Tko je bio taj velikan rimske povijesti za kojeg neki autori poput Alfreda Duggana, pisca knjige "Gaj Julije Cezar" tvrde da je bio "... najveći čovjek kojeg je Rim ikada dao."

BOŽANSKO PORIJEKLO

Cezar je pripadao porodici Julija (gens Iulia). Po očevoj liniji bio je potomak Romula koji je, prema legendi, preko Eneja vukao porijeklo od same boginje Venere. Tako je porodica Julija za sebe mogla tvrditi da je božanskog porijekla. S majčine strane potomak je Marka Anceja, antičkog rimskog kralja. Očeva sestra Julija bila je žena Gaja Marija sjajnog vojskovođe seljačkog porijekla koji je porazivši Cimbre i Teutone bio proglašen trećim osnivačem Rima. Kad se Cezar rodio, Marije je već šesti put za redom bio proglašen konzulom i mogao se tada, da je htio, proglasiti i kraljem budući da je imao podršku stranke populista a i samog naroda.

Ulazak Lucija Kornelija Sule u Rim i njegovo proglašavanje diktatorom, označilo je kraj dominacije populista. Sula je Cezara, koji je odbio poslušati njegov savjet da se razvede od Kornelije, kćerke populističkog vođe Cine, poslao u progonstvo. Odbijanjem poslušnosti Suli, Cezar je već u dobi od osamnaest godina pokazivao karakterne osobine koje će ga određivati tijekom čitavog života   buntovništvo pa čak i doza subverzivnosti spram svega što je konzervativno i tradicionalno. Na nagovor obitelji i prijatelja, Sula je kasnije pomilovao Cezara ali je naslućivao da će jednog dana ovaj mladić srušiti sve što su on i rimska oligarhija gradili jer "... taj Cezar vrijedi šest Marija" (Gaj Svetonije Trankvil "Dvanaest rimskih careva").

PRENISKA OTKUPNINA

Vrativši se 77.g.pr.Kr. u Rim, odlučuje otići na Rodos da bi učio govorništvo kod najboljeg učitelja retorike njegovog doba, Apolonija Molona. Na putu za Rodos zarobljuju ga gusari tražeći za njega otkup   20 talenata. U pravom cezarovskom stilu on prosvjeduje što život jednog Julijevca procijenjen na tako nisku svotu i nudi im 50 talenata i prijeti osvetom kada bude oslobođen. Kasnije je Cezar ovu prijetnju i ostvario.

Sedamdesete godine prvog stoljeća političke prilike u samom Rima bile vrlo burne. Na političkoj sceni dominiraju dvije figure   Marko Licinije Kras, koji je sa svojim trupama ugušio Spartakov ustanak 73.g.pr.Kr, i Gnej Pompej Magnum, genijalni vojskovođa koji je porazio najljućeg rimskog neprijatelja Mitridata, partskog kralja i pobjedonosno se vratio u Rim. Njih dvojica će 70.g.pr.Kr. biti imenovani konzulima.

USPON PREMA VRHU

U starom Rimu vrijedilo je pravilo postupnosti u usponu u političkoj hijerarhiji. Do viših se funkcija dolazilo službovanjem na nižim funkcijama, a presudno za politički uspon bilo je služenje u rimskoj vojsci. Cezar je to znao te stoga i prihvaća vojnički poziv i odlazi u Hispaniju prethodno se zbliživši s Krasom kako bi osigurao svoj položaj u političkom životu Rima. Ojačavši tako svoje pozicije njih dvojica sklapaju svojevrsni sporazum s Pompejem. Bio je to nagovještaj budućeg Trijumvirata koji će u pravom smislu funkcionirati za vrijeme Cezarovog konzulovanja 59.g.pr.Kr.

Godine 65.g.pr.Kr. jedan je događaj gotovo doveo u pitanje Cezarovu političku karijeru. Bila je to urota Katiline, Krasovog štićenika. Zbog Krasa Cezar se, protivno Ciceronu koji je bio za smrtnu kaznu urotnicima, zalagao za blažu kaznu i time navukao na sebe sumnju da je i on umiješan u urotu. Ipak, osuda se zadržala samo na Katilini i njemu bliskim suradnicima te nije dotakla Cezara i Krasa.

Po prethodnom dogovoru između trijumvira, Cezar je, nakon obavljanja funkcije kvestora, edila, pontifex maximusa i pretora bio 59.g.pr.Kr. imenovan rimskim konzulom. Odmah je pristupio reformama i radikalizaciji nekih zakona. Donio je novi agrarni zakon koji je obećavao podjelu državne zemlje ratnim veteranima i bezemljašima. Za aristokraciju je to bio znak da se počinju obistinjavati Sulina upozorenja o Cezarovim rušilačkim namjerama protiv svih tradicionalnih vrijednosti. Agrarni je zakon i suviše podsjećao na slične pokušaje braće Grakho i Gaja Marija. Cezar je želio stvoriti slobodnu Republiku i stoga tražio pristalice u redovima građana i običnog puka. Rimsko su društvo potresale brojne polemike i krvavi sukobi. Ubrzo je Cezar zatražio da se Komicije, narodne skupštine, izjasne za ili protiv novog agrarnog zakona. Komicije su stale uz Cezara.

NAMJESNIŠTVO U GALIJI

Krajem 59.g.pr.Kr. Cezaru se ukazala jedinstvena prilika, koja je bila presudna za njegov daljnji politički uspon   dobivanje namjesništva u provinciji Galiji. Galija je za Rim bila osobito važna provincija i zato je službovanje u njoj značajno doprinosilo ugledu nekog političkog djelatnika.

U vrijeme osnivanja Rima Gali su vladali čitavom Italijom sjeverno od Apenina (kasnija Cisalpinska Galija). Smjeli ratnici, a uz to vrlo visoki, bili su vrlo nezgodani protivnici Rimljanima koji su bili niskog rasta. U Cezarovo doba, Cisalpinska se Galija ubrzano romanizirala a njeni žitelji dobivali rimsko državljanstvo. No postojao je i drugi dio Galije, još uvijek neobuzdan, gotovo nepoznat. Bilo je to područje Transalpinske Galije koje je obuhvaćalo područje današnje Provanse i središnje Francuske pa sve do područja preko Rajne. Područje Transalpinske Galije, pogotovo njen prekorajnski dio bio je ishodište neprestanih previranja i pobuna galskih plemena protiv rimske dominacije.

GALSKI RATOVI

Cezar je vodio teške okršaje protiv uvijek brojčano nadmoćnijeg protivnika, no zahvaljujući svom nenadmašnom talentu za ratnu strategiju i taktiku i gotovo karizmatskom moći kojom je vodio svoje hrabre borce, Cezar je nad Galima izvojevao sve pobjede.

U povijesti Cezarovog ratovanja u Galiji dvije će velike bitke ostati urezane u sjećanje: bitka s vođom Germana Ariovistom i bitka s Vercingetorigom. Ovaj posljednji je bio najvrsniji strateg kojeg su Gali ikada imali, a uz je bio to hrabar i pravedan ratnik. Skupio je 53.g.pr.Kr. protiv Rimljana golemu vojsku od oko četrsto tisuća Gala. Ipak, ni Vercingetorig nije bio dorastao Cezarovom ratničkom geniju.

Rimska vojska (od Marijevog doba isključivo profesionalna), bila je zasigurno najdiscipliniranija vojska svog doba i uvježbana ne samo u ratničkom umjeću, već i u gradnji cesta, mostova, fortifikacija, pa čak i brodova.

Ako je vrhovni zapovjednik znao njome rukovoditi i uspostaviti dobru komunikaciju s vojnicima, stvorila bi se vrlo prisna veza između zapovjednika i vojnika. U uspostavljanju te prisnosti Cezar nema premca u povijesti ratovanja . Uvijek u prvim redovima, najhrabriji, najizdržljiviji, dijeleći istu hranu i uvjete života s običnim vojnicima Cezar je postigao da su njegovi legionari bili spremni s njime ići i u smrt. "... U svom grimiznom plaštu bio je pravi bog rata, uvijek spreman izvući mač, a tamo gdje bi se pojavio čak bi i veteranima rastao borbeni zanos." (L. Vincenti "Cezar").Beskrajna odanost vojnika prema Cezaru doći će najviše do izražaja u vrijeme ratovanja protiv Pompeja.

POKORENA GALIJA

Do 51.g.pr.Kr. Cezar guši i zadnja žarišta otpora u Galiji. Odlazeći nakon devet godina ratovanja iz Galije, ostavio je za sobom romaniziranu zemlju koja će mu ostati pokorna tijekom svih godina trajanja građanskog rata. Ipak, bio je to doista tragičan kraj Gala. Za tih devet godina ratovanja poginulo ih je više od milijun i isto toliko završilo na italskim tržnicama roblja, a Cezar je u Rim dopremio toliko opljačkanog blaga iz galskih riznica i hramova da je to prouzročilo pad vrijednosti zlata za dvadeset i pet posto.

No Cezar nije namjeravao potpuno uništiti Galiju već je romanizirati uvođenjem latinskog jezika i davanjem građanskih prava mnogim galskim plemićima. Porezi su u Galiji pravično podijeljeni i pravično sakupljani. Galima su otvorene mogućnosti napredovanja u rimskoj vojsci. Ukratko, Cezar je stvorio uvjete u kojima će Galija postati prava rimska provincija.

Ratujući s Galima Cezar ih je dobro upoznao i prije svega poštovao. O tome svjedoče zapisi u njegovu monumentalnom djelu "De Bello Galico", u kojem sa začuđujućom objektivnošću iznosi razloge galskog otpora rimskoj vlasti. U zamišljenom dijalogu kojeg u knjizi vode Cezar i pobunjene galske vođe vidljivo je razumijevanje i svojevrsno priznavanje legitimnosti njihove borbe za slobodu, jer, kaže Cezar, nitko ne voli živjeti u ropstvu.

U prekidima ratovanja u Galiji Cezar poduzima ratne ekspedicije u svrhu proširenja rimske vlasti nad dotad nedostuonim područjima kao što je Britansko otočje. Ova tajanstvena zemlja fascinirala je Rimljane koji su je zamišljali kao zemlju mrtvih ili barem predvorjem Hada. Interesantni su Cezarovi zapisi o Britaniji za koju navodi da je sjedište organizacije druida   po Cezarovom navođenju vrlo moćne institucije koja je vezivala sva keltska plemena i bila vrlo snažna i na području Galije. Povijesna istraživanja nisu uspjela potkrijepiti ovu tvrdnju.

Dvije poduzete ekspedicije u Britaniju završile su neuspjehom   slomio ih je jak otpor lokalnih keltskih plemena, ipak, Rim je slavio golemo proširenje svog utjecaja nad dalekim sjevernim prostranstvima.

KOCKA JE BAČENA

Za vrijeme svoje odsutnosti iz Rima Cezar nije bio u prilici da se posveti političkim prilikama u domovini koje su postajale sve nepovoljnije po njega otkada je rimska oligarhija odlučila za svog predstavnika postaviti Pompeja. Za rimsku oligarhiju Cezar je uvijek ostao buntovnik kojem se nije moglo vjerovati. Najteži udarac Cezaru nanijelo je 53g. pr. Kr. ubojstvo Krasa, njegovog najboljeg prijatelja i saveznika. Pompej je tada imenovan jedinim konzulom i vladao gotovo autokratski s neograničenim ovlastima koje mu je dodijelio Senat. Rimska je oligarhija polako pripremala teren za uvođenje monarhije. To je za Cezara značilo potpuno ispadanje iz igre što on nije mogao prihvatiti, no ipak nije bio spreman da prvi započne građanski rat. On je stoga ponudio Pompeju kompromis kojim bi se izbjegla njihova međusobna borba a time i rat oko vlasti u Rimu. Pompej, svjestan da iza Cezara stoji uvijek spremna njegova moćna vojska, bio je pripravan na dogovor, no Senat je odbio bilo kakav kompromis i tako prisilio Cezara da poduzme najradikalnije korake.

Ta odluka za Cezara nije bila nimalo laka. Prijeći rijeku Var, granicu Cisalpinske Galije i Italije s vojskom značilo je prekršiti zakon star barem četiristo godina a koji je branio svakom čovjeku da naoružan krene put Rima. Prelazak te rijeke poznatije pod imenom Rubikon s naoružanom vojskom značilo je staviti se van zakona. Nakon velikih nedoumica i teških snova Cezar odlučuje prijeći Rubikon.

Kocka je bačena! Započinje krvavi građanski rat.

Senat, koji je tako hladnokrvno odbio sve Cezarove pozive na dogovor, nije ni sanjao da će on samo 65 dana nakon prelaska Rubikona postati gospodarom Italije. U panici, Pompej i svi njegovi pobornici napuštaju Rim s namjerom da na drugom mjestu skupe moćnu vojsku kojom će se konačno obračunati s Cezarom.

Cezara u Rimu dočekuju s ovacijama. 48.g.pr.Kr. Cezar je narodnim plebiscitom proglašen diktatorom na neograničeno vrijeme. No rat još nije bio dobiven. Cezara je čekao konačni obračun s Pompejem.

RAT PROTIV POMPEJA

Nakon dugotrajnog i mučnog iščekivanja do bitke je došlo u Epiru kod mjesta Farsala 48.g.pr.Kr. Vjerni Cezarovi vojnici iscrpljeni glađu i umoreni trebali su se boriti protiv gotovo sedam puta brojnijeg neprijatelja. Ipak, Cezarov ratnički genij je uočio slabost Pompejevog konjaništva sastavljenog od mladih novaka taštih i ponosnih na svoju ljepotu.

Cezar savjetuje svoje pješaštvo da kopljima gađaju "te ljepotane" i to ne u prsa već u lice jer više od smrti oni se boje unakaženja. Izbezumljeni konjanici koji su gađani kopljima u lice dali su se u bijeg a za njima je pobijegao i čitav vojni tabor uključujući samog Pompeja. Cezar je gotovo izgubljenu bitku pretvorio u pobjedu, pretrpjevši pritom minimalne gubitke.

Pompej se sklanja u Egipat no tamo ga daje pogubiti vladar Ptolomej XIV. Neznajući za Pompejevu smrt Cezar odlazi za njim u Egipat gdje ga dočekuje vijest o tome. Cezar je zaplakao kad su mu pokazali odrubljenu Pompejevu glavu. Za čitavo vrijeme građanskog rata Cezar je bio pravedan i milostiv prema zarobljenim neprijateljima pokazujući time da mu je taj rat nametnut te da i sam žali nad tolikim prolijevanjem rimske krvi.

CEZAR I KLEOPATRA

Cezarov boravak u Egiptu urodio je i jednom ljubavnom pričom. Upoznao je čarobnu egipatsku kraljicu Kleopatru zbog koje je produžio svoj boravak u Egiptu. Iako se time izložio velikim pogibeljima prema mnogim Cezarovim biografima čini se da je to bilo najsretnije razdoblje njegova života. Ta čuvena romansa imala je za posljedicu rođenje Cezarovog i Kleopatrinog sina Cezariona.

Naposlijetku, Cezar je morao otići iz Egipta i to u novi rat. Pontski kralj Farnak, sin slavnog Mitridata skupio je veliku vojsku i ustao protiv rimske vlasti

Lakoća pobjede koju je izvojevao nad Farnakom izrečena je u čuvenoj Cezarovoj poruci Senatu: "Veni, vidi, vici" (Dođoh, vidjeh, pobjedih).

Iz Ponta užurbano odlazi natrag u Egipat odnosno u Numidiju gdje su Pompejeve pristalice protiv njega skupile deset legija. Bila je to još jedna u nizu njegovih pobjeda.

TRIJUMF

Cezar se konačno, 46.g.pr.Kr. vratio u Rim. Slavio je četiri trijumfa   za osvajanje Galije, Egipta, Ponta i Afrike tj. Numidije. Bila su to najveličanstveniji trijumfi koja je Rim ikada vidio. Priredio je gozbu za sve građane Rima te isplatio svoje vjerne vojnike. Cezar je tada bio na vrhuncu svoje slave i moći, apsolutni gospodar, suveren, gotovo bog. No Cezar je bio svjestan da njegov položaj i utjecaj uznemiruje aristokraciju te je stoga nastojao biti umjeren. Neprestano je govorio kako ne želi postati drugi Sula. Prema svojim protivnicima bio je krajnje milostiv. Međutim, Cezar nije dugo uživao blagodati mira jer uskoro mora ponovno poći u rat u Hispaniju gdje mu je opet prijetila golema vojska koju je Pompejev sin Gnej skupio u pobunjenoj Hispaniji. 17. ožujka 45.g.pr.Kr. Cezar je pobjedonosno završio posljednju vojničku bitku njegova života.

GODINE MIRA

Vrativši se u euforični Rim s olakšanjem je mogao objaviti da je konačno završio građanski rat i da je prolijevanju rimske krvi došao kraj. Proglašene su pedesetodnevne svečanosti, a Cezarov kip s natpisom "Nepobjedivom bogu" postavljen je na Kvirinalu pored kipova ostalih božanstava. Nakon četiristo godina Republike Cezar je de facto postao osmim kraljem Rima.

Senat mu je dodijelio titule Oca domovine i Imperatora a sedmi mjesec, srpanj, je njemu u čast prozvan Juli (iulius). Cezar je imao pravo direktnog imenovanja i do polovice članova Senata

No unatoč svemu Cezarovu vlast možemo ocijeniti kao umjerenu i racionalnu, usmjerenu k dobrobiti i prosperitetu njegovih sugrađana. Rimu je donio blagostanje, mir i malo više socijalne pravde, a mnogim pokorenim narodima rimsko državljanstvo. On nije bio tiranin, uostalom, 44.g.pr.Kr. odbija ponudu da se okruni za kralja.

Bio je neumoran u svojim stremljenjima. Postignuti ciljevi za njega su bili samo poticaj za nove napore i nove ciljeve. Teško je u ovoj kratkoj biografiji obuhvati sve što je Cezar učinio ili namjeravao učiniti, od uvođenja novog, modernog kalendara od dvanaest mjeseci i 365,25 dana pa do planova o daljnjim osvajanjima svijeta, regulaciji toka rijeke Tibar, planova o prokapanju Korintskog kanala i tako dalje...

UROTA I SMRT

I dok ga je narod obožavao, među aristokracijom se počela formirati jezgro urote na čelu koje su bili Gaj Kasije Longin, Marko Junije Brut i Gaj Trebonije. Urotnici su tvrdili da se bore za slobodu koju je ugušila diktatura,za obnovu funkcije Senata i Komicija, no činjenica je da je Brut bio jedan od rijetkih među urotnicima koji je iskreno želio ostvarenje upravo tih ciljeva. Većina ostalih je zapravo nastojala ostvariti neke osobne koristi.

Gaj Svetonije Trankvil, najpoznatiji rimski kroničar, opisuje okolnosti Cezarova ubojstva. On piše kako su već dulje vrijeme Rimom kolale glasine o postojanju urote te da su ga vjerni suradnik Marko Antonije i žena Kalpurnija upozoravali na to i molili ga da pojača tjelesnu stražu. No, kaže Svetonije, Cezar je to odbio govoreći kako se on ne plaši smrti i da je možda bolje život skončati u naponu snage. Suvremeni povijesničari skloniji su povjerovati da je Cezar znao da su mnogi vladari poginuli upravo od ruku svojih tjelesnih straža. U svakom slučaju, unatoč svih sumnji Cezar je odlučio da ne živi u strahu od smrti. Ona je došla sa zadnjim danom martovskih Ida, 15.ožujka 44.g. Cezara je u zgradu kazališta, gdje je tada zasjedao Senat, namamio upravo Brut u kojeg je Cezar imao bezgranično povjerenje. Urotnici su ga okružili i napali noževima. Kažu da se prestao boriti za život kad je vidio da i Brut podiže nož na njega. Tada je navodno izgovorio one čuvene, dirljive riječi:" Zar i ti, sine Brute". Pao je mrtav upravo ispod kipa Pompeja Velikog, kipa koji je upravo po Cezarevoj zapovijedi vraćen na svoje mjesta nakon što ga je masa izbacila na ulicu.

Na prvu vijest o Cezarovom ubojstvu Rim je ostao miran. Brut je u ime urotnika objelodanio motive ubojstva. Idućeg dana golema se masa ljudi okupila na Cezarovom pokopu. Marko Antonije je držeći posmrtni govor podsjetio prisutne da je Cezar uistinu volio svoje sugrađane i činio sve kako bi Rim učinio najboljim mjestom na svijetu. Da je to uistinu tako vidljivo je po tome što je Cezar u svojoj oporuci svakom građaninu ostavio u nasljedstvo izvjesnu svotu novca. U tom trenutku masa se pokrenula i u nezapamćenom gnjevu krenula se obračunati s urotnicima od kojih su svi, netko prije, netko poslije, nasilno skončali svoje živote. Od toga dana pa još dugi niz godina teći će potoci krvi Rimom i Italijom zahvaćenom građanskim ratom i borbom za vlast između dvojice najmoćnijih pretendenata   Marka Antonija i Cezarovog posvojenika Oktavijana. Bilo je to kao prokletstvo koje je palo na vječni grad zbog nepravedno ugaslog života.

Viviana Vukelić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 3

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120031136