Proto - emo

preuzeto sa: http://angelwolf.blog.hr/2008/03/1624551770/proto-emo.html

Svi mediji bruje kako je Hrvatskom zavladao emo pokret. Radi se o mladim ljudima koji pate u životu, a ni sami ne znaju zbog čega. Dok pokušavaju shvatiti koji je razlog njihove tuge i osjećaja niš koristi, režu si žile. I to pogrešnim načinom.

Emo pokret inače sluša glazbu i to neke varijante hardcore punka. To nije nužno, dakako, pa postoje emači i emačice koji svoje uske trapke, izglačanu kosu i skejterice njišu u zvuku gospela, bluesa i tamburica. Važno je međutim da se radi o emocionalnim, osjetljivim i introvertnim ljudskim bićima koji se u slobodno vrijeme dosađuju, plaču, ozlijeđuju, a u gorim slučajevima se i ubijaju. E, sad, iako je to soooo 2005., naši su se promatrači društva sjetili da bi to mogao biti razlog depresije i suicida.

Naravno da nije. Depresija i suicid ima svoje korijene u nečem čisto drugom, a ne u hardcore punku. Radi se o labilnim osobama koje pronalaze svoj način odnosa prema svijetu. Veći dio je tu samo iz fore da guta normabele i ostalo smeće suvremene farmaceutske industrije ne bi li bili drogirani na legalan način. Posebno dobro, navodno, ide s alkoholom; uostalom, tko bi rekao?

Taj emo smo dobili negdje sa Divljeg zapada, kao uostalom sve ostalo, ali mi smatramo da to uopće nije tako. Emo pokret duboko je ukorijenjen u srce i dušu hrvatskog čovjeka, naročito u nekih regionalnih stanovnika. Tako primjerice možemo prozvati nekoliko proto-emača hrvatskog društva.

Mate Mišo Kovač primjerice. Što je emo nego sva ona bol obavijena u ljubav i nježno upakirana u depresivnu nostalgiju za morem u koje svi bacamo smeće, pljujemo, pišamo u njega i radimo druge gadarije. Emo fascinacije dalamtinskog čovika toliko su fascinantne i dapače iskonske da se to ocrtava u ljudima koji režu žile kad čuju onu poznatu: Znam da nije bila samo moja, možda sam u snu duboku, ali živi stotinama boja, Dalmacija u mom oku... A tek ona Kad jednom odeš, ne vraćaj se više...

Osim što je u svemu duboka filozofija hrvatskog čovjeka, koju, priznajemo, i mi slušamo svaki dan iz vlastitog zadovoljstva (ili mazohizma), Kovač daje pravu sliku proto-emača; umjesto ispeglane frizure, brkovi; umjesto košulja zakopčanih donjim dugmetima, mornarska majica ili havajka; umjesto tenisica, sandale poput onih koje ima Luka Nižetić, poznati posjetitelj zagrebačkog kluba Global gdje se skuplja gay ekipa...ali to je sasvim druga priča. Proto emači se ne režu, oni pucaju u srce i pogađaju vanjski rub ruke; oni plaču u pjesmama i dok klape pjevaju, što radimo i mi, ali mi nemamo bijesne aute i nekoliko desetaka aprtmana poput onih koji sebi žele samo jednu malu kućicu od soli na obali. Doista je teško biti emo u Hrvatskoj kad te depresija navede da se igraš s kozom kao jedan drugi proto-emač zvan Vuco. Posebnost protoemoizma je upravo u iskonskim osjećajima zbog kojih bi mogao ubit'! Često ta tuga bude toliko velika da i žene padaju niz stepenice.

Stoga, poznavajući protoemoizam, moramo upozoriti naše sociologe, novinare i dušobrižnike da ljudi koji slušaju punk se ne moraju nužno ubiti, a da s druge strane postoje mnogi, posve obični ljudi koji dižu ruku na sebe iz sasvim drugih razloga.