Nedjeljni Jutarnji
http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/
Engdahl: Putinova politika samo je reakcija na gaženje Rusije
Piše: Razgovarao Ahmed Salihbegović
Foto: Ronald Goršić / Cropix
• Je li dramatičan rast svjetskih cijena nafte i hrane jedna ili dvije pojave, i jesu li u korijenu te krize objektivni ili subjektivni uzroci?
- Nedavni rast cijenta nafte je ne samo eksplozivan - 2006. je prosječna cijena sirove nafte bila 60 dolara za barel, a danas se bliži 140 dolara - nego se i događa u doba kada je opskrba naftom veća nego ikad u povijesti, a potražnja opada zbog recesije, ponajprije u SAD-u. Cijena nafte je zasebna pojava, ali blisko povezana, po prvi puta, s eksplozivnim rastom cijena sjemena i hrane. Zbog američkih vladinih subvencija za biogorivo - korištenje usjeva kao nadomjestka za benzin u automobilima - umanjen je znatan dio poljoprivredne proizvodnje u SAD-u, a sada se čini da i EU kopira mnoge loše politike koje dolaze iz Amerike, tako da je i Unija odlučila imati standard sadržaja biogoriva u mješavinama goriva za vozila u Europi.
- Nedavni rast cijenta nafte je ne samo eksplozivan - 2006. je prosječna cijena sirove nafte bila 60 dolara za barel, a danas se bliži 140 dolara - nego se i događa u doba kada je opskrba naftom veća nego ikad u povijesti, a potražnja opada zbog recesije, ponajprije u SAD-u. Cijena nafte je zasebna pojava, ali blisko povezana, po prvi puta, s eksplozivnim rastom cijena sjemena i hrane. Zbog američkih vladinih subvencija za biogorivo - korištenje usjeva kao nadomjestka za benzin u automobilima - umanjen je znatan dio poljoprivredne proizvodnje u SAD-u, a sada se čini da i EU kopira mnoge loše politike koje dolaze iz Amerike, tako da je i Unija odlučila imati standard sadržaja biogoriva u mješavinama goriva za vozila u Europi.
To nije američki san: U kuće iz kojih su se iselile obitelji koje nisu mogli plaćati kredite, useljavaju se narkobande koje teroriziraju preostale susjede
Razmjeri toga su golemi, a sve se zbiva i u vrijeme kada je multinacionalni kartel koji nadzire tokove sjemena na svjetskim tržištima - u Europi, SAD-u i Aziji - uspio umanjiti državne zalihe sjemena za hitne slučajeve. Tako, kao što se naftna industrija okrenula samo kratkoročnim zalihama, bez dugotrajnijih za slučaj rata, nesreće ili druge hitnosti, tako sada imamo i samo kratkoročne zalihe hrane. Rezultat toga je da kada se pojavi suša u Kini ili Australiji, ili podbaci sjetva u drugom velikom proizvođaču hrane, to donosi eksplozivni skok cijena sjemena i hrane. A to je manipulirano i u trgovanju futuresima (procjenama budućih opcija), na trgovinskoj burzi u Chicagu, kao i između banaka, bez javnog nadzora manipulacije cijenama. Slično je s naftom: cijena nafte je danas 60 do 70 posto čista spekulacija. A realistična, poštena cijena bila bi izme?u 55 i 60 dolara po barelu.
• Prije nekoliko godina, u Topeki, glavnom gradu Kansasa, pitao sam neke ljude, iz vlasti te američke savezne države i poljoprivredne dužnosnike sklone GMO hrani, o Vašoj tvrdnji da će, ukoliko GMO usjevi planetarno prevladaju, mali broj velikih tvrtki moći svima nametati svoju volju i ucjenjivati pojedine dijelove svijeta ili stanovništva izgladnjivanjem. Želio sam čuti da je to besmislica, ali su mi umjesto rekla kako je to teoretski moguće, ali se neće dogoditi. Koliko smo u ovakvim cjenovnim krizama bliže takvom scenariju?
- GMO lobi, Monsantno i još neki, žele iskoristiti ovu krizu hrane kao znak da je GMO za nju rješenje. To je potpuna laž. Zapravo, proizvodnost opada, a ne raste, nakon prve žetve, prema iskustvu uzgajivača i planera GMO hrane. A s vremenom se povećava i opseg herbicida i drugih kemikalija koje trebate. Srećom po svijet, otpor u Europi nije posustao, nego jača. Redovito me pozivaju građanske skupine diljem Europe, osobito u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... Aktivizmom građana, seljaka, cijele regije u Njemačkoj proglašene su oslobođenima GMO-a, te u njima nikome nije dopušteno saditi GMO usjeve. Oni vide GMO kao toksični zagađivač normalnih usjeva i odlučni su ga podalje zadržati. To je ogroman problem za ljude koji stoje iza globalnog širenja GMO-a. Oni ga pokušavaju nametnuti i u hitnim pošiljkama hrane, pa je bilo govora i o američkoj vojnoj intervenciji u Mianmar, bivšu Burmu, nakon nedavnih prirodnih katastrofa u toj zemlji. Mogao bih se kladiti da se tako namjeravalo donijeti GMO proizvode iz SAD-a.
• Zagovornici GMO-a tvrde da je to recept protiv gladi u dijelovima Afrike i drugdje. Neki tvrde i da su ekologija i demografija suprotstavljene, odnosno da je okoliš teško štititi ako se ne suzbije populacijski bum. Koriste i primjer biogoriva zbog sve veće potražnje ljudi i za energijom i za hranom.
- Mislim da nema stvarne opasnosti od krize hrane. Kriza je oblikovana evolucijom agrobiznisa u SAD-u od 60-ih, osobito 70-ih, s dominacijom 15, 20 velikih multinacionalnih profitnih tvrtki u proizvodnji hrane. Kao rezultat MMF-ovih uvjeta u 70-im i 80-im godina, dotad prehrambeno neovisne nacije u Africi i Latinskoj Americi postale su uvoznici te iste hrane koje su nekoć sami proizvodili. To im uvećava zaduženost i druge teškoće. Taj uvoz uglavnom nadziru velike američke multinacionalke. Upravo one upozoravaju na populacijski bum. Ali, kao rezultat 35, 40 godina programa populacijske kontrole Rockefellerove zaklade kroz UN i diljem svijeta, demografi sada kažu da ćemo se za 50 godina suočiti s implozijom, a ne eksplozijom broja ljudi.
• Nije li ironično da ovako visoke cijene nafte obogaćuju tvrtke bliske pojedincima u sadašnjoj američkoj vladi, ali i Americi suparničke režime, poput Chavezovog, Putinovog ili Ahmedinedžadovog, čije su zemlje bogate naftom, a nerijetko i plinom?
- Velika je povijesna ironija da je glavni otpor jednostranoj politici jedine supersile ojačan i stabiliziran upravo energetskom krizom kojom manipuliraju Cheneyjevi prijatelji u velikim naftnim tvrtkama. Prije 10 godina ruska država bila je u bankrotu, zapadne banke nisu htjele njezine obveznice, niti dati im kredite, a danas Rusija ima četvrte najveće zalihe konvertibilne valute u svijetu, 500 milijardi dolara, i igraju važnu ulogu na svjetskim burzama obveznica, zajedno s Kinom koja naravno nije izvoznik nafte, ali je glavna radionica svijeta.
• Ustrajno upozoravate protiv neprijateljstva prema Rusiji, ali nije li istina i da, iako preslaba Rusija nije dobra opcija, snažna Rusija vodi obnovi ekspanzionizma kremaljskih interesa i dominacije, ne samo u onome što oni nazivaju “bliskim susjedstvom”?
• Prije nekoliko godina, u Topeki, glavnom gradu Kansasa, pitao sam neke ljude, iz vlasti te američke savezne države i poljoprivredne dužnosnike sklone GMO hrani, o Vašoj tvrdnji da će, ukoliko GMO usjevi planetarno prevladaju, mali broj velikih tvrtki moći svima nametati svoju volju i ucjenjivati pojedine dijelove svijeta ili stanovništva izgladnjivanjem. Želio sam čuti da je to besmislica, ali su mi umjesto rekla kako je to teoretski moguće, ali se neće dogoditi. Koliko smo u ovakvim cjenovnim krizama bliže takvom scenariju?
- GMO lobi, Monsantno i još neki, žele iskoristiti ovu krizu hrane kao znak da je GMO za nju rješenje. To je potpuna laž. Zapravo, proizvodnost opada, a ne raste, nakon prve žetve, prema iskustvu uzgajivača i planera GMO hrane. A s vremenom se povećava i opseg herbicida i drugih kemikalija koje trebate. Srećom po svijet, otpor u Europi nije posustao, nego jača. Redovito me pozivaju građanske skupine diljem Europe, osobito u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... Aktivizmom građana, seljaka, cijele regije u Njemačkoj proglašene su oslobođenima GMO-a, te u njima nikome nije dopušteno saditi GMO usjeve. Oni vide GMO kao toksični zagađivač normalnih usjeva i odlučni su ga podalje zadržati. To je ogroman problem za ljude koji stoje iza globalnog širenja GMO-a. Oni ga pokušavaju nametnuti i u hitnim pošiljkama hrane, pa je bilo govora i o američkoj vojnoj intervenciji u Mianmar, bivšu Burmu, nakon nedavnih prirodnih katastrofa u toj zemlji. Mogao bih se kladiti da se tako namjeravalo donijeti GMO proizvode iz SAD-a.
• Zagovornici GMO-a tvrde da je to recept protiv gladi u dijelovima Afrike i drugdje. Neki tvrde i da su ekologija i demografija suprotstavljene, odnosno da je okoliš teško štititi ako se ne suzbije populacijski bum. Koriste i primjer biogoriva zbog sve veće potražnje ljudi i za energijom i za hranom.
- Mislim da nema stvarne opasnosti od krize hrane. Kriza je oblikovana evolucijom agrobiznisa u SAD-u od 60-ih, osobito 70-ih, s dominacijom 15, 20 velikih multinacionalnih profitnih tvrtki u proizvodnji hrane. Kao rezultat MMF-ovih uvjeta u 70-im i 80-im godina, dotad prehrambeno neovisne nacije u Africi i Latinskoj Americi postale su uvoznici te iste hrane koje su nekoć sami proizvodili. To im uvećava zaduženost i druge teškoće. Taj uvoz uglavnom nadziru velike američke multinacionalke. Upravo one upozoravaju na populacijski bum. Ali, kao rezultat 35, 40 godina programa populacijske kontrole Rockefellerove zaklade kroz UN i diljem svijeta, demografi sada kažu da ćemo se za 50 godina suočiti s implozijom, a ne eksplozijom broja ljudi.
• Nije li ironično da ovako visoke cijene nafte obogaćuju tvrtke bliske pojedincima u sadašnjoj američkoj vladi, ali i Americi suparničke režime, poput Chavezovog, Putinovog ili Ahmedinedžadovog, čije su zemlje bogate naftom, a nerijetko i plinom?
- Velika je povijesna ironija da je glavni otpor jednostranoj politici jedine supersile ojačan i stabiliziran upravo energetskom krizom kojom manipuliraju Cheneyjevi prijatelji u velikim naftnim tvrtkama. Prije 10 godina ruska država bila je u bankrotu, zapadne banke nisu htjele njezine obveznice, niti dati im kredite, a danas Rusija ima četvrte najveće zalihe konvertibilne valute u svijetu, 500 milijardi dolara, i igraju važnu ulogu na svjetskim burzama obveznica, zajedno s Kinom koja naravno nije izvoznik nafte, ali je glavna radionica svijeta.
• Ustrajno upozoravate protiv neprijateljstva prema Rusiji, ali nije li istina i da, iako preslaba Rusija nije dobra opcija, snažna Rusija vodi obnovi ekspanzionizma kremaljskih interesa i dominacije, ne samo u onome što oni nazivaju “bliskim susjedstvom”?
Rusija pokušava, najbolje što zna, stvoriti savez ekonomskih partnera, kroz svoje zalihe plina i nafte. Iskreno, da sam ja u Moskvi, i da gledam što se sve protiv mene poduzima, i ja bih činio isto
- Gledam na to pomalo drukčije. Bilo kakva negativna politika koja danas dolazi iz Rusije je izravna posljedica provokativne serije politika koja su stizale iz Washingtona, iz Pentagona, od raspada SSSR-a i Varšavskog pakta. U Washingtonu nikad nije zamro hladnoratovski
mentalitet. Potajno su nastavili istraživanje modernizacije američke nuklearne napadačke flote. Povećali su proračun za antibalističku raketnu obranu, omiljeni projekt Donalda Rumsfelda kada je bio ministar obrane, sve s ciljem postizanja sposobnosti prvog udara, nuklearnog primata, što nije bilo moguće još od 50-ih godina. Za ime gospodnje, zašto je SAD-u trebala takva prijetnja protiv kolabirane Rusije, koja se borila za vlastito preživljavanje nakon Jeljcinove ere? Je li to zato što je ruski karaktet urođeno zao tako da će se oni sigurno pregrupirati, ili stoga što Amerika želi ukloniti svaku oporbu u Euraziji, kako je Zbigniew Brzezinski izložio u “Velikoj šahovskoj ploči”? Mislim da je potonje. Sama činjenica da danas, 2008., postoji NATO, je proturječje. Već odavno nema Varšavskog pakta, ali gotovo svaka bivša članica toga pakta i bivšeg SSSR-a pogurana je od Washingtona da uđe u NATO. Sada Amerika vrši maksimalni pritisak da u taj savez ugura i Ukrajinu i Gruziju. Kao i Hrvatsku. Koji je smisao toga? Osim ako Sjedinjene Države imaju vojni naum. I to je ono na što vidim da Vladimir Putin odgovara, dok je bio predsjednik, i sada kao premijer zajedno s predsjednikom Medvedevom. Rusija pokušava, najbolje što zna, stvoriti savez ekonomskih partnera, kroz svoje zalihe plina i nafte. Iskreno, da sam ja u Moskvi, i da gledam što se sve protiv mene poduzima, i ja bih činio isto.
• NATO je već u samom imenu sjevernoatlantski savez, ali njegovi zagovornici tvrde da je sada svijetu potreban i drugdje, u humanitarnim i drugim nevoljama, poput akcija u Afganistanu. A neki tvrdi i da NATO nije oru?e američkih intervencija, nego može biti multilateralni korektiv američkom instinktu jednostranog djelovanja, a primjer je i to da NATO i dio njegovih članica nisu bili poduprli invaziju Iraka.
- Europska Unija, kada je početkom 90-ih potpisala Sporazum iz Maastrichta, definirala je sebe ne samo kao monetarni nego i obrambeni savez. Predviđalo se postupno stvaranje vojne strukture kroz koju će se moći braniti Europu i njezine građane od vanjskih prijetnji, poput tadašnje mogućnosti da u Kremlju opet zavlada neprijateljski režim. No, Amerika je spriječila da europsko obrambeno jedinstvo postane stvarnost. Zašto? Zato jer SAD odlučuje o NATO-u, koji je oduvijek izvršitelj pentagonske vanjske politike, i zato ga Washington želi za svjetskog policajca.
• Sama je EU bila zamišljena kao svojevrsna tvrđava države blagostanja i izdašnih socijalnih prava, ali može li se to održati u globaliziranom gospodarstvu nasuprot konkurentima poput Kine, s brojnom, marljivom i slabo plaćenom radnom snagom?
- Pritisak je golem i zbog veličine američkog gospodarstva i konkurentnosti američkih korporacija, pa se europske tvrtke smanjuju, dijele, spajaju, izbjegavaju plaćanje poreza svojim nacionalnim vladama. U isto vrijeme jača pritisak na te vlade da privatiziraju što više državnog vlasništva. Ipak, to izaziva i reakciju, vidljivu u proteklih dvije i pol godine u zemljama poput Njemačke, gdje buja nezadovoljstvo privatizacijskom manijom. Jedini koji od takvih privatizacija imaju koristi, uz političare koji po napuštanju dužnosti dobivaju unosne privatne poslove, su oni koji spekulacijski privremeno izvlače profit iz toga. Pogledate li željeznice u Britaniji, privatizirane u eri Margaret Thatcher 80-ih, kao još puno toga, vidjet ćete da su ti sektori danas katastrofa. Privatnim tvrtkama nije isplativo popravljati takve stvari.
• Jedan od skorijih mogućih izazova je američki napad na Iran. Neki prigovaraju vladama Clintona i Busha što nisu pružile ruku reformistima pod vodstvom Hatamija dok su ovi bili u usponu u Teheranu, a drugi upozoravaju da su i oni podupirali nuklearni program i bili neskloni postojanju Izraela, kao i da je i tada prava vlast bila u rukama Hamneija.
- Mislim da je osnovni problem u tome što je Iran bio na listi zemalja za odstrel koju je
sastavljala skupina neokonzervativnih jastrebova oko Cheneyja i Rumsfelda, kada su došli na vlast 2001. To potvrđuje svaki papir s političkim smjernicama iz toga vremena. No, Irak će vjerojatno budući povjesničari opisivati kao Waterloo američke globalne moći. A u Iranu nije moguće učiniti isto što i u Iraku. Uz ostalo, Irak je trpio godine ekonomskog embarga nametanog i američkim i britanskim vojnim preletima. Ta je zemlja gospodarski bila na koljenima, pa je sama okupacija Iraka bila vojno izvediva. Iran je drukčija priča.
Vojni stratezi koji o ovome znaju puno više od mene tvrde da, i kada bi, hipotetički, Iran došao do nuklearnih vojnih potencijala, kao što je to uspio Pakistan, ili Indija, ili Sjeverna Koreja, to ne bi bila fundamentalna prijetnja miru, jer iransko vodstvo, ma kako zapaljivom se retorikom služilo, zna da bi i na najmanju naznaku pokušaja korištenja tih potencijala bili izbrisani združenim udarima Amerike i Izraela, koji imaju zastrašujuću nuklearnu udarnu snagu. Tako da zapravo iranska nuklearna prijetnja, i u najgoroj verziji, i nije prijetnja.
Nuklearna igra je vrlo elitni klub. Jednu ili dvije zemlje teško je kontrolirati. To su Kina i bivši SSSR, sada Rusija, a čini se sve da se i njih u tome sputa.
• Je li izgledna opcija da Izrael odradi “posao” s Iranom za Ameriku i za sebe?
- Izrael, koliko znam, a to potvrđuju i moji prijatelji u toj zemlji - novinari, povjesničari i drugi - ima živahnu i kolorističnu političku scenu, ali oni koji vode tu zemlju nisu sumanuti i znaju da bi njihov napad na Iran lako mogao voditi eskalaciji sukoba diljem Bliskog istoka, sve do Trećeg svjetskog rata, a to ne bi bilo jako dobro za sigurnost Izraela.
• Za neke ljude u Hrvatskoj, kao i drugdje, Amerika je uvijek svjetlo u tami, stup nade i slobode, neovisno o tome što se katkad čini u njezino ime. Za neke druge, kakvi su i američki intelektualci poput Chomskog ili poznati filmaši kao Michael Moore, sve što Bijela kuća i Pentagon čine je grozota. Nije li oboje pojednostavljivanje, a istina negdje između?
- Prije 30 godina rekao bih da je istina negdje u sredini. Problem je što je danas Amerika gigant na staklenim nogama (doslovno: na nogama od gline, op. a.). Pogrešne ekonomske
politike, još od kraja 60-ih godina, nagrizle su temelje i stabilnost onoga što je bilo najveća ekonomija na svijetu. Većina Amerikanaca se očajnički trude da naprosto prehrane svoje obitelji. Muž i žena često oboje moraju raditi po dva, tri posla, samo da bi otplatili ratu kredita za kuću. Sada, kroz ove potrese na tržištu nekretnina, ludost koju su banke stvorile uz pomoć Alana Greenspana u proteklih sedam godina, događa nam se da ljudi moraju napustiti svoje domove, koje preuzimaju banke. Cijele četvrti u stabilnim područjima srednje klase poput Ohija, Kolorada, Teksasa ili Floride, postaju geta u koja upadaju narkobande, nastanjujući se u ispražnjenim kućama i terorizirajući susjede. Ne trebate imati pretjeranu maštu da bi vas to podsjetilo na film Planeta majmuna. Srednja klasa je pritisnuta do granice nestanka u SAD-u u proteklom desetljeću i nešto dulje. To se znatno ubrzalo nakon pucanja dot.com balona (napuhanog informatičkog tržišta, op.a.).
Proučite li raspodjelu prihoda nakon smanjivanja poreza koje je Bush-Cheneyjeva vlada progurala kroz Kongres, uočit ćete mali dio, možda tri posto stanovništva, koji žive kao bogovi, s toliko novca da ne znaju što će s njim, i golemu većinu, osobito u srednjoj klasi, koji su stalno u brizi i strahu hoće li sutra imati posao, a kamoli kuću. To nije zdravo stanje.
Dakle, glavni temelj američkog stoljeća, zdravo gospodarstvo u pozadini vojne ili vanjske politike SAD-a - urušava se. To je vrlo opasan element. Nijedan od dvojice kandidata za sljedećeg predsjednika - John McCain niti Barack Obama - nema ništa pametnoga reći o ekonomiji, jer ovise o tome novcu i za financiranje vlastitih kampanja. Već su zaključani u istu bankrotiranu establišmentsku doktrinu Bush-Cheneyjeve odnosno Clintonove administracije. Lideri, elite u Americi danas nemaju strategiju.
• U Kini ste održali brojna predavanja i rasprave. Ako je 19. stoljeće obilježio britanski, a 20. američki (i donekle sovjetski) imperij, je li 21. stoljeće era kineskog imperija?
- Na vidiku je, ako ublažimo jednostrane pristupe, multipolarnost, s nekoliko regija, jedna vjerojatno EU, druga Rusija, Kazahstan, Kina, treća dijelovi Bliskog istoka i Afrike, a četvrta Latinska Amerika - prije nekoliko dana prijeđeni su prvi koraci prema stvaranju južnoameričkog zajedničkog tržišta, koje bi obuhvatilo Argentinu, Brazil, Kolumbiju, Venezuelu i druge. Sve to umjesto ovisnosti o koordiniranju svega iz Washingtona. To je velik zaokret, a mislim i pozitivan.
Iskreno, nemam straha od kineskog ekonomskog kolosa. Osobito nakon što sam bio u Pekingu - njih vrlo brine upravljanje s milijardu i pol stanovnika - oni službeno kažu 1,3 milijarde ali rečeno mi je da je izglednija procjena bliže 1,5 milijardi. Upravljati time više je nego dovoljan posao. Ne vidim Kinu kao agresivnu silu u bližoj budućnosti, i ne mislim da im je interes pretvoriti se u imperijalnu snagu.
• Što kažete kada Vas se diskreditira kao samo još jednog teoretičara urote?
- Smijem se i odgovaram da sam nažalost istraživač urota, koje su sasma stvarne. Takvi nazivi služe da se ljude zaplaši kako ne bi shvatili da se njima manipulira. Urote u svijetu postoje još od Adama i Eve, jer urota naprosto znači da dvoje ili više ljudi sjedne i dogovara zajedničku strategiju. A ako ljudi misle da se to ne zbiva, onda su uistinu naivni.
• Hrvatska kroči prema Zapadu, ali Bosna je krhka, Srbija na nesigurnim križanjima, Kosovo svježe neovisno, Makedoniju blokira Grčka, za Crnu Goru još je prerano reći...
• NATO je već u samom imenu sjevernoatlantski savez, ali njegovi zagovornici tvrde da je sada svijetu potreban i drugdje, u humanitarnim i drugim nevoljama, poput akcija u Afganistanu. A neki tvrdi i da NATO nije oru?e američkih intervencija, nego može biti multilateralni korektiv američkom instinktu jednostranog djelovanja, a primjer je i to da NATO i dio njegovih članica nisu bili poduprli invaziju Iraka.
- Europska Unija, kada je početkom 90-ih potpisala Sporazum iz Maastrichta, definirala je sebe ne samo kao monetarni nego i obrambeni savez. Predviđalo se postupno stvaranje vojne strukture kroz koju će se moći braniti Europu i njezine građane od vanjskih prijetnji, poput tadašnje mogućnosti da u Kremlju opet zavlada neprijateljski režim. No, Amerika je spriječila da europsko obrambeno jedinstvo postane stvarnost. Zašto? Zato jer SAD odlučuje o NATO-u, koji je oduvijek izvršitelj pentagonske vanjske politike, i zato ga Washington želi za svjetskog policajca.
• Sama je EU bila zamišljena kao svojevrsna tvrđava države blagostanja i izdašnih socijalnih prava, ali može li se to održati u globaliziranom gospodarstvu nasuprot konkurentima poput Kine, s brojnom, marljivom i slabo plaćenom radnom snagom?
- Pritisak je golem i zbog veličine američkog gospodarstva i konkurentnosti američkih korporacija, pa se europske tvrtke smanjuju, dijele, spajaju, izbjegavaju plaćanje poreza svojim nacionalnim vladama. U isto vrijeme jača pritisak na te vlade da privatiziraju što više državnog vlasništva. Ipak, to izaziva i reakciju, vidljivu u proteklih dvije i pol godine u zemljama poput Njemačke, gdje buja nezadovoljstvo privatizacijskom manijom. Jedini koji od takvih privatizacija imaju koristi, uz političare koji po napuštanju dužnosti dobivaju unosne privatne poslove, su oni koji spekulacijski privremeno izvlače profit iz toga. Pogledate li željeznice u Britaniji, privatizirane u eri Margaret Thatcher 80-ih, kao još puno toga, vidjet ćete da su ti sektori danas katastrofa. Privatnim tvrtkama nije isplativo popravljati takve stvari.
• Jedan od skorijih mogućih izazova je američki napad na Iran. Neki prigovaraju vladama Clintona i Busha što nisu pružile ruku reformistima pod vodstvom Hatamija dok su ovi bili u usponu u Teheranu, a drugi upozoravaju da su i oni podupirali nuklearni program i bili neskloni postojanju Izraela, kao i da je i tada prava vlast bila u rukama Hamneija.
- Mislim da je osnovni problem u tome što je Iran bio na listi zemalja za odstrel koju je
sastavljala skupina neokonzervativnih jastrebova oko Cheneyja i Rumsfelda, kada su došli na vlast 2001. To potvrđuje svaki papir s političkim smjernicama iz toga vremena. No, Irak će vjerojatno budući povjesničari opisivati kao Waterloo američke globalne moći. A u Iranu nije moguće učiniti isto što i u Iraku. Uz ostalo, Irak je trpio godine ekonomskog embarga nametanog i američkim i britanskim vojnim preletima. Ta je zemlja gospodarski bila na koljenima, pa je sama okupacija Iraka bila vojno izvediva. Iran je drukčija priča. Vojni stratezi koji o ovome znaju puno više od mene tvrde da, i kada bi, hipotetički, Iran došao do nuklearnih vojnih potencijala, kao što je to uspio Pakistan, ili Indija, ili Sjeverna Koreja, to ne bi bila fundamentalna prijetnja miru, jer iransko vodstvo, ma kako zapaljivom se retorikom služilo, zna da bi i na najmanju naznaku pokušaja korištenja tih potencijala bili izbrisani združenim udarima Amerike i Izraela, koji imaju zastrašujuću nuklearnu udarnu snagu. Tako da zapravo iranska nuklearna prijetnja, i u najgoroj verziji, i nije prijetnja.
Nuklearna igra je vrlo elitni klub. Jednu ili dvije zemlje teško je kontrolirati. To su Kina i bivši SSSR, sada Rusija, a čini se sve da se i njih u tome sputa.
• Je li izgledna opcija da Izrael odradi “posao” s Iranom za Ameriku i za sebe?
- Izrael, koliko znam, a to potvrđuju i moji prijatelji u toj zemlji - novinari, povjesničari i drugi - ima živahnu i kolorističnu političku scenu, ali oni koji vode tu zemlju nisu sumanuti i znaju da bi njihov napad na Iran lako mogao voditi eskalaciji sukoba diljem Bliskog istoka, sve do Trećeg svjetskog rata, a to ne bi bilo jako dobro za sigurnost Izraela.
• Za neke ljude u Hrvatskoj, kao i drugdje, Amerika je uvijek svjetlo u tami, stup nade i slobode, neovisno o tome što se katkad čini u njezino ime. Za neke druge, kakvi su i američki intelektualci poput Chomskog ili poznati filmaši kao Michael Moore, sve što Bijela kuća i Pentagon čine je grozota. Nije li oboje pojednostavljivanje, a istina negdje između?
- Prije 30 godina rekao bih da je istina negdje u sredini. Problem je što je danas Amerika gigant na staklenim nogama (doslovno: na nogama od gline, op. a.). Pogrešne ekonomske
politike, još od kraja 60-ih godina, nagrizle su temelje i stabilnost onoga što je bilo najveća ekonomija na svijetu. Većina Amerikanaca se očajnički trude da naprosto prehrane svoje obitelji. Muž i žena često oboje moraju raditi po dva, tri posla, samo da bi otplatili ratu kredita za kuću. Sada, kroz ove potrese na tržištu nekretnina, ludost koju su banke stvorile uz pomoć Alana Greenspana u proteklih sedam godina, događa nam se da ljudi moraju napustiti svoje domove, koje preuzimaju banke. Cijele četvrti u stabilnim područjima srednje klase poput Ohija, Kolorada, Teksasa ili Floride, postaju geta u koja upadaju narkobande, nastanjujući se u ispražnjenim kućama i terorizirajući susjede. Ne trebate imati pretjeranu maštu da bi vas to podsjetilo na film Planeta majmuna. Srednja klasa je pritisnuta do granice nestanka u SAD-u u proteklom desetljeću i nešto dulje. To se znatno ubrzalo nakon pucanja dot.com balona (napuhanog informatičkog tržišta, op.a.).Proučite li raspodjelu prihoda nakon smanjivanja poreza koje je Bush-Cheneyjeva vlada progurala kroz Kongres, uočit ćete mali dio, možda tri posto stanovništva, koji žive kao bogovi, s toliko novca da ne znaju što će s njim, i golemu većinu, osobito u srednjoj klasi, koji su stalno u brizi i strahu hoće li sutra imati posao, a kamoli kuću. To nije zdravo stanje.
Dakle, glavni temelj američkog stoljeća, zdravo gospodarstvo u pozadini vojne ili vanjske politike SAD-a - urušava se. To je vrlo opasan element. Nijedan od dvojice kandidata za sljedećeg predsjednika - John McCain niti Barack Obama - nema ništa pametnoga reći o ekonomiji, jer ovise o tome novcu i za financiranje vlastitih kampanja. Već su zaključani u istu bankrotiranu establišmentsku doktrinu Bush-Cheneyjeve odnosno Clintonove administracije. Lideri, elite u Americi danas nemaju strategiju.
• U Kini ste održali brojna predavanja i rasprave. Ako je 19. stoljeće obilježio britanski, a 20. američki (i donekle sovjetski) imperij, je li 21. stoljeće era kineskog imperija?
- Na vidiku je, ako ublažimo jednostrane pristupe, multipolarnost, s nekoliko regija, jedna vjerojatno EU, druga Rusija, Kazahstan, Kina, treća dijelovi Bliskog istoka i Afrike, a četvrta Latinska Amerika - prije nekoliko dana prijeđeni su prvi koraci prema stvaranju južnoameričkog zajedničkog tržišta, koje bi obuhvatilo Argentinu, Brazil, Kolumbiju, Venezuelu i druge. Sve to umjesto ovisnosti o koordiniranju svega iz Washingtona. To je velik zaokret, a mislim i pozitivan.
Iskreno, nemam straha od kineskog ekonomskog kolosa. Osobito nakon što sam bio u Pekingu - njih vrlo brine upravljanje s milijardu i pol stanovnika - oni službeno kažu 1,3 milijarde ali rečeno mi je da je izglednija procjena bliže 1,5 milijardi. Upravljati time više je nego dovoljan posao. Ne vidim Kinu kao agresivnu silu u bližoj budućnosti, i ne mislim da im je interes pretvoriti se u imperijalnu snagu.
• Što kažete kada Vas se diskreditira kao samo još jednog teoretičara urote?
- Smijem se i odgovaram da sam nažalost istraživač urota, koje su sasma stvarne. Takvi nazivi služe da se ljude zaplaši kako ne bi shvatili da se njima manipulira. Urote u svijetu postoje još od Adama i Eve, jer urota naprosto znači da dvoje ili više ljudi sjedne i dogovara zajedničku strategiju. A ako ljudi misle da se to ne zbiva, onda su uistinu naivni.
• Hrvatska kroči prema Zapadu, ali Bosna je krhka, Srbija na nesigurnim križanjima, Kosovo svježe neovisno, Makedoniju blokira Grčka, za Crnu Goru još je prerano reći...
Hrvati i Kinezi: Pokazuju više interesa za svijet od mladeži na Zapadu
- Doista me brinu nedavni događaji na Balkanu. Odluka Washingtona da ne samo prizna kosovsku državnost nego dopusti da na čelo
tamošnje vlade dođe Hashim Thaci, čovjek kojeg Interpol traži zbog ubojstava i organiziranog kriminala, uključujući mafijašku trgovinu drogom i prostitutkama... Ne mogu si objasniti zašto se u Skoplju kao američko veleposlanstvo gradi jedan od najvećih takvih kompleksa, s najrazvijenijim radarskim i elektroničkim sustavima. Zašto je američka ambasada u Zagrebu daleko od centra grada, okružena visokim vanjskim bedemima, s velikim nadzornim tornjevima. Što NATO i SAD misle na Balkanu? Nije dobar znak. Ne znam, ali postoje priručnici napisani za West Point, američki vojni koledž, o održavanju strategije napetosti. Nije moje da se petljam u hrvatsku vanjsku politiku, ali nisam sretan ni što Hrvatska ulazi u NATO.
• Koja je Vaša tajna veza s Hrvatskom? Zašto Vam je ova zemlja draga, i zašto su Vaše knjige ovdje vrlo čitane?
- Tu, osobito među mladima, nalazim glad za stvarnim znanjem, kakvu rijetko viđam u zemljama poput Njemačke, gdje predajem na sveučilištu. Većina studenata tamo nije baš svjesna da vani postoji i drukčiji svijet. Možda zbog iskustva rata 90-ih, mladi u Hrvatskoj shvaćaju da je svijet vrlo slojevito mjesto, i traže objašnjenja. Ovdje nalazim jednu od intelektualno najživljih populacija mladeži. Jedino slično iskustvo je s kineskim studentima koje sam susretao u Pekingu i Nankingu. Oni nisu čak htjeli prijevode na kineski, nego su slušali na engleskom. Rekao bih da je tajna između mene i hrvatskog naroda to da se uzajamno volimo. A Hrvatska mi je jedna od najdražih zemalja.
• Koja je Vaša tajna veza s Hrvatskom? Zašto Vam je ova zemlja draga, i zašto su Vaše knjige ovdje vrlo čitane?
- Tu, osobito među mladima, nalazim glad za stvarnim znanjem, kakvu rijetko viđam u zemljama poput Njemačke, gdje predajem na sveučilištu. Većina studenata tamo nije baš svjesna da vani postoji i drukčiji svijet. Možda zbog iskustva rata 90-ih, mladi u Hrvatskoj shvaćaju da je svijet vrlo slojevito mjesto, i traže objašnjenja. Ovdje nalazim jednu od intelektualno najživljih populacija mladeži. Jedino slično iskustvo je s kineskim studentima koje sam susretao u Pekingu i Nankingu. Oni nisu čak htjeli prijevode na kineski, nego su slušali na engleskom. Rekao bih da je tajna između mene i hrvatskog naroda to da se uzajamno volimo. A Hrvatska mi je jedna od najdražih zemalja.
bglavac
edin.kecanovic
