O drevnom Egiptu još uvijek se govori da je bio zemlja mračne magije, zemlja robova, štoviše, najprimitivniji oblik robovlasničkog društva. Za Egipćane se smatra da su vjerovali u životinje, balzamirali svoje mrtve da bi što duže održali njihova tijela, da su imali primitivnu kulturu, okrutan način života, zbog čega se uzimaju kao primjer samog početka civiliziranog razvoja svijeta.

Te i druge slične informacije nalaze se u mnogim knjigama o povijesti čovječanstva koje se koriste u obrazovanju, počevši od osnovne pa do fakultetske naobrazbe.

Da stvar bude apsurdnija, danas pouzdano znamo da su mnoge od tih informacija upravo suprotne istini.

Zašto se onda uči jedno, a istina je nešto drugo?

Povijest egipatske civilizacije se u mnogo čemu ne uklapa u postojeću znanstvenu shemu o prošlosti svijeta, tako da ovo nije ni prvi ni zadnji primjer krive interpretacije povijesti. Ostaci njezinih impozantnih građevina i danas su tvrd orah mnogim znanstvenicima, jer hramovi, grobnice i piramide, skrivajući svoje tajne, zasjenjuju mnoga dostignuća tehnološkog napretka moderne civilizacije.

Sama kronologija Egipta nije pouzdano utvrđena. Postoji nekoliko službeno prihvaćenih verzija koje nisu utemeljene na konkretnim podacima, nego na kronologiji egipatskih dina-stija koju je napisao jedan egipatski svećenik kojeg su Grci nazvali Maneto. Međutim, mi ne znamo jesu li godine koje navodi Maneto imale 365 dana, budući da su Egipćani istovremeno koristili tri različita kalendara.

Službena povijest Egipta počinje oko 4000. g. pr.Kr. i ovo prvo razdoblje naziva se "preddinastičko doba". Nakon toga dolazi "arhajski period" (od 3100. do 2686. g. pr.Kr.), a zatim slijedi "razdoblje uređenog carstva".

Za vrijeme Stare, Srednje i Nove države nalazimo tipične karakteristike ove civilizacije. Period koji slijedi nakon toga naziva se "kasno razdoblje" i više ne predstavlja tipični Egipat, već njegovu dekadenciju, te u mnogo čemu njegovu suprotnost.

Pogledajmo koje su karakteristike egipatske kulture i civilizacije.

Da bi mogli odgovoriti na ovo pitanje, potrebno je uzeti u obzir egipatsko shvaćanje tih pojmova.

Egipćani su vjerovali da se sve što postoji sastoji od dva dijela: nebeskog, vječnog, nevidljivog s jedne strane i zemaljskog, prolaznog, vidljivog s druge strane. Fizička priroda određenog entiteta je zemaljska kopija Ka, nebeskog dvojnika.

Tako je fizički Egipat bio kopija nebeskog i obrnuto.

Cjelovitost nekog entiteta ovisi o usklađenosti njegove zemaljske i nebeske prirode. Zbog toga su Egipćani smatrali da zemaljski Egipat treba biti što vjernija slika nebeskog, kako bi njihova zemlja bila mjesto gdje je ostvarena skladna veza između neba i zemlje. Zato je civilizacija Egipta bila izraz njegove kulture inspirirane kompleksnim filozofsko-religijskim sustavom. Stara, Srednja i Nova država čuvaju ovaj kulturni identitet, što je egipatskom čovjeku omogućavalo visok stupanj civiliziranog života.

Krajem Nove države, nakon XX. dinastije Ramzesa, ova kultura umire, a zemlja postaje obična velesila tadašnjeg vremena. Pogrešnu sliku o drevnom Egiptu stvorile su knjige s prijelaza stoljeća koje su svoje podatke crpile upravo iz ovog razdoblja dekadencije. To bi bilo isto kao da opisujemo Rimsko Carstvo imajući u vidu način života srednjovjekovnih stanovnika grada Rima i tadašnje Europe.

Tvrdnje o Egiptu kao robovlasničkom društvu, zemlji mračne magije, vjerovanja u životinje, praznovjernog kulta mrtvih i sl., mogu se, iako samo djelomično, odnositi na ovo razdoblje iz prvog tisućljeća prije Krista. Tome još treba pridodati subjektivnost čovjeka današnjice koji ne poznaje i ne razumije ono što je bilo prije njega.

Još je jedan bitan razlog negativnom pisanju o starom Egiptu. To je znanstveno prihvaćena teorija o neprekidnom napretku po kojoj je sve ono što je povijesno starije ujedno i primitivnije. Zato mnogi znanstvenici nisu mogli prihvatiti činjenicu da je u trećem i drugom tisućljeću prije Krista dolina Nila bila na mnogo višoj kulturnoj razini nego tisuću ili dvije godina kasnije.

Krajem Nove države, predviđajući smrt kulturnog identiteta Egipta, hijerofanti su uništili ili sakrili sve ono što nije smjelo pasti u profane ruke. Kakvu su budućnost vidjeli, ilustrirat će riječi svećenika Nefertija: "Vidio sam tu zemlju uronjenu u bol i patnju. Sada uspijeva onaj koji nikada ne bi bio uspio. Podiže se oružje za borbu, pošto zemlja živi u neredu. Prave se bakrena koplja da bi se krvlju priskrbio kruh. Ljudi se iskvareno cerekaju. Na pogrebima se ne plače... Svatko napada onog drugog. Pokazujem ti sina preobraćenog u tvog neprijatelja, brata pretvorenog u suparnika. Čovjek ubija svojeg oca... Mržnja vlada među narodima i gradovima. Riječi su srcu poput plamena i ono ne može podržavati ništa što ijedna usta govore... Država je sve manje vrijedna, a njeni su vladari sve brojniji... Sunce se skriva od ljudi."

Za drevne Egipćane kultura se sastojala od četiri osnovna aspekta: znanosti, umjetnosti, politike i religije. Ta četiri aspekta kulture zorno su prikazivali i objašnjavali slikom četverostrane piramide čije se pobočne strane, odvojene u svojoj bazi, spajaju na vrhu u jednu transcendentnu točku. Dakle, znanost, umjetnost, religija i politika trebaju težiti istom općekulturnom cilju. Nijedan od ovih aspekata nije bio u sukobu s bilo kojim drugim, već su bili međusobno usklađeni. Time se nije kočio napredak pojedinih ljudskih djelatnosti, već se, naprotiv, poticao i omogućavao procvat ove drevne civilizacije. O tome svjedoče mnoga veličanstvena djela egipatske kulture.

Egipatska znanost je za tadašnje doba razvila neke svoje discipline do savršenstva. Mnoga njena dostignuća, od medicine do astronomije, još uvijek nismo kadri objasniti. Spomenut ćemo jednu interdisciplinarnu drevnu znanost čiju primjenu kasnije susrećemo u konstrukciji rimskih građevina i srednjovjekovnih crkvi. To je sakralna arhitektura koju su Egipćani izuzetno razvili što možemo uočiti na nizu hramova, grobnica, piramida...

Uzmimo samo za primjer tzv. Keopsovu piramidu za koju se još uvijek ne zna kako je sagrađena. Spomenimo da ova građevina ima volumen od dva i pol milijuna kubičnih metara, a samu oplatu, površine petsto tisuća kvadratnih metara, čini dvadeset i pet tisuća kamenih blokova. Kameni blokovi u unutrašnjosti piramide međusobno su spojeni gipsom koji se suši za nekoliko minuta. Zahvaljujući konstrukciji načinjenoj od okomitih nosača, piramida nije svojom veličinom i visinom gubila na stabilnosti. Da se ovdje zaista radi o interdisciplinarnoj znanosti, a ne samo o neshvatljivom građevinskom pothvatu, svjedoče mnogi fascinantni podaci. Kroz njezine mjere izražena je udaljenost od Zemlje do Mjeseca i Sunca, te promjer Sunca. Ova piramida i današnje geodete impresionira svojom fantastično preciznom orijentacijom s obzirom na strane svijeta. Isto tako ona na jedan simboličan način predstavlja kvadraturu kruga budući da je opseg kvadrata njene baze jednak opsegu kruga kojemu je polumjer jednak njenoj visini. Također je zagonetna i unutarnja konstrukcija piramide, dosad samo djelomice otkrivena. Sadrži sedam osnovnih prostorija ili sedam mjesta koja se u skladu s egipatskom tradicijom odnose na sedam nebeskih tijela starog astrološkog sustava, ali također i na sedam čovjekovih aspekata.

Nigdje nisu pronađene tako impozantne građevine za čiju je gradnju bilo potrebno znanje i umijeće koje je uz svu današnju tehnologiju nama nepoznato i nedostižno. Japanci su pokušali, koristeći se sredstvima dostupnim starim Egipćanima, izgraditi piramidu visoku samo dvadeset metara, ali nisu uspjeli.

Egipatska umjetnost, kao idući aspekt kulture, izaziva podjednako veliku pozornost i prikazuje se potpuno drugačijom nego što je današnja. U proteklim stoljećima, od kada se počela istraživati, egipatska se umjetnost smatrala idealiziranom, stiliziranom, bez ikakve veze sa stvarnošću. Danas povjesničari umjetnosti uviđaju da je ta umjetnost bila vid realne umjetnosti koja je težila savršenstvu, idealnom. Za ilustraciju ćemo uzet primjer egipatskog kanona u prikazivanju ljudskog tijela. Dok se naša umjetnost temelji na prikazivanju osobnog umjetnikovog doživljaja onoga što vidi fizičkim očima, kod Egipćana je slika čovjeka bila cjelovitija. Egipatski umjetnik nije u prikazivanju likova slijedio zakone perspektive, budući da ona dopušta samo djelomice prikazati realitet. Kao što postoji razlika između obične i holografske fotografije, postoji razlika između današnjeg realističnog načina prikazivanja ljudskog lika i egipatskog. Egipćani su smatrali da realitet ljudskog lika treba predočiti u četiri dimenzije. Različite dijelove ljudskog tijela prikazivali su u njihovom najkarakterističnijem obliku - lice i noge su crtali iz profila, dok su trup i uvećano oko prikazivali onako kako ih vidimo sprijeda.

Time su htjeli prikazati čovjeka onako kako ga vidi duhovno oko, zanemarujući svjedočenje osjetila vida i njegovih iluzija koje obično zovemo perspektiva.

Egipatska umjetnost nije bila samoj sebi svrha, već je svako umjetničko djelo imalo funkciju simbola, univerzalni smisao prepoznatljiv svima, s jasnom pedagoškom porukom. Tako su primjerice skulpture bile trodimenzionalni hijeroglifi. Svako je djelo osim umjetničke moralo imati i svoju kulturnu i duhovnu funkciju. Osnovni cilj i svrha ove umjetnosti bili su naučiti čovjeka umijeću življenja. Zato se njome izražavalo sve ono što je lijepo, što uzdiže čovjeka i čini ga bližim samome sebi, a njegov život bogatijim i dostojanstvenijim.

Shvaćanje politike bilo je drugačije nego što je danas, jer su se socijalni odnosi temeljili na drugim osnovama. U Egiptu nije bilo robova. Bilo je to patrijarhalno društvo, u kojem je otac u obitelji imao ulogu analognu ulozi faraona u carstvu.

Knez Ptahotep, koji je pripadao V. dinastiji, kaže: "Ako ti tvoj sin nanese nepravdu, ako te ne sluša, ako napusti disciplinu, ako njegova djela naškode tvom domu, ako se suprotstavlja svemu što kažeš, otjeraj ga, jer on nije tvoj sin, nije tvoj porod."

Iz navedenog citata vidimo da se obitelj ne poima kao činjenica nego kao vrijednost. Da bi sin bio sin nije dovoljna sama činjenica što je fizički potomak svojih roditelja, već je potrebno i da se ponaša kao sin. Zbog toga se u egipatskom društvu naglašavala vrijednost braka kao odnosa između muškarca i žene. Obitelj je posljedica braka koji se mora zasnivati na ljubavi, uzajamnom razumijevanju i obostranoj vjernosti. Odgovornosti muškarca i žene unutar braka definiraju uloge oca i majke, koje su međusobno komplementarne. Iako se egipatsko društvo temeljilo na patrijarhalnim odnosima, žena kao supruga, majka ili sestra ni u čemu nije bila u podređenom položaju u odnosu na muškarca. Ni u jednoj staroj civilizaciji nisu pronađena književna djela koja toliko veličaju vrijednosti žene, kao što je to bilo u Egiptu.

Egipatsko društvo činile su  tri klase:

 - klasa svećenika-kraljeva, njihovih savjetnika i učenika;

 - klasa stručnjaka i službenika;

 - klasa zanatlija i seljaka.

Do perioda vladavine dinastije Ramzesa, kada se pojavila redovna vojska, postojalo je samo jedno časničko tijelo i manje policijske snage. Radnici su bili raspoređeni u bratstva ili udruženja, unutar kojih su bila određena prava i dužnosti svakog člana.

Struktura egipatskog društva je bila piramidalnog tipa s faraonom na vrhu. Međutim, to nije bio okrutni autoritarni poredak kakvim se obično smatra, nego primjena univerzalnog modela organizacije kakav postoji u prirodi. Naime, piramidalni model je temeljni princip odnosa unutar bilo kojeg ekosustava. Egipćani su poštivali zakone prirode i primjenjivali ih u socijalnim odnosima u najvećoj mogućoj mjeri. Time su na praktičan način izražavali visoki stupanj ekološke svijesti. U ljudskom društvu ovaj model nalazimo u svim situacijama gdje egzistencija ljudi neposredno ovisi o sposobnosti i savjesti jednog čovjeka, kao npr. u zrakoplovu, na brodu, u obitelji, u bolnici, itd.

Iz istog onog razloga radi kojeg danas ljudi imaju povjerenja u kapetana broda, zrakoplova, ili glavnog kirurga, Egipćani su imali povjerenje u faraona i državni aparat. Osim sposobnosti koju je trebalo imati u obavljanju svoje uloge unutar države, svatko je bio odgovoran pred vlastitom savješću, jer država nije bila anonimno i neodgovorno društvo. To znači da je svatko tko je imao neku društvenu funkciju morao stajati iza onoga što čini svojom vlastitom čašću i primjerom.

Analogno funkciji oca unutar obitelji, faraon je bio otac egipatskom narodu i služio mu kao uzor i primjer.

Osim intenzivnog odgoja i obrazovanja koje je od ranog djetinjstva prolazio na dvoru, faraona su čekala tzv. iskušenja kojima se praktično dokazivala njegova sposobnost da bude uzor egipatskom narodu. Morao je dokazati da može vladati samim sobom, da njegova volja može upravljati njegovom nižom prirodom, njegovim nagonima, strastima, željama, mislima, dakle cijelom osobnošću, koja je jedino tako mogla biti stavljena u drugi plan, odnosno žrtvovana u ime njegove dužnosti prema narodu. Trebao je primjerno vladati samim sobom da bi mogao vladati Egiptom. On nije bio apsolutni vladar, nego predstavnik božanske pravde na zemlji, odnosno predstavnik Amon-Raa, "Bića Sunca", božanstva čije je tijelo fizičko sunce ili Aton. Zato se faraona nazivalo "Sin Sunca" i zauzimao je vrh zemaljske piramide egipatskog društva, odnosno bio je centar, žarište, spoj između zemaljskog i nebeskog Egipta. Bio je razapet između neba i zemlje kao onaj koji u ime nebeskog vladara služi ljudima na zemlji.

Jednom godišnje faraon je morao dokazati, pred najvišim hijerofantima u hramu, da je zaista sposoban biti faraon. Time se dodatno osiguravala pravedna vladavina u Egiptu.

Vjerski sustav sadržavao je više oblika jer je uvažavao mnoštvo nivoa svijesti. Tako su istovremeno postojali različiti religijski oblici jednog te istog:

- potpuna apstrakcija, namijenjena dušama na najvišem nivou svijesti, koja je dozvoljavala kontakt s općim zakonima;

- monoteistička sinteza;

- politeizam ili razni vidovi cjeline kojima se izražavalo božanstvo.

Svaki pojedinac birao je religijsku razinu prema vlastitoj potrebi.

Egipćani su vjerovali u jednog univerzalnog Boga kojem nisu dali vlastito ime, već su ga jednostavno nazivali Neter, što znači Bog. Vjerovali su da postoji jedan jedini univerzalni Život koji se manifestira kroz mnoštvo oblika različitih živih bića. Za njih je sve bilo živo, pa su zato i predmeti mogli biti oživljeni.

Veliki broj različitih božanstava koja su imala svoja imena i simbolički lik, obično u zoomorfnoj ili antropomorfnoj formi, predstavljala su prirodne sile, zakone i principe.

Egipćani nisu vjerovali u životinje. Likovi životinja korišteni su kao simboli koji su zorno prikazivali snage i zakone prirode. Kada bi, na primjer, netko od nas htio simbolički prikazati vjernost, ima li jednostavnijeg načina negoli nacrtati psa? Dakle, kao što se mi danas koristimo fonetskim pismom i kemijskim formulama, Egipćani su se koristili slikovnim pismom, hijeroglifima i svojim jezikom simbola. Čitanje hijeroglifa nije nam puno pomoglo u poznavanju Egipta, pogotovo njegove religije. Pogledajmo to na primjeru citata iz Šu litanije: "Izlazeće Sunce, ti podupireš samoga sebe, na svom štitu, u ime Boga koji je na tvom štitu. Tvoje ime je moćnije nego bogovi... Tvoje ime Boga nalazi se u centru tvoga broda."

Ni jedan egiptolog ne može razumjeti ono što je ovdje napisano ako ne poznaje značenje navedenih teoloških simbola. To je analogno npr. kemijskoj formuli vode koju pišemo H2O. Ovu formulu čitamo "ha dva o", ali je ne možemo razumjeti ako ne poznajemo značenje tih kemijskih simbola.

Egipatska vjera zasnovana je na pojmu Ka ili "dvojnika" i smislu života koji djeluje kroz stvaranje i održava zajedništvo bića u svemiru. Ključnu ulogu u tome ima kompletan panteon božanstava. U kozmosu se bogovi izražavaju kroz četiri načela: polaritet, ritam, uzrok-posljedicu i rađanje, što su načela djelovanja u stvarnom svijetu.

U našem svijetu promjena i dvojnosti, života i smrti, užitka i boli, obitava čovjek razapet u prostoru svoje svijesti, i nastoji spoznati sebe.

Ljudska sudbina povezivala se s putovanjem Sunca na nebu. Ono se rađa na istoku i svojom dnevnom barkom putuje nebom do zapada gdje prelazi na noćnu barku kojom putuje od zapada prema istoku. Okomito na dnevnu putanju Sunca je os Nila koji teče od juga na sjever i predstavlja dvojnost života i smrti. Obale Nila simboliziraju vidljivo i nevidljivo. Smrt je prijelaz s jedne na drugu obalu, s istočne obale živih na zapadnu obalu mrtvih. Čovjekova duša oponaša dnevni tok Sunca i poput njega putuje, rađa se i umire, skupljajući iskustva koja mu omogućuju proces nutarnje transformacije dok ne postane poput boga Ozirisa. Ovo je glavno božanstvo koje je neposredno vezano uz čovjeka. Oziris je "kralj mrtvih", odnosno kralj nebeskog Egipta. Oziris je Adam Kadmon, arhetip čovjeka, onaj koji je prvi hodao zemljom i dostigao vječnost. Mit o Ozirisu predstavlja čovjekov evolucijski put, smisao njegovog postojanja koji se ostvaruje naizmjeničnim putovanjem kroz zemaljski i nebeski Egipat. Život je slikovito prikazan hodanjem prilikom kojeg se oslanjamo na jedno, pa na drugo stopalo. Cilj je, poput Ozirisa, zadobiti samo jedno stopalo, tj. dosegnuti vječnost.

Smrt je, dakle, bila prijelaz iz ovog svijeta u drugi, za koji su se Egipćani pripremali cijeli život. Mumificiranje tijela imalo je pomoći duši da se što prije snađe u nebeskom Egiptu. Mumificiranjem je tijelo postajalo simbol čovjekove vječne prirode. Zato su vađeni nutarnji organi i stavljani različiti amuleti kako bi mumija bila poput statue boga, nepropadljivi trodimenzionalni fizički simbol vječne prirode umrlog. Ona je bila "odskočna daska" duši koja se trebala što prije odvojiti od svog materijalnog aspekta i nastaviti put u nevidljivom Egiptu. Na taj su način Egipćani nastojali pomoći umrlom da se odvoji od smrtnog, propadljivog tijela. Tome je služio i sarkofag čiji naziv dolazi od grčkog sarkos - meso i fagein - jesti. Prostorija za mumifikaciju zvala se "kuća vitalnosti" (per nefer), a izraz "balzamirati" (senefer) značio je "povratiti snagu". Posljednja obredna izreka pri balzamiranju bila je: "Ti ponovo živiš, ti ponovo živiš zauvijek, evo te iznova mladog da nikada..."

Sveti tekstovi, poput Tekstova piramida, Knjige mrtvih, Tekstova sarkofaga, daju detaljan opis topografije drugog svijeta. Do danas je dosta toga prevedeno, ali ne i razumljivo modernom čovjeku. Mentalitetom dvadesetog stoljeća i načinom razmišljanja orijentiranim na materijalne vrijednosti nije moguće razumjeti Egipat. Tek nedavno, rastom tzv. ekološke svijesti, uvidom u nesrazmjer između tehnološkog i kulturnog razvitka, nova generacija filozofski orijentiranih stručnjaka uspijeva razumjeti pojedine aspekte egipatske kulture.

Za razumjeti povijest potrebno je osloboditi se znanstvenog sofizma i ideološkog egoizma. Sokrat je davno rekao: "... nijedan od nas dvojice ne zna ništa valjano i dobro, ali on misli da zna nešto, a u stvari ne zna, dok ja, kao što ne znam, i ne mislim da znam. Ja sam, čini mi se, bar nešto malo mudriji od njega, i to baš po tome što i ne mislim da znam ono što ne znam."

Budimo i mi mudriji i dozvolimo povijesti da nam zaista bude "učiteljica života", jer to nam je danas stvarno potrebno.

Egipatska kultura je u tom pogledu dobar učitelj.

Andrija Jončić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA,  broj 3

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Kultura/Detail.aspx?Sifra=2120032528