Navikli smo na industrijsku eru, atomsku eru, svemirsku eru i mnoge druge, što  ukazuje na veliko ushićenje kojeg su ti događaji izazvali.

Ali to ushićenje najčešće ne traje dugo. Vrlo važna otkrića na bilo kojem području neko vrijeme privlače pažnju i obilježe određenu eru, sve dok ih val novoga koji se negdje pojavi ne odnese u zaborav i zamijeni taj događaj novim - koji izazove novo ushićenje - dok i on svojim vlastitim putem ne ode u tamu.

Ere slijede jedna za drugom, iako sumnjamo da postoji jasno nadmetanje u isticanju i privlačenju pažnje stanovništva i vlasti. To je stoga što ne možemo odrediti točne datume tih povijesnih razdoblja: u najboljem slučaju možemo ih svrstati u određeno stoljeće ili desetljeće unutar nekog stoljeća.

Ako kažemo da se trenutno nalazimo u informacijskoj eri, to je samo relativno točno: jednim dijelom stoga što ta era dijeli svoj vrhunac s drugima koje se još uvijek nalaze na prvim mjestima popularnosti; drugim dijelom stoga što ne možemo točno utvrditi nastanak ovog modaliteta, kao ni njegove izdvojene, specifične karakteristike. Zanimljivo je da se naš svijet - toliko zaljubljen u egzaktne znanosti i definicije - pristaje zadovoljiti s neodređenostima i s djelomičnom točnošću.

 

ŠTO JE INFORMACIJA I OTKADA POTJEČE INFORMIRANJE

 

Otkako je lansirana ova informacijska era, preplavljeni smo objašnjenjima o tome što je informacija. Razrađuju se bezbrojne teorije o tome što se to treba saznati, kako, kada, tko, na koji način: teorije koje su vrlo daleke od jednostavne zadaće pružanja osnovnog znanja o toj stvari… Nećemo, stoga, ni mi pogriješiti ukoliko pridonesemo raspravi na istu temu, koja nije posve nova, ali ni posve stara.

Suglasni smo da informirati znači dati nekome nešto na znanje. Slažemo se da se način informiranja s vremenom znatno promijenio, ali je također istina da sustav informiranja postoji oduvijek, mada su novi načini brži i imaju veći doseg. Ali jesu li novi načini i bolji samim time što su savršeniji, to ostaje predmetom rasprave.

U starim vremenima u kojima nisu postojali pisani mediji ili zvučno i slikovno slanje vijesti pomoću određenih aparata, prije ili kasnije sve bi se doznalo i to svugdje osim u najzabitijim dijelovima svijeta. To se također događa i danas... Postoje zanemarena ili privilegirana područja koja ne mogu sa sigurnošću reći što se događa izvan njihovih suženih okvira.

O događajima se saznavalo preko putnika, ratnika, hodočasnika, komedijaša, pjesnika, službenih veleposlanika ili trgovaca, koji su dolazili u sela i gradove, dvorove i krčme. Kao ni danas, dakle, ni tada informacije nisu bile čiste, jer ni izvori iz kojih su ih dobijali njihovi prenositelji nisu bili čisti: osobnost tih ljudi nije mogla izbjeći dodavanje soli i papra na ono što su doznali, ponekad zbog posebnih interesa, a ponekad zbog samodokazivanja pred publikom. Više-manje slično kao i danas...

Suvremeni mediji promijenili su oblik, ali ne i duh informacije. Od nastanka tiska pa do danas množili su se načini izvještavanja, nastali su radio i televizija, magnetofoni, snimanje, video, telefoni, kompjutori, telefaksovi i različiti drugi usavršeni mehanizmi koji se čine gotovo magičnima. Oni, istina, nude nove mogućnosti, ali, da li se čovjek koji raspolaže svim tim elementima promijenio u odnosu na onoga koji je naprosto koračao svojim putevima?

 

AKTUALNOST I SLOBODA INFORMACIJA

 

Nije jednostavno pronaći zajednički nazivnik pošto informacijski mediji ne djeluju u cijelome svijetu na isti način. Ako govorimo o zemljama u kojima vlada tiranija ili gdje i bez tiranije očigledno postoji nadzor nad vijestima, informacije se stavljaju u koš s različitim interesima i sistematično se režu.

Napredak demokracije, međutim, negativno se očitovao na području primjene komunikacijskih medija i prijenosa novosti općenito. Više nego ikada, danas imamo prividno veću slobodu obavještavanja o događajima u svijetu, kako bismo slavili ili kritizirali, bili suglasni ili ne, kako bi zazivali pravdu ili tražili zaštitu. Nije teško postići da se javnost složi ili bude protiv određenih situacija, osoba, vlada, djela ili riječi. Informacija se pretvorila u slobodan način izražavanja - da, ali u isto je vrijeme postala jednim od najopasnijih oružja. Informacija može pokrenuti mase; onaj, međutim, koji pokreće informaciju daleko je moćniji od svih. On, dakle, može uzrokovati niz nezaustavljivih lančanih reakcija.

Povijest ponavlja mnoge svoje događaje s očitim varijacijama na temu, ali uz stalni element - na veliku žalost onih koji su mu podvrgnuti -  a to je rat. Mnogo se govorilo o toj eksploziji nasilja i heroizma, sukoba i solidarnosti koji su ispunili mnoge stranice u životu čovječanstva. Rat je i dalje u apogeju, a sadašnjost stvara i nova oružja za bitku. Komunikacijski su mediji zapravo jedno od najefikasnijih oružja jer su toliko suptilni da se ne doimaju kao oružje, a onaj koji ih koristi čak se prikazuje osloboditeljem. Ovisno o tome kako se koristi, informacija može povrijediti više negoli sam rat, više i od najgorih epidemija. I nikada ne možemo biti potpuno sigurni tko koristi informativne medije kako bi prebacio mišljenje masa s jednog na drugi kolosijek. Jučer se mislilo na jedan način, danas na drugi, sutra tko zna… Dok ne postoji čvrsto formirana inteligencija, puko se mnijenje može preokretati kao list na vjetru.

 

FORMACIJA I INFORMACIJA

 

Čudesan napredak informacijskih medija mogao je postati općim lijekom za čovječanstvo. Da smo se posvetili prenošenju obrazovanja, znanja i spoznaja istaknutih mislilaca, ti bi mediji ispunili svoju stvaralačku misiju, a ne samo informativnu. Široki aspekti kojima raspolažu i velik broj ljudi  do kojih stižu, uključujući sve uzraste i uvjete, omogućuju da se od njih stvori istinska škola formiranja usmjerena civilizacijskom napretku.

 

Ali ne. Njihova se djelatnost ograničila i suzila samo na informiranje, a u nekim slučajevima i na žalosno dezinformiranje.

 

Vidjet ćemo što se događa u mnogim situacijama:

 

Oskudna informacija

Iako se rijetki usude spomenuti rezanja i cenzuru, istina je da ona postoji. Ali kako je ona opće prihvaćena i usuglašena, tako do javnosti dolazi samo ono što je poželjno, uz cijelu shemu obrazloženja s ciljem popunjavanja nastalih praznina koje bi mogle biti preočite.

 

Kontradiktorne informacije

S obzirom na istovremeno postojanje tolikog broja medija u cijelom svijetu, nije čudno da im se mišljenja ne podudaraju te tako stvaraju zbrku u javnosti. Rezultat: stati na nečiju stranu i ne znajući točno zašto ili se izolirati od stvari koje su nam na neki način  ipak dužnost.

 

Manipulirana dezinformacija

Ono što se ponekad iznosi na tržište upravo je suprotno stvarnosti. Ne radi se toliko o tome da li nas informiraju dobro ili slabo, već o stvaranju novih ideja koje su drugačije od onoga što se događa iza tisuća raznih “zavjesa” u svijetu. Zašto se manipulira informacijama? Jer je sloboda dobra dok ne prestane biti takvom ili dok nam ne počne smetati, ili dok se ne otkrije da sloboda također omogućuje izokretanje istine u tom svom širokom okviru u kojem svi mogu raditi ono što požele.

 

Neumjesna  informacija

Masifikacija informacije omogućava da se u svakom trenutku pomoću nekog  medija emitiraju svakovrsne informacije, ne razmišljajući pritom tko su primatelji tih informacija. Naša djeca upijaju beskonačnu masu nedostojnosti kao nešto najnormalnije na svijetu; vrijeme jela poklapa se s vijestima u kojima se najveće okrutnosti predstavljaju umjerenim riječima i stravičnim slikama; prije spavanja slušamo sažetak dnevnih užasa i budimo se s prognozama novih katastrofa.

 

Skandali i pretjerivanja

Konkurentnost zahtijeva da informacija bude atraktivna, stoga je svemu potrebno dati “visoki sjaj”. Najjednostavnije je zaigrati na pritajene personalne morbidnosti, čime se postiže da onaj koji izvijesti o najvećem skandalu, onaj tko razotkrije nečiji privatni život, napravi najbesramniju fotografiju ili objavi riječi koje nitko nikada doista nije izgovorio - taj se nalazi na važnom položaju. Od jednog se kamena stvara planina, a usput se osigurava da se bude viđen, i na vrhu te planine... Jedna se glasina pretvara u istinu, a sumnja u krivnju. Neka se obrane oni koji mogu, jer uvijek je lakše oklevetati negoli dokazati nevinost onoga kojeg je pogodila nepravda. Zanimljivo da taj stil lošeg informiranja ide na štetu i dobrih i poštenih profesionalaca koji su, i bez svoje volje, stavljeni u isti koš s manipulatorima i klevetnicima.

 

Mogli bismo nastaviti s ovom listom, ali smatramo da su ovi primjeri dovoljni kako bismo izrazili nedostatak formiranja i, naprotiv, višak deformiranja koje proizvode mediji u svijetu našem svakidašnjem.

 

NAPREDAK INFORMACIJA

 

Iako može nalikovati hvaljenju cenzure, motivacija za sljedeće znatno je drukčija. Ne želi se ljude lišiti prava spoznaje onoga što imaju pravo znati, već ih se želi obučiti kako bi  mogli znati i razumjeti. Time želimo reći da sve informacije ne bi trebale biti objavljene. Istina je da nas ritam koji nameće svakidašnjica obvezuje znati što se svakodnevno događa na svim mjestima, jer smo svi danas manje-više povezani i ono što je dužnost jednoga, postaje dužnost svih. Postoji, međutim, ogromna razlika između toga i pretresanja svih užasa koji su se  dogodili u svijetu. Osim potrebe da osvoji teren i pažnju, informacija treba biti umjesna, a ne - bez obzira da li ima važnijih informacija ili ne - tražiti, izmišljati i svašta proglašavati viješću, služeći se pritom najprizemnijom psihologijom.

 

Danas se prodaje nasilje, seks, zločin, korupcija, fanatizam…  Dobro, dakle: sve što se dogodi treba nasilno upakirati u moderne parametre. Neka nas onda ne čudi što omladina nastoji oponašati ono što vidi ili što djeca od malih nogu postaju ravnodušna na vandalsko i nasilničko ponašanje... Za njih - kao i za mnoge koji više nisu djeca - heroj je brutalan i lukav, a ostali su glupi sentimentalci, odavno izašli iz mode. Čak i crtani filmovi sadrže užas i strah, a nježnost treba potražiti u vanzemaljcima - kao da je njen izvor na zemlji presušio, kao da ona i nije obilježje čovjeka.

 

Danas je i previše nesreće u svijetu, stoga je nije potrebno stalno propagirati u medijima komunikacija. Ni u ovom slučaju se ne može prihvatiti argument kako se to prikazuje da bi poslužilo kao primjer. Naprotiv. U svijetu u kojem istinski moral blista u svojoj odsutnosti, ono što se uzima za primjer nije prekršaj - kako bi se djelovalo preventivno, već je prekršitelj - kako bi se s njime natjecalo. Prikazuje se kriminal, ali ne i kazne; razotkrivaju se razni strahovi i “horori”, ali ne i rješenja; saznaje se o lošem koji je jučer bio dobar ili o dobrom koji je ranije bio loš - i na kraju se ne zna tko je tko. Iz svega proizlazi tendencija da se bude bilo što, samo ako se time može istaknuti.

 

Držimo da informacija - kao i sve ljudske aktivnosti - mora imati svoje granice i to ne granice koje nameće cenzura podređena određenim mentalitetima, već život. Svi mi tijekom dana imamo sate koje dijelimo i provodimo s drugima, i sate koje provodimo sami: sate intimnosti. Iako sadašnja moda grubo nameće javno razotkrivanje svih naših aktivnosti, nečija kupaonica nikada neće biti isto što i biblioteka i tuširanje nikada neće biti isto što i odlazak na koncert. Knjiga i malo muzike služe za druženje, a tuš služi za osobnu higijenu. Javno objavljivanje svake čestice prljavštine koju speremo sa svoga tijela potpuno je besmisleno.

 

Ono što doista želimo jest bolja, valjana, vrijedna, konstruktivna informacija, koja nam pomaže živjeti i usavršavati se. Željeli bismo da kultura zauzima barem onoliko mjesta koliko zauzimaju banalnosti, ako već ne možemo postići da zauzima i više... željeli bismo da dobra djela i dobre riječi imaju prednost pred grubostima, da profinjeni osjećaji budu prisutniji od okrutnosti i bestijalosti. Da, sve to bismo željeli. A najveća je prednost u tome što posjedujemo medije kojima to možemo postići.

 

Iako ponekad zaboravljamo, nalazimo se u eri informacija.  

 

 

Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 16

 

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120160106