Ricchard Dawkins, u knjizi "Sebični gen", piše: "Iznosim tvrdnju da smo, jednako kao i sve ostale životinje, samo strojevi koje određuju naši geni. Naši su geni, poput uspješnih gangstera iz Chicaga, uspjeli u nekim slučajevima i po više milijuna godina preživjeti u izrazito natjecateljskom svijetu. To nam daje pravo očekivati od naših gena određena svojstva.  

 

  

 Ja tvrdim da je nemilosrdna sebičnost dominantna osobina koju treba očekivati od svakog uspješnog gena. Ta sebičnost gena obično će dati povod sebičnosti u ponašanju jedinke. "Dalje Dawkins navodi: "Oni nisu izumrli, jer to su stari majstori umjetnosti u preživljavanju. Ali ne tražite ih kako slobodno plutaju u moru jer su od te viteške slobode odavno odustali. Sada se gomilaju u velikim kolonijama, sigurni unutar golemih trapavih robota, zapečaćeni i odvojeni od vanjskoga svijeta, s kojim komuniciraju vijugavim, posrednim putovima i kojima upravljaju putem daljinske kontrole. Oni se nalaze u vama, u meni, stvorili su nas, naše tijelo i duh; njihovo očuvanje konačni je smisao našeg postojanja. Dug put su prešli ti umnoživači. Sada se kreću pod nazivom geni, a mi smo njihovi strojevi za preživljavanje."

 

  

  

GLAVNI KRIVCI ZA BOLESTI   

   

Do 2003. godine biotehnolozi nastoje završiti projekt nazvan "ljudski genom", u kojem će tri bilijuna kemijskih oznaka činiti molekularni zapis iz kojeg će biti vidljiv sastav svakoga od oko 80.000 gena, koliko se pretpostavlja da ih imamo, i točna lokalizacija svakog od njih na nekom od 23 para kromosoma. Znanstvenici će moći otkriti uzroke mnogih bolesti kad budu poznavali ulogu svakog gena. Budu li znanstvenici sekvencionirali genome drugih organizama, možda saznamo što nas razlikuje od njih. Kad projekt "ljudski genom" bude gotov, predstavljat će standardni zapis, na osnovi kojeg će se onda odrediti koliko se individualna DNA razlikuje od referentnog genoma. Geni su krivi za sve. Znanstvenici su otkrili gen koji svojom aktivnošću omogućuje da stanica sagori više kalorija u svoje energetske potrebe, a to rezultira manjom količinom kalorija koje će se pohraniti kao masne rezerve. Dean H. Hamer iz Nacionalnog instituta za tumore Bethesda izvijestio je javnost da muškarci vjerojatno nasljeđuju predispoziciju za homoseksualnost preko gena na X-kromosomu, koji im prenosi majka. Ako postoji genetska predispozicija za shizofreniju, onda je vezana za kromosom 6. To je mali segment DNA, sastavljena od nekoliko stotina gena, koji možda i sadrži gen odgovoran za nastajanje shizofrenije, mada su njegov identitet i način na koji funkcionira za sada nepoznati.

 

  

U stanici dojke postoji tzv. gen supresor, koji kodira sintezu bjelančevine maspin; ako se on aktivira, ne razvija se rak dojke. Maspin usporava rast tumora, invaziju i metastaziranje u okolna tkiva, a u tumorskim stanicama ima ga vrlo malo ili ga nema, pa se nameće zaključak da je maspin vrlo dobar lijek protiv tumora dojke.

 

 

David Lane sa Sveučilišta Dandee otkrio je da je u više od 60% tumora uključen protein gena p53. Ako je stanična DNA toliko oštećena da potiče rak, p53 prestaje se smanjivati i prelazi u akciju. Njegova količina raste te sprečava množenje stanica dok se šteta na DNA ne popravi, ili može spriječiti štetno množenje aktivirajući samoubojstvo stanice, ili može mutirati tako da ne može funkcionirati, pa stanice postaju ranjive na rak. Neke su mutacije tog gena nasljedne, a neke nastaju slučajno ili zbog utjecaja kancerogena. Mogućnost terapije temeljene na genu p53 velika je i istraživanja u tom smjeru nastavljaju se.

 

   

 

GENI NISU IGRAČKA

 

  

Suvremenom tehnologijom stvaraju se životinje koje su pogodne za komercijalnu distribuciju, npr. ribe bržeg rasta i veće tolerancije na hladnoću, ali to je velika prijetnja integritetu, ravnoteži i budućoj evoluciji života na Zemlji. Najvažniji su rizici pri tome:

 

1. raspad ekosustava, lokalnog ili globalnog, s gubitkom bioraznolikosti, prekidi lanca hrane i uništenje centara bioraznolikosti važnih usjeva,

 

2. stvaranje novih biljnih bolesti, novih nametnika i novih varijacija korova koji su otporni na postojeće kemikalije,

 

3. genetsko zagađenje slučajnim uvođenjem defektnih gena u genski sklop, koje može oslabiti snagu i sposobnost vrsta,

 

4. poremećaji ekologije tla i smanjenje plodnosti tla,

 

5. povećano korištenje otrovnih, kancerogenih i mutagenih poljodjelskih kemikalija sa zagađenjem i, zbog toga, većim pobolom od raka, prirođenih anomalija i drugih bolesti.

 

   

  

KONTROLORI STANICA

 

 

Za liječenje tumora vjerojatno bi trebalo koristiti nanostrojeve, opisane u knjizi "Antitijela" Kevina J. Andersona. To su sićušni, samoobnavljajući strojevi, dovoljno maleni da mogu prodrijeti i djelovati unutar ljudske stanice, prilagodljivi da sklope gotovo sve i dovoljno pametni da sami točno znaju što čine. Budući da je svaki nanostroj tako malen, on svoje dijelove može pokretati velikom brzinom (sjetite se kolibrićevih kriča). Roj nanostrojeva može projuriti hrpom otpada ili spremnikom morske vode i odvojiti svaki atom zlata, platine, srebra, pospremiti ih u prikladne posude i sve to izvesti u potpunoj tišini, ne ostavljajući za sobom nepotrebni otpad i nered.

 

Unutar ljudskog tijela, nanoizviđači mogu djelovati na isti način kao što djeluju bijela krvna tjelešca, boreći se protiv bolesti, bakterija i virusa samo, za razliku od njih, nanodoktori mogu pregledavati i vrpce DNA, pronaći svaku pojedinu stanicu koja je postala kancerogena, tada reprogramirati njenu DNA, popraviti sve greške i mutacije koje pronađu. Što bi se dogodilo da proizvedemo neuništive strojeve koje bismo ubrizgali u tijelo, da u njemu djeluju kao nekakva biološka policija, roboti mikroskopske veličine, koji tragaju i popravljaju oštećenja na celularnoj razini?

 

Pretpostavite samo da je jedan od naših prvih nanostrojeva, najjednostavniji model bez zaštitnih programa, slučajno pobjegao iz laboratorija. Ako on sam sebe počne umnožavati, a svaka kopija načini druge, za otprilike 10 sati dolazimo do brojke od šezdeset osam bilijuna nanostrojeva. Za manje od dva dana, jureći nanostrojevi mogli bi rastaviti čitavu Zemlju, molekulu po molekulu. Samo dva dana od početka do samoga kraja! Razmislite kada je jedna vlada donijela svoju odluku tom brzinom, čak i u slučajevima najveće opasnosti. Očajnički koraci poduzimaju se kad zakažu svi uobičajeni načini liječenja, počev od laetrilne terapije (laetril - 1 mandelenitril je kontroverzni lijek, kojem se pripisivala moć izlječenja od raka, pripravljen od breskvinih i marelicinih koštica, a u sebi je sadržavao 6% cijanida pa ga je zabranio Američki odbor za lijekove), molitava za izlječenje, meditacije s kristalima ili bilo koje od posljednjih slamki spasa, za koju se hvataju neizlječivi bolesnici. Nanotehnologija predstavlja veliku opasnost jer, da je načinjena i najmanja pogreška u izgradnju i prilagođavanju "bioloških policajaca" ljudskoj DNA, oni bi mogli postati najveća opasnost na staničnoj razini. Nanožderači bi se mogli razmnožavati i prenositi s čovjeka na čovjeka. Kod zdravih bi ljudi mogli uzrokovati radikalno bujanje tkiva, unoseći nered u njihovu genetičku strukturu."

 

U pozitivnom smislu, nanostrojevi bi mogli zaliječiti ranu od metka bez ikakvih posljedica, izliječiti leukemiju, polako, stanicu po stanicu, tako da je bolesniku sve bolje i bolje, a kad izliječe bolesnika, odnosno kad završe posao, oni bi se trebali isključiti i rastopiti, odnosno nestati. Pred biotehnologijom su zaista velike i nepredvidljive mogućnosti i, poput trudne žene, nitko ne zna što će ona donijeti na svijet.  

 

  

  

Petar Radaković, dr. med.