Najčešći razlog za ulazak u partnerski odnos jest zaljubljenost. Zaljubljenost je u svojoj biti fantazija čiji je izvor u nesvjesnom ponavljanju faza iz ranog djetinjstva a koje su u sadašnjosti odgovorne za izbor partnera ali i za kasnija razočaranja kada se otkrije da taj drugi nije idelizirani unutrašnji objekt koji nam je bio potreban.
Zaljubljenost je uvijek «obojana» seksualnim fantazijama. Smatra se da seksualne fantazije odaju ono što bi netko zaista želio da učini, ako bi mu se za to ukazala prilika ili ako bi smogao dovoljno hrabrosti. Što čini tako privlačnim seksualne fantazije koje se odnose na neku nama još nedostupnu osobu? Prije svega njihova primamljivost je u tome jer omogućavaju istraživanje onoga što je zabranjeno, opasno ali i maštanje o tome što je zabranjeno ili opasno. Fantazija za osobom koju ne poznajemo i koja nam je nedostupna djeluje i kao obrana od želje za osobom koju poznajemo i koja nam je dostupa. Održavanje fantazije za nečim značajnim što želimo da dobijemo od te sada nama važne osobe te mogućnost da tu osobu izgubimo predstavlja osnovni rizik u emocionalnim odnosima.
Seksualna fantazija nas stavlja u položaj da osjećamo potrebu za konkretnom drugom osobom- i to veliku. Jedna osoba postaje seksualno poželjna drugoj kroz proces koji zovemo idealizacija, i upravo zahvaljujući nesvjesnim fantazijama primjećujemo svojstva koja tu osobu čine nama jedinstvenom, «idealnom». Da bi netko postao predmetom seksualne fantazije, potrebno je posredstvom fantazije da bude promijenjen, pri čemu način na koji ga druga osoba doživljava biva dopunjen nesvjesnim koje uvećava njezinu/njegovu seksualnu privlačnost.
Dakle, možemo zaključiti da seksualnost stvara energiju za strast a fantazija idealizacije je usmjerava i organizira. Ključni element zanosa jest osjećaj da objekt (ona ili on) naše fantazije nije obična osoba već idealna osoba, netko tko će nama donijeti potpuno emotivno ispunjenje. Idealizacija, na žalost, igra dvostruku ulogu, iako je izvor strasti ujedno je i uzrok propasti. Kako? Nakon nekog vremena često spoznamo da svojstva koja smo kod neke osobe idealizirali nisu sva njezina svojstva, da nam i ta osoba ponovo donosi razočaranja, te stoga naša strast se gasi. Zašto? Idealiziranje druge osobe nam je bilo potrebno i kao zaštita od kroničnog osjećaja samoće i kao potajna nada da neće doći do ponovnih razočaranja.
Možda pjesnici najbolje znaju izraziti koliko je to traganje za prepoznavanjem idealnog u drugome razočaravajuće, i jedino što možemo reći jest :
OPROSTI MI (Pedro Salinas)
Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji dio tebe.
Ono što ti nisi vidjela, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocjenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži posljednju svjetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.
Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je cijelo tijelo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.
I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti
Na kraju, zapamtimo da ono što otkrivamo u drugoj osobi u velikoj mjeri ovisi od toga koliko sami sebe poznajemo, ali i od načina na koji nešto želimo «dobiti» od te druge osobe i s kojim ciljem. Da bi smo izbjegli vječno ponavljanje «istoga» partnera, pokušajmo razmisliti o slijedećem :
Ako «ja» dajem svoju ljubav tebi, što je to što dajem i koje je to «ja» što daje,
te tko si «ti» kome dajem svoju ljubav i kako je prihvaćaš?
by Marko
bglavac
irida
edin.kecanovic
