Ako nije u sprezi sa Sotonom, bit će da don Anđelko Kaćunko spava s anđelima. Kancelar Vojnog ordinarijata, dakle glavni vojni kapelan Hrvatske vojske, pridružuje nam se u američkoj produženoj limuzini nma putu u zagrebački noćni klub na jezeru Jarun, gdje ćemo promovirati knjigu «Gola istina». Nives Celzius, autorica toga djela, upravo tiskanog u trideset tisuća primjeraka, odjevena u neku zanemarivu sitnicu od lamea, sjedi naprijed i u kameru daje intervju za «Red Carpet», trač-organ hrvatskog televizijskog tabloidizma. Don Kaćunko primjećuje bocu pjenušca, pa u šali predlaže da se s njim malo polijevamo. Čovjek zaista nije uštogljen, iako je ušiljen popić sa svečenićkim okovratnikom koji mu pleše oko mršavoga vrata. Nives je moja stara prijateljica: dok sam uređivao «Playboy», pozirala je gola za hrvatsko i srpsko izdanje, a zatim smo je dvosmisleno proglasili za «nacionalnu zečicu», znajući da može proći i ovdje, jer je, zapravo, crnogorskog porijekla. Otac joj se zvao Spaso Čanković, bavio se nešto modom, pa otišao na kvasinu i skrenuo na budizam, promijenivši ime u Anej Sam. Versatilnu i obdarenu, vodio sam Nives u Los Angeles na veliki party kod Hugha Hefnera. Hef je priređivao zabavu u svojoj kući na Beverly Hillsu povodom pedesete godišnjice izlaženja njegova legendarnog magazina. Nives Celzius, prirodna i najljepša kao naša obala, bila je ondje zgodinija i od one dvije anoreksičarke, bogataške propalice, Paris i Nicky Hilton, koje su se muvale oko šanka kao izgladnjele hijene, iako su ranije vjerojatno već posaugale bocu votke i nekoliko lajni kokaina. Čedna Nives ima čisto, gotovo djetinje lice, ten bez mane i strahovito poprsje, poput onih senzacionalnih «Playboyevih» duplerica iz šezdesetih godina, prije nego je «dolina lutkica» postala «silikonska dolina». Nosi ih lako i prirodno, kao što je Billy the Kid nosio Colt 0.45. A sad je napisala senzacionalnu knjigu o svom životu, pa smo je don Kaćunko i ja promovirali u zagrebačkom noćnom klubu.
Na Jarunu, Nives dočekuje počasni špalir nogometaša u svilenim dresovima, te krdo fotografa koji nas zasljepljuju bljeskalicama. Nastala je pomama - akreditirano je više od stotinu fotoreportera te petnaest televizijskih ekipa iz cijele regije, uključujući ENG-tim makedonske državne televizije. Imali smo uključenje u večernje vijesti zagrebačke Nove TV. Ovo je najveći medijski događaj na Balkanu poslije smrti druga Tita, kažem beogradskom piscu bestselera o tamošnjem džet-setu koji je na kioscima planuo u sto tisuća primjeraka. On je Nivesici donio ugovor za srpsko izdanje njene knjige, u kojem opisuje svoj predživot griješnice, te put od nogometaša do nogometaša, preko nekih talijanskih plejboja, hrvatskih rock-zvijezda i glamuroznih crnogorskih gangstera. Sad se malo smirila, udana za «Dinamova» braniča s kojim ima dvoje djece. Krasne bebe, dojila ih je ekskluzivno za «Red Carpet», pa don Anđelko, vješt medijski operater, kaže da je njena knjiga značajan dokument koji ilustriura moralnu pogibelj promiskuiteta, ali sa sretnim završetkom, majčinstvom i pokajanjem. Usporedio je «Golu istinu» s knjigom svetoga Augustina. Katolički dnevnik «Glas Koncila» potom će prihvatiti njegovu tezu, podržati knjigu koja je puna seksa i lascivnih epizoda (izdavač je već doštampao petnaest tisuća primjeraka), ali upozoriti da je usporedba sa sv. Augustinom nategnuta, jer je on bio puno veći griješnik! Ja kažem u svojoj najavi da je Nivesičina knjiga čista istina, totalno iskren prikaz njenog iskustva, te stoga prava literaratura – danas nitko ne želi ni sekundu potrošiti na fikcionalizacije, a magijski realizam privlači još samo seljake. Moj zagovor i predgovor koji sam napisao, ne bi, međutim, izazvali ovakva medijsku oluju, da nije bilo vještog don Kaćunka. On je prirodni talent za publicitet, priželjkuje ga i u njemu pliva kao riba u vodi. Na internetu ima svoj stranicu, zovu ga Don Blog, te piše za «Arenu», koja bi se mogla smatrati hrvatskim bulevarskim listom, da na periferiji gdje se čita, ima kanalizacije ili nekih bulevara.
Don Kaćunko je genijalni promotor, koji osjeća što treba pogurati, čemu spustiti rampu, kako šokirati auditorij i proizvesti spin. Napao je Severinu, proglasio je nemoralnom, budući da precizno uočava njenu inherentnu grubost, spremnost da uspjeh ostvari na bilo koji način, i čednost Nives Zeljković, koja je žrtva duštva i okrutne sudbine. Nije jako obrazovan taj pop iz Poljica, starodrevne utvrde hrvatskog ultramontanizma, ali ima dobre instikte prirodnog talenta za public-relations, kojega je Providnost stavila na dispoziciju hrvatskoj katoličkoj crkvi istodobno kad i onog zavezanog tipa, koji strahovito muca, izjavljuje najnepopularnije stvari, a nosi zlatnu mitru i štap u obliku upitnika, buduči da je u zao čas postavljen za zagrebačkog nadbiskupa te poklopljen po glavi crvenim kardinalskim klobukom. «Don Kaćunka su trebali imenovati nadbiskupom», kažem onima koji su me spremni slušati, «Kaćunko bi ih s lakoćom izvukao iz neviđenih neprilika u koje su se uvalili navaljujući da se donese nazadnjački zakon što uskraćuje podjednaka prava homoseksualcima, pa ih je i premijer, na kojega su računali, jer su mu odradili prošle izbore, naposlijetku ostavio na cjedilu!»
Nevjerojatno je da su tako neoprezno ušli u živo blato – homoseksualizam, uključujući pedofiliju, tema je od koje bi trebali bježati milijun kilometara. Ako se počnu ispričavati za sve ono za što bi trebali, neće se zaustaviti do isprike za Jahvinu neodmjerenu reakciju na situaciju u Sodomi. Nedavno je u nekoj hrvatskoj zabiti ubijen jedan svećenik. Ispostavilo se da je šarao sa ženskama po selu. Ubio ga je ljubomorni suparnik. Prvo se mislilo da je nešto oko para, jer je gradio novi zvonik, pa kupio novi džip. «Hvala dragom Bogu», kažem prijatelju popu, «što barem nije ispala homoseksualna afera, ovo se ipak da izdržati!» On odmahuje glavom, skeptičan zbog mnogobrojnih financijskih skandala Crkve. Čini se da se udružila s gangsterima koji u Zagrebu ulaze u lukrativne pothvate gradnje i razvoja nekretnina. S gradonačelnikom Bandićem, nominalno komunjarom, podižu pak naselje za socijalne slučajeve, gdje će korumpirana administracija zaraditi teške pare. Prilikom otvorenja gradilišta, Bozanić je dobacio gradonačelniku: «Osnujte vi nama hrvatski SDP, pa ćemo vas podržati!» Hercegovac koji je uoči prošlih izbora trčao maraton za Gospu u Širokom Brijegu, Bandić zaista nije Trocki, štoviše, bolje nego u SDP, gdje ga mrze i boje ga se, uklopio bi se u desničarsku ekipu premijera Sanadera koji gradi tuđmanizam s ljudskim licem, pa korupciju nastoji prebaciti u «outsource», tajnim partnerima iz drugih stranaka i s nezavisnih lista. Zanimljivo je da je identičnu ponudu, istim riječima, drug Tito svojedobno dao blaženom Stepincu: 'Osnujte vi hrvatsku Katoličku crkvu, pa ćemo vas podržati!' No što će Crkvi koalicija s lupežima koji su pali s Marksa, a pune novine svojim financijskim aferama? Kao da Crkva već nema dovoljno problema s vlastitim imidžem! Hijerarhija je nevjerojatno reakcionarna čak i po katoličkim mjerilima. Nedavno su biskupi, skupa s hrvatskim akademicima, izdali priopćenje u prilog Ante Gotovine, kojemu se sudi u Haagu. Bivši sitni marsejski gangster koji je pet godina ležao u francuskom zatvoru zbog razbojstva, postao je general-pukovnik Hrvatske vojske, iako nije završio ni jedan razred osnovne škole. Od naobrazbe ima samo ronilački kurs u Legiji stranaca. «Pa neka ga uzmu u Akademiju nauka, kad im se toliko sviđa», kažem kome god me želi slušati, «ionako nisu htjeli primiti Miroslava Radmana, najvećeg hrvatskog učenjaka, koji je član Francuske akademije nauka. Baš bi im Gotovina dobro legao u prvi razred te njihove Akademije, koja je postala jedna komična ustanova puna primitivnih klerikalaca!»



Biskupi su reakcionari i protive se europskoj uljudbi, kanonici su koruptivni, a župnike ne smiješ ostaviti na samo s ministrantima. Crkve po gradovima pune su, ali nema poziva za svećeničku službu, pa se uvoze kadrovi iz pasivnih krajeva. Izgubili su svoju organsku inteligenciju. O Isusu pišu samo protestantski teolozi, a kod katolika jedino se čuje – Marija, Marija, iako je žena uzdignuta na nebo prije samo stotinjak godina. Nepismena izraelska pastirica postala je Kraljica Hrvata, malenog naroda za koji nikad u životu nije čula. Ipak je to ne smeta da se svakog dana u 18.30, točna poput televizijskog dnevnika, ukaže u bosanskom selu Međugorju skupini od šest vidjelaca. U posljednje vrijeme počela im se, štoviše, prikazivati u Italiji i Chicagu, gdje god otputuju na turneju, zarađujući brda novaca od priloga lakovjernih kršćana. Mostarski biskup stoga se jako ljuti. On je nadležan franjevcima u čijoj se župi čudo događa svakog dana već dvadeset i sedam godina - ukazanja su, naime, počela 1981., točno na dan desete godišnjicu Desete sjednice CK SKH, kao izravna nebeska potpora Savki Dapčević Kučar i smijenjenom prohrvatskom «nacionalističkom» partijskom rukovodstvu! Ljuti se pa je čak napisao teološku raspravu o tome kako «šutljiva djevica» koja nijemo zrači majčinstvom nikad, ni u Novom zavjetu ni dvije tisuće godina poslije toga, nije progovorila ni riječi – mučaljiva je bila i u Fatimi! – ali se odjednom rastorokala kao seoska snaša čim je došla u Međugorje, gdje je do sad dala deset tisuća izjava u kojima, doduše, nije ništa rekla. Biskup je pokušao disciplinirati fratre, ali je njima privržena paraeklezijastička orghanizacija «Mir i dobro», sastavljena od ratnih veterana, nalemala biskupova sekretara. Generalni kapitul franjevačkog reda nato je ekskomunicirao šest buntovnih redovnika hercegovačke provincije, koji su prkosno nastavili dijeliti sakramente, pa su čak našli nekog popa po imenu Srećko i proglasili ga svojim šizmatičkim biskupom, ali se ubrzo pokazalo da je tip nesvršeni seminarist, naravno gej, kojega u Švicarskoj traže zbog neke pronevjere. Ako im pukne biznis s djevicom Marijom, koji za sad sjajno ide, jer ih je posjetila polovica Filipina, pa su imali nekoliko milijuna hodočasnika i zaradili milijarde, mogu prodati svoju priču za sižej ultimativne sapunice «Bila Marija». Zbilja, Hrvatska je zemlja čuda. Kako je onda moguće da je crkvena hijerarhija u takvoj idejnoj i moralnoj krizi, a narod pršti od pučke pobožnosti, pa iza svakog ugla imaš nekog modernog sveca, blaženika, stigmata ili vidjeoca?
Puno otkriva dihotomija između kardinala Bozanića i jednog čudesnog, malo vražjeg đakona iz njegova rodnog mjesta...
Bozanić je iz Vrbnika na otoku Krku, iz hrvatskog kršćanskog praiskona, gdje se nalaze najstarija ranokršćanska crkva, sveti Donat iz jedanaestog stoljeća, te druga najstarija, Krševan ili Hrisostomos, Zlatousti, čudesni očuvani primjer ranokršćanskog stila, koji poput Stonehangea u svojoj strukturi sadrži astronomski sunčev kalendar. Na Krku su i danas seljaci silno pobožni, iako placeve uz more prodaju za milijune eura. Bozanić se pak rodio u socijalizmu i u teškom siromaštvu i, kad je odlazio na teološki studij u Rim, akademik Fučić, krčki paleograf koji je proučavao glagoljicu u benediktinskim samostanima na otoku, dao mu je dva svoja stara odijela. Iako Bozanić nije ni malo rječit, niti neki lumen, ali je ispravan te odan instituciji – takvi su i u Partiji najbolje napredovali – ekspresno je dotjerao do biskupa grada Krka, koji su držali Frankopanovi. Zatim je postao riječki nadbiskup a kad je zagrebački, Franjo Kuharić penzioniran, imenovan je na njegovo mjesto. Kuharić je doživio tešku sramotu da mu Vatikan dvaput odbaci ternos – njegov izbor od tri kandidata. Kurija mu nije vjerovala, jer se preko svake mjere slizao s Tuđmanom, te pokrivao njegovu ratnu politiku. I, kad je otišao u penziju, zamijenili su ga s mladim čovjekom koji je još bio student, kad je on već postao kardinal, i to iz dijeceze koja nema veze s njegovom nadbiskupijom. Zagrebačka se ekipa crnorizaca nikad nije oporavila od te uvrede, niti navikla na tipa koji strahovito zamuckuje, pjevuši, te hrvatski govori lošije od afričkog crnca Antimona koji nastupa u televizijskoj humorističkoj emisiji «Večernja škola». Kao predsjednik biskupske konferencije, kardinal je pak pokušao malo obuzdati desničarsku revnost hijerarhije, ali kako nije uspio nametnuti svoj autoritet, i sam se založio za sve moguće konzervativne ludosti, od zabrane rada nedjeljom, do legislativnih ograničenja spolne ravnopravnosti. Kad Crkva krene u takav sukob s modernim društvom, odmah je u nevolji, što pogotovo vrijedi za ovu crkvenu organizaciju, kojoj nedostaju nadahnuće, nadahnuti ljudi i kredibilnost, koju su izgubili zbog strahovite pohlepe za novcem i imovinom: da vidi te zloupotrebe, Isus bi se okretao u svom kenotafu! Pokušavajući prikriti nedostatak inspiracije, Crkva je krenula u političku borbu, pa diže rulju plakanjem na blajburškom stratištu, te oživljavanjem antikomunizma iz 1945. godine. Tome se priključio i bezidejni Bozanić pa je predsjednik Mesić, koji se u zadnje vrijeme počeo prikazivati kao veliki antifašist, poslao svog vanjskopolitičkog savjetnika, bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, Budu Lončara, da poprazgovara s papskim nuncijem. Tu je medij zaista bio sama poruka – valjani Budo, optužuju ga neki preživjeli ustaše, osobno je u inozemstvu likvidirao pripadnike jezuitske križarske organizacije, preko koje su Pavelića i ostale kvislinge prebacivali u Rim, u hrvatski zavod svetog Jeronima. Navodno je križarskog kolovođu dr. Protulipca Budo 1946. osobno dočekao u Trstu te likvidirao s dva metka u čelo. Smrtonosni pogodak i tzv. «ovjeravanje», standardna enkavedeovska tehnika, možda malo i upućuje na ovog bivšeg šefa analitike, dakle glavnog taktičara jugoslavenske inozemne obavještajne službe SID, koja je nastala od Ozne. Znači, ako Budo navrati kod papskog nuncija, da mu se, po predsjednikovu nalogu, požali na kaptolsku bulumentu, ovima, naravno, padne mrak na oči...



S blijedim Bozanićem, u Vrbniku je u isti razred osnovne škole išla jedna djevojka, koja se poslije udala za čovjeka po imenu Sudac, pa s njim dobila dijete, maloga Zlatka, koji će u momačkoj dobi osjetiti vokaciju, te odabrati svećenički poziv. Završio je teologiju, otpjevao misu i dobio mjesto đakona na Krku. No, ne lezi vraže, mladi popić pomalo neobične fizionomije, koji pudra lice da mu bude sablasno bijelo, a obrve oblikuje kao Michael Jackson, odjednom je prokrvario na Isusuove rane, kao davno otac Pio s druge strane Jadrana! «Arena» i ostali mediji stali su tome poklanjati neobično veliku pažnju. Nagrnuli su učenici, molioci iscjeljenja i molitveni fanatici, pa je biskup sklonio ekstrovertiranog đakona na Lošinj, u selo Ćunski, odmah pored tamošnjeg aerodoroma. Uskoro, stigmat je i ondje bio okružen cijelom sljedbom, koja je upijala njegove riječi, kad nije nastupao na turnejama po Hrvatskoj ili iscjeljivao iseljeništvo u Kanadi. No, pravi problemi nastali su tek kad je otkrio desničarske ekstremiste, a oni njega. Dok Gotovina nije izručen u Haag, Sudac mu je bio ispovjednik, a zatim, preuzeo je umirovljenog stožernog komodora Lošu Domazeta te razne druge komunističke apostate. Čim ih uhvati za ruku, oni zaplaču, tvrdi sudionik molitvenih susreta u kući pokojnog generala Bobetka, gdje su se svi počeli nalaziti pa poigravati mišlju o desničarskom državnom udaru. Ti bi budalaši imali problema da odluče opljačkati benzinsku stanicu, pa je ideja brzo propala, a Crkva je Sucu ipak malo sabila rogove. Već dugo se o njemu puno ne čuje, jer hrvatska čudesa nisu od trajnog nadnaravnog materijala, izližu se i postanu providna, a birokracija uvijek pobjeđuje iskrene fanatike, što se vidi i u Novom zavjetu. No, uza sve izazove, rascijepljena između pučke pobožnosti primitivnih vjernika i državotvorne teokracije crkvenih prelata, hrvatska katolička crkva dobro posluje – ipak je to, kako mi reče neki dan jedan austrijski trgovac nekretninama, «najstarija firma u gradu...».

19.08.2008.

www.vaseljena.blog.hr