIM KUHINJAMA | |
Tisuću Riječana svakodnevno vodi surovu borbu protiv gladi | |
Prije su uglavnom red za ručak činili samci, a sada ga čine cijele obitelji. Na vrata pučkih kuhinja sve više kuca nezposlenih mlađih ljudi Siniša PUCIĆ Snimio Sandro RUBINIĆ | |
Čim dolazim ovdje vjerujte mi da jedva krpam kraj s krajem. Da mi nije ovog jedinog toplog obroka u danu, ne znam kako bih preživio. No, kada pogledam oko sebe i vidim da ima još mnogo drugih kojima je isto tako teško ili još teže u životu, onda je lakše podnijeti ovu bijedu i neimaštinu. Koliko god da čovjek razmišlja o svom životu, nikada ne bi pomislio da će doći na ovu razinu, biti ili ne biti, hoće li imati komad kruha i žlicu juhe da preživi dan. I tako svaki dan, priča nam gospodin Slavko, koji je na blagdan Tijelova porciju hrane potražio na jedinom mjestu u Rijeci gdje je može dobiti – pučkoj kuhinji časnih sestara milosrdnica. Njegova priča najbolje oslikava sudbine svakodnevnih posjetitelja ovog mjesta u Kresnikovoj ulici, Kuće utočišta »Sveti Vinko«, gdje najsiromašniji građani među siromašnima znaju da su njezina vrata osim nedjelje uvijek otvorena. I ovdje nije važno je li netko alkoholičar, beskućnik, narkoman, bio nekad bogat i ugledan član ovog društva ili rođen kao istinski siromah, važno je samo jedno – da je čovjek, koji vapi za onime što nikada u svijetu bogatom hranom ne smije biti luksuz. No, kako svugdje, tako i kod nas, teško je bogatom sloju ljudi zamisliti da je sve veći broj onih kojima svakodnevne brige nisu peglanje kartica, ljetovanja ili pak novi automobil, već surova borba protiv gladi. I gledajući one koji strpljivo čekaju u svakim danom sve dužem redu makar za tanjurom prežgane juhe, čini se kao da taj rat nikada neće završiti, kao da svakim danom uzima sve više ljudskih života od kojih rijetko tko izađe iz njega kao pobjednik. Stoga ne čudi da je mnogima, koji mogu svakodnevno Bogu zahvaljivati što ne dijele sudbinu oko tisuću ljudi koji se hrane u Kresnikovoj, u nekoj od četiri pučke kuhinje na području grada Rijeke, prihvatilištu za beskućnike ili pak po kontejnerima za otpad, u današnje vrijeme postalo vrlo lako zamisliti sebe s poslužavnikom i zdjelicom jedinog dnevnog obroka što će im netko darovati. A za ostatak dana, tko te pita imaš li što za pojesti. Već treću godinu kćeri Svetog Vinka, ljubitelja siromaha, nastavljaju njegov rad, bezuvjetno pružajući pomoć gladnima kruha. U tome ih ne mimoilazi borba s vlastitom nemoći oko osmišljavanja i podjele obroka. Jer, voditeljica s. Danijela Sinčić prije nego iza 13 sati otvori vrata Kuće utočišta zna da već neko vrijeme ispod 70-ak gladnih siromaha ne može očekivati, već samo više, uvijek nekog novog. Uz nezaposlenost kao glavni razlog dolaska mnogih po pomoć kod sestara milosrdnica, nerijetko se može vidjeti psihički oboljele odrasle građane, koji zbog nedovoljnih smještajnih kapaciteta osuđeni su na lutanje po gradu, a u potrazi za hranom, rado dolutaju ovamo. – Ova kriza koja nas je sve pritisnula, najviše se odražava na onima koji imaju najmanje, našim siromasima, kojih, nažalost, ovdje možete vidjeti sve više. To nam dodatno stvara probleme jer brinemo hoćemo li ih uspjeti sve nahraniti. Zahvaljujući Županiji, Nadbiskupiji, povremenim donatorima i pouzdanjem u Božju providnost, nekako uspijemo svakome dati nešto za jelo. Znam samo da ih manje neće biti, već samo može biti više. Kako su sestre sve starije i nemoćnije, neki od sadašnjih i bivših korisnika su ujedno volonteri što im dobro dođe kao radna terapija, ističe s. Danijela, voditeljica, poslužiteljica hrane, duhovnik i p
Ista slika dočekala nas je na Belvederu, Zametu, Potoku i Pećinama, kvartovima gdje su smještene gradske pučke kuhinje. Točno u podne kada ovi distributivni centri za građane koji ispunjavaju socijalni uvjet Grada Rijeke počnu s radom, ne manjka gužve pred vratima. Neki od korisnika satima prije čekaju trenutak kada će ih ljubazne djelatnice spomenutih klubova obrokom uslužiti, da bi ga ponijeli kući, ukoliko je imaju, ili na nekom drugom mjestu blagovali ručak, što je često i doručak i večera. Naime, jedino u zametskoj pučkoj kuhinji, smještenoj u prostorijama kluba za starije i nemoćne osobe, čovjek može objedovati – kao čovjek. Ovdje smo zatekli Marlen Mikac Marić, koja koordinira radom sve četiri pučke kuhinje te osmijehom i blagošću razoružava svakog eventualnog korisnika koji je »ustao na lijevu nogu«. – Zabrinjavajuće je da broj korisnika pučke kuhinje iz mjeseca u mjesec sve više raste, u prosjeku devet novih korisnika, odnosno 17 dodatnih ručkova. Inače, pučka kuhinja je idejno zamišljena za pomoć prvenstveno starijim socijalno ugroženim građanima i obiteljima, a sve je veći broj radno sposobnih, a nezaposlenih pojedinaca, nažalost i brojnih mladih ljudi. Još uvijek najviše je onih iznad 50 godina. Zanimljivo je da nezaposleni, koji su nedavno iznenada postali naši korisnici, ne gunđaju o jelu što se dijeli, za razliku od »socijalaca« kojima često nije po volji, ističe Mikac Marić. Prije su uglavnom red za ručak činili samci, a sada ga čine cijele obitelji. Jedan problem je uspješno riješen, a to su agresivne psihički bolesne osobe, kojih se uz pomoć zaštitara uspjelo ukloniti, posebno iz pučke kuhinje s Belvedera. | |
|
Preuzeto iz Novog Lista http://www.novilist.hr/
------------------
lp, boro
http://budan.blog.hr/