ŠTO JE FILOZOFIJA

Riječ filozofija dolazi iz grčkog jezika: filia - ljubav + sofia - mudrost. Filozofija je ljubav prema mudrosti, istini i spoznaji.

U VI. st.pr.Kr. netko je rekao Pitagori, slavnom grčkom matematičaru: "Ti si mudrac". "Ne - odgovorio je on - ja nisam mudrac. Ja sam samo onaj koji traži mudrost. Njen sam prijatelj. Ja samo volim mudrost".

 

Zašto je Pitagora tako odgovorio?

 

Zato što je mudrac čovjek koji je spoznao samoga sebe.  Mudrac je onaj koji je došao do istine, a veliki Pitagora je smatrao da je on još nije dosegao.

 

Riječ filozofija nastala je u staroj Grčkoj. Samo, bilo bi zaista pogrešno misliti, čitajući i povodeći se za najvećim dijelom moderne  literature, da je filozofija rođena tek sa Sokratom ili Pitagorom.

 

Filozofski stav, to stremljenje i čežnja za istinom postojali su oduvijek i ne možemo ih svesti samo na Grčku i na VI. st.pr.Kr. Filozofija, ljubav prema mudrosti, čežnja za istinom, postojala je, postoji i nikada ne može prestati postojati. Ono novo što su stvorili Grci jest   samo riječ koja ju je definirala, određujući njen najdublji smisao.

Za Pitagoru, Sokrata i sve filozofske škole, filozofija je oduvijek bila vezana uz težnju za spoznajom.

 

Čitava priroda i čitav svemir mogu se prikazati i shvatiti preko nekoliko jednostavnih zakona, koji vrijede u svakom trenutku i u svakoj prilici, bez obzira na vrijeme i prostor, iz tih zakona  proizlaze svi ostali. Postojanje tih jednostavnih zakona dokazuje postojanje jedne univerzalne spoznaje, u kojoj su svi ti zakoni sjedinjeni u jedinstvenu cjelinu i savršeni sklad. Kao što su ti zakoni uzrok i pokretač cijelog svemira, tako su zakoni u srcu postojanja čovjeka glavni pokretač njegova života. Nekada je ta jedna univerzalna spoznaja bila predočavana točkom, osobito u Pitagorinom učenju, koje je danas predmet potpunog nerazumijevanja.

 

Točka je spoznaja, ili srce, centar svega. Zašto?

 

Zato što čak i danas, kada na jednom predavanju iz matematike, želimo objasniti što je točka, mi moramo priznati da se radi o nečemu što se ne može prikazati u prostoru i što ne zauzima nikakvo određeno mjesto. Unatoč svemu tome, točku ipak možemo označiti.

 

Da bi točka mogla postojati, potrebno je da se presijeku dvije linije. Ako čak i zamislimo da se linije a i b sijeku, kojoj od njih dviju pripada točka? Ako pripada liniji a, ona ne može pripadati liniji b, i obrnuto. Presijecanjem ovih dviju, prividno suprotnih linija, rađa se treći element - točka.

 

Vizualno, točka i linija ne postoje. Metafizički postoji jedino točka. To je jedan od razloga zbog kojeg matematičari traže korijene i odgovore na svoja pitanja u filozofiji, a posebno u metafizici.

 

Točka, kao konkretna slika nečega što je teško definirati, simbolizira Mudrost. Nešto što svi vide i misle da razumiju, što je toliko očito da svi smatraju da mora postojati. Točka  simbolizira mudrost, to je nešto što mi nikada ne bismo mogli smjestiti u neki određeni zamjetni prostor, jer njena dinamičnost uvelike nadilazi njenu vlastitu materijalnu sliku.

 

I tako možemo reći da se put filozofije sastoji u tome da se simbolički pronađe točka - Mudrost, koja pripada svima i čiji odraz postoji u svemu što nas okružuje, i u svakom živom biću. Studirajući povijest umjetnosti na primjer, tu istu točku možemo pronaći kroz ljepotu i kroz sklad.

 

Svemir je oduvijek bio predočavan kao kugla ili kao krug, jer su kugla i krug najsavršeniji geometrijski oblici. U srcu kugle nalazi se točka. Simbolički, ta je ista točka srce Prirode. Iz nje potječe sve što nas okružuje, i u njoj leži princip pokretanja same kugle. Mudrost je poput točke. I kao što u jednom krugu postoji bezbroj polumjera koji svi vode ka jednoj istoj točki, isto tako, u Svemiru postoje različiti putevi koji svi vode k Mudrosti.

 

Svi oni, unatoč različitosti, vode do istog izvora. Ma kako se zvali, svi su oni putevi čežnje za Istinom, putevi Ljubavi, Mudrosti, putevi Filo-Sofije.

 

KONCEPT ETIKE I MORALA

 

Ako u bilo kojem modernom rječniku potražimo značenje pojmova etike i morala, tada možemo naići na slijedeće definicije:

 

Etika je onaj dio filozofije koji se bavi dužnostima čovjeka.

 

Moral je znanost o običajima.

 

Odmah je vidljivo da je koncept etike obavijen određenim "filozofskim velom", dok je moral ograničen na niz pravila, sa svrhom da bolje vodimo svakodnevni život.

 

Bilo bi zanimljivo analizirati odakle je proisteklo razdvajanje ova dva pojma po značenju, jer su oni po svom postanku braća blizanci. Prateći njihovu etimologiju nalazimo da etika dolazi od grčkog ”ethos”, a moral vuče svoje podrijetlo iz latinskog “mores”.

 

Zanimljivo je da obje riječi imaju isto značenje: običaj ili navika. Dakle, ovi pojmovi koje proučavamo izvorno su ekvivalentni.

 

Taj nas podatak može uputiti na jedan bitan moment, a to je da u drevnom svijetu nije bilo sustava običaja s jedne strane, a filozofskog sustava s druge. Naprotiv, cilj svake filozofije predstavljao je njenu izravnu primjenu i niti jedan mislilac se ne bi ponosio time da govori na jedan, a djeluje na drugi način. Govoreći riječima Bhagavad Gite: etika i moral, ili bolje rečeno teorija i praksa, su dva dijela jednog te istog puta.

 

Po čemu se mi danas sjećamo grčke civilizacije? Upravo po njezinim umjetnicima i filozofima. A kako, s druge strane, pamtimo doba Rimskog Carstva? Po vojnim pohodima Rimljana, po njihovoj silnoj snazi i nesalomljivoj volji. Na ovaj način dolazimo do mogućeg rješenja zagonetke. Ako riječ etika dolazi iz grčkog, a moral iz latinskog, već je to dovoljno da se u našim mislima ti pojmovi mogu poistovjetiti s  odgovarajućim civilizacijama. Zato je etika, teoretska i uzvišena, predmet izučavanja velikih knjiga, dok je moral praktičan i direktan, i kao takav, namjenjen čovjeku od akcije.

 

Naravno, pri tome smo zanemarili jednu bitnu činjenicu: i Grci, a i njihovi povijesni nasljednici Rimljani, bili su ljudi duboko ukorijenjenih shvaćanja i vjerskih uvjerenja. I jedni i drugi su, bilo razumski ili kroz akciju, ili zbog dubokog poštovanja zakona prirode s kojim su bili sjedinjeni, nastojali shvatiti i naći svoje bogove, koji su boravili u visinama kao ohrabrenje čovjekovu usponu.

 

Prema tome, ako je osnovna ideja ovih civilizacija bila vrlina kao sredstvo za dosezanje vlastitih bogova, oni su, govoreći o etici i moralu, mislili na istu stvar. Cilj im je bio: harmonizirati čovjeka, pomoći mu u sebi pronaći izvore pravde i dobrote, i tako ugasiti žeđ za božanskom mudrošću.

 

Ne možemo se vratiti u prošlost, izgraditi grčke gradove i rimsko carstvo, kao što su to oni činili stoljećima prije, ali

možemo iznova oživjeti njihov vječni koncept Etike, odnosno koncept Morala.

 

VJEČNA ETIKA I SVJETOVNA ETIKA

 

Usprkos velikom vremenskom razmaku, koji nas dijeli od doba Grka i Rimljana, vrline koje su oni smatrali svetima vrijede još i danas. Pred nama je ideal koji nadilazi svjetovna ograničenja tih civilizacija. Kad kažemo da je svijetu potrebno dati novi sustav morala, pri tome moramo znati da je on "novi" samo za današnjeg čovjeka.

 

Osnovne karakteristike vječne Etike su: primjenjiva je u svakom razdoblju povijesti; uvijek je nova; uvijek živa i uvijek ista. Nitko ne treba puno proučavati ili čitati da bi prepoznao u dubini svoga srca i shvatio ovu etiku, koja nije samo njegova, već pripada svima nama.

 

Koje su, konačno, te vrijednosti kojih se čovjek pridržava? Da li su to one koje prolaze tako brzo da ih ne uspijevamo niti razumjeti ili su to one druge koje ostaju postojane kroz vrijeme? Čovjekova iskonska želja za vječnim i nepromjenjivim navodi ga na traženje takvih vrijednosti, te se tako on uvijek iznova vraća vječnoj Etici, koju su zastupali svi oni  koji su tražili autentičnu bit stvari.

 

Svjetovni moral je dijete vremena i kao takav, prolazan je i podložan promjenama. Ono što je dobro danas,sutra će biti izvan mode. Zakon za kojim se povodimo danas zastarijeva vrlo brzo, da bi njegovo mjesto zauzela neka nova ideja, također osuđena na zaborav pred neprestano nastupajućim promjenama i novinama.

 

Ali, mijenja li se zaista čovjekova bit jednako brzo? Da li smo mi danas zaista toliko različiti, fizički, mentalno i emocionalno, od onih ljudi koji su u prošlosti gradili hramove i postavljali pitanja o smislu svog postojanja? Čak i ako jesmo različiti, bolje je ne inzistirati previše na razlikama da se ne bi izgubili. Ne radi se o zaustavljanju promjena, niti o usporavanju napretka; stanice tijela se također obnavljaju... ali kostur ostaje isti. Zato čuvajmo naš kostur, njegujmo onaj ideal koji je nekad služio napretku svijeta, a može služiti i danas.

 

MORALNI ŽIVOT I INTELEKTUALNI ŽIVOT

 

Teško je razumjeti razliku između ova dva pojma u svijetu u kojem skoro isključivo vlada kult intelekta. Danas je filozof onaj koji misli, a ne onaj koji djeluje. Intelektualna aktivnost je, s jedne strane precijenjena, a s druge strane se  ne obraća  pozornost na to kako se ta aktivnost odražava na harmoniju čovjekovog života.

 

Ako analiziramo većinu modernih poimanja, vidimo da se čovjek smatra mnogostrukim bićem, koje misli na jedan način, uči na drugi, radi na treći i konačno, odvojeno od svega toga, vodi svoj osobni život. Ova dezintegracija uglavnom dovodi do stanja tjeskobe i konfuzije, jer sukob tako velike raznolikosti "načina života" spriječava čovjeku pronalaženje istinskog sebe.

 

Možemo uočiti tužne kontradikcije kod mnogih koji su zbog svojih misaonih dijela visoko cijenjeni u intelektualnom svijetu; s jedne se strane možemo diviti njihovim naprednim teorijama i idejama, a s druge strane, sasvim je drugačije kada te teorije i ideje treba primijeniti u praksi.

 

Intelektualni život nije bezvrijedan, ali on sam po sebi nije dovoljan. Ako se ograničimo na mišljenje i stvaranje na mentalnom planu, onda ćemo se pretvoriti u strojeve, računala, koja mogu samo prikupljati i obrađivati informacije. I onda, kada budemo prikupili sve te informacije, što ćemo s njima? Koji je smisao naših teorija ako ih ne možemo primijeniti u životu?

 

Kada koristimo izraz moralni život, tada to ne znači "biti dobar", u smislu pokoravanja obveznom kodeksu ponašanja.

 

Moralni život podrazumijeva djelovanje koje je usklađeno sa svakom od ideja koje prihvaćamo, a koje su u skladu s etikom. Sve ono što mislimo i što intelektualno prihvaćamo zahtijeva jednu neposrednu, odgovarajuću akciju, bez obzira na to koliki je napor pri tome potrebno uložiti. Potreban je veliki napor da bi se savladale zapreke koje nas priječe da djelujemo u skladu s idealima.

 

Postupno, djelujući na ovakav način, postat će naše ponašanje odraz našeg nutarnjeg života. Nećemo se morati oblačiti u raskošne filozofske odore kako bi bili privlačni i veći u očima drugih ljudi. Ako je nutarnje Ja istinski filozof, onda će i naše vanjsko držanje biti isto takvo. Licemjerje nikad nije smatrano vrlinom, a dvoličnost nikad nije bila put osobnog napretka.

 

UČENICI ISTRAŽIVAČI I UČENICI NA PUTU

 

Ova dva izraza koristimo da bismo pokazali razliku  dva odnosa spram znanju. Istraživači su tipični predstavnici onoga na što smo aludirali pod pojmom intelektualni život. Oni gomilaju znanje, a da pri tome ono što uče ne uzrokuje nikakvu promjenu u njihovoj osobnosti. Oni ostaju isti prije i nakon svojih istraživanja; njihov Ja ne napreduje.

 

Samo učenik na putu sposoban je uspostaviti nutarnju vezu sa učenjima svoga Učitelja, nastojeći primijeniti ovo isto učenje da bi ga ono promijenilo iznutra. On nije zadovoljan samo teoretskim znanjem, već ulaže sav svoj napor da primi i prenese to znanje u svoje nutarnje biće i da se, u skladu s njim, mijenja iznutra. U alkemiji je ovo simbolizirano transformacijom olovnog čovjeka u zlatnog.

 

Učenika karakteriziraju tri osnovne vrline: predanost, istraživanje i služenje. Čitavo njegovo biće treba biti u skladu s njegovim djelovanjem. Njegova predanost omogućuje mu pristup Istini kroz vjeru, a žeđ za istinom i istina sama navode ga na istraživanje. Kada kroz istraživanje konačno dosegne istinu, on joj se stavlja u službu svojim mislima i djelima. Iz toga vidimo da je moralani život nužan svakome tko se smatra učenikom. Učenik je samo onaj koji živi i primjenjuje stečena učenja i prenosi ono što je naučio; on je istinski učenik. On stvara magični lanac koji povezuje bogove i ljude.

ODRAZ NAŠEG PONAŠANJA NA INTELIGIBILNI SVIJET

 

Ne radi se, kako se često vjeruje, o prihvaćanju takvog etičkog ponašanja koje bi bilo više u skladu sa društvenim mjerilima, već ono što Plotin naziva vrlinom, predstavlja sredstvo ili put koji vodi prema božanskom, odnosno prema savršenstvu. Naime, naše vlastito etičko ponašanje gradi neku vrstu stepenica koje, od slučaja do slučaja, olakšavaju ili otežavaju naš uspon prema istini.

 

Ne bismo trebali gledati na čovjeka kao na biće koje je neovisno u svojoj kreaciji, niti zamišljati da je on slobodan od zakona koji rukovode svemirom. Zakon akcije i reakcije je dobro poznat u fizici. Kada akcija teži izazvati gibanje u jednom smjeru, ovo odmah uzrokuje reakciju istog intenziteta, ali u suprotnom smjeru. Ako ovaj Zakon vrijedi na planu krute materije, zašto ne bi isto tako vrijedio na mentalnom i emocionalnom planu. S ovog aspekta, naše ponašanje je oblik djelovanja, koji na određenom planu uzrokuje odgovarajuću reakciju. Ova spoznaja nas može uvjeriti da naši životi podliježu strogom matematičkom zakonu. Istovremeno, međutim, postajemo svjesni mogućnosti vlastite slobodne volje, da možemo odlučiti kako ćemo se ponašati i podnositi posljedice koje proizlaze iz ponašanja koje smo odabrali. Dakle, možemo reći parafrazirajući pjesnike: "Mi smo graditelji naše vlastite sudbine".

 

Prof. Jorge Angel Livraga, osnivač Međunarodne organizacije Nova Akropola

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 7

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120071605