Proučavanje egipatskog kalendara potvrđuje snagu tradicije i otkriva domišljatost njegova sustava koji se nama često čini dalekim: “Utemeljio sam dekretom žrtvene ponude za sve Svetkovine nekropole; za Svetkovinu početka godine, Svetkovinu duge godine, Svetkovinu kratke godine, Svetkovinu posljednjeg dana, Veliku svetkovinu, Svetkovinu velikih vrućina, Svetkovinu malih vrućina, Svetkovinu pet dana dodanih godini, Svetkovinu u kojoj se baca pijesak, dvanaest Mjesečnih svetkovina i dvanaest polu-mjesečnih, i za svaku Svetkovinu blaženih živih i mrtvih.”

Istraživanje broja godišnjih svetkovina svjedoči o tome da su Egipćani imali prosječno 105 prazničnih dana u godini. Razlikovale su se kalendarske (Nova godina, početak godišnjeg doba...), ratarske (poplave Nila, sjetva-žetva...), narodne, vjerske, kraljevske (krunidba, veselje) i pogrebne svetkovine. No sve su one postojale jer su imale svoj smisao: svetkovine su za Egipćane bile trenutak obnavljanja jedinstva s Uzvišenim načelom: s vremenom, prirodom, kozmosom ili faraonom. Tome je bilo tako jer je religija* predstavljala središnju os svake ove javne manifestacije. Egipćani, koji nisu zaboravljali svoje svetkovine, dolazili su iz svih krajeva kako bi ih proslavili.

U njihovu se čast spravljalo pivo koje se ostavljalo pred vratima, na svježini noći, jer je “ime Boga strujalo nad krovovima”. Čitav se narod mazao mirisavim mastima i uživao u piću.

Kronike hrama u Edfuu ističu da je dan osnutka Horusova hrama, dan kad je bio “posvećen svom Učitelju”, bio jedan znameniti datum: “Grad je bio u svetkovini, srca punih veselja, čitava njegova okolica u zanosu; buka tog veselja razlijevala se otvorenim prostorima, ulicama prepunim radosti, hrana se dijelila u izobilju; dim žrtvenih ponuda uzdizao se do neba; vino je teklo ulicama, bila je to prava bujica koja je stizala iz dvaju podruma; tamjan se palio u kadionicama pomiješan sa zrnjem drugih mirisnih smola; grad je blistao od svečanog sjaja, sav ukrašen cvijećem; proroci i božanski oci bili su obučeni u najfinije laneno platno, kraljeva pratnja  bijaše odjevena u kraljevsko ruho, a mladi bijahu prekrasni; klicanje i veselje dopiralo je sa svih strana, duž čitavih ulica i nije se moglo spavati do svitanja."

Kroz ove svetkovine Egipat je oživljavao, radovao se i plesao, ali ipak nije zaboravljao da su svi ti događaji samo zbog odavanja počasti bogovima koji obnavljaju svoj savez s prirodom i ljudima.

Ako želimo razumjeti istinski značaj svetkovine u starom Egiptu, moramo je shvatiti kao “sretni ponovni susret”. Svaka svetkovina poziva na ponovni susret, a taj ponovni susret živi se s radošću.

Ovako govori jedna stara himna posvećena kraljevskoj krunidbi:

Veseli se, sva zemljo,

Dani dolaze da bismo se smijali i divili.

Pogrešno je zamijeniti ovaj vedri narod slikom mračnih i turobnih grobara, jer još i danas kao da možemo zamisliti živahnu glazbu koja izvire pod prstima harfista oslikanih na freskama. Egipćani su svoju radost crpili iz uvjerenja da nad njima bdije Otac, kralj-faraon, koji je i sam rođen od jednog nebeskog Oca - Boga.

Prirodna bliskost sa snagama univerzuma učinila je Egipćana čovjekom sposobnim živjeti u neprekidnoj svečanosti. Obnavljanje prirode prilika je za veselje; odlazak ususret bogovima također je radostan događaj, a smrt faraona prilika je za slavljenje rođenja jednog novog Boga. Ta sposobnost entuzijazma - točnije, sposobnost buđenja bogova i Boga u čovjeku samom i optimizam mudro usmjeren ka stabilnosti i jedinstvu države koja je bila sposobna ispravno odmjeriti iskušenja kroz inicijatske obrede povezane s Prirodom, te sposobnost usklađivanja igre razuma i osjećaja - možda su bili velika tajna dugovječnosti ovog naroda.

Pravu sliku toga, međutim, ne možemo steći listajući danas stranice egipatske povijesti, jer su svetkovine današnjice sličnije sprovodima, i u njima se razvija samo njihov mehanički, izvedbeni aspekt.

Egipćani su sretan život i zadovoljstvo pronalazili u malim stvarima, slijedeći učenja mudraca starog Egipta, spremni na svaku mogućnost koju donosi život.

Utemeljenje ovih drevnih svetkovina pripisuje se bogu po imenu Ra. Za te dane bila je propisana posebno svečana liturgija. Prekidao se uobičajeni slijed svakodnevnog štovanja bogova, u ritual su se uvodile posebne svečane pjesme, ukrašavao se hram, grad se osvjetljavao. Mnogobrojne žrtvene ponude pristizale su s brojnim posjetiteljima koji su dolazili u hram te su stavljane na prenosivi zastrti oltar postavljen na svetu barku koju su nosili svećenici. Ophodnja se odvijala u dvorištu, u neposrednoj blizini boravišta Boga. Ipak, u mjesecima Velikih svetkovina, božanska statua nošena je cestom ili je plovila Nilom, pristajući na mnogim mjestima. Bio je to trenutak savjetovanja s Bogom koji je odgovarao na pitanja preko proročanstava.

Treba se prisjetiti da se bogove štovalo svakoga dana, slijedeći točno određeni obred. Drioton detaljno opisuje tu svakodnevnu komunikaciju svećenika s Božanstvom: "Ceremonija je započinjala rano ujutro(...). Svećenik je palio svjetiljke, punio kadionice i počinjao prvo kađenje, kako bi se boravištem Boga širio ugodan miris. Učinivši to, uputio se prema najsvetijem dijelu hrama (..) i otvorio vratnice. Statua se pojavila pred njegovim očima, još nepokretna i uspavana budući da se Božanstvo još uvijek u nju nije spustilo. Svećenik se bacao na koljena i izgovarao himnu štovanja; ustajući potom, zagrlio bi statuu. Ovaj čin, čin sina koji želi svoga Oca dozvati iz sna, “budio” je Boga i činio da se spusti njegova božanska duša. Točnije rečeno, štovanje  je tada moglo započeti."

Služenje Bogu odvijalo se u ritmu kretanja sunca na nebu. U Staroj državi (a vjerojatno i u Novoj), ono je obuhvaćalo tri faze koje su odgovarale izlasku, zenitu i zalasku sunca. Najvažnija je bila jutarnja faza. Žrtveni su se darovi prije svanuća pripremali u hramskim radionicama, a svećenici su se obredno kupali u svetom jezeru, simbolički ulazeći u životno počelo iz kojega u trenutku stvaranja izvire svijet i iz kojega svake godine izranja egipatsko tlo, spremno za novu sjetvu nakon poplave.

Nakon toga obilazilo se hram, lijevala se voda i palile mirisne smole (“one koje sadrže božansko”), kako bi se udaljile nepoželjne sile koje su se mogle uvući u prostorije. Svečana povorka nosila je hranu za Boga u jednu od dvorana hrama, gdje su bili postavljeni mali posvećeni žrtvenici.

Vrhovni svećenik otvarao je vrata svetišta i žurio k Bogu kako bi potaknuo njegovo buđenje. Vratnice najsvetijeg dijela hrama otvarao je u trenutku kad bi se zvijezda života, Sunce, pojavilo na obzorju. Tek rađajuća svjetlost prožimala je Boga energijom novog dana. Hrana se tada postavljala pred kip, praćena prikazom božice Maat, simbolom kozmičkog Reda, koja Božanstvu daje snagu potrebnu za svakodnevno obnavljanje tog Reda. Potom bi kip Božanstva bio razodjenut, okupan i iznova odjenut, ukrašen i pomazan, namirisan i pročišćen. Najsvetiji dio hrama i prostor svetišta ostali bi zatim zatvoreni do sljedećeg jutra.

Podnevna služba sastojala se u škropljenju vodom i kađenju tamjanom. U tijeku večeri pristupalo se obnavljanju žrtvenih ponuda.

Ova ceremonija imala je za cilj podsjetiti na neprekidno kretanje Sunca, Svemira i Života. Svećenik je osiguravao točnost ovog obreda koji je oživljavao svaki aspekt dana i svaki aspekt godine. Egipatski  se narod kroz svetkovine usklađivao s kretanjem vremena koje je određeno Prirodom i Životom. Ako tom redovnom godišnjem ciklusu posvećenom hodu zvijezda pridodamo i zvjezdane međuodnose koje su Egipćani smatrali temeljnima, tada možemo razumjeti, kako je rekao pjesnik, da je za Egipćane “Univerzum hram, a Zemlja njegov oltar”.

Sudjelovanje u ciklusima predstavlja svijest o jednom manje materijalnom planu i veću osjetljivost na zov nevidljivog svijeta. U suprotnom, čovjek ostaje okovan materijalnim i pojavnim, zaboravljajući da naš planet lebdi u zvjezdanom prostranstvu.

RELIGIJSKE SVETKOVINE

Svetkovina pijanstva

Petnaestog dana mjeseca Totha, godišnjeg doba Akhet, slavila se Svetkovina Nila ili Pijanstva. Bio je to trenutak dolaska Hapija koji je u egipatske zemlje donosio obnovu života. Tijekom ceremonije, Kralj je plesao ispred kipa Hathor u Denderi i pružao Božici vrč vina prije no što bi ga  sam ispio. Prvi dan godine ili izlazak Sirijusa, slavio se također tijekom mjeseca Totha.

Svetkovina Opet

Jedna od najvažnijih u godini, svetkovina Opet, održavala se u mjesecu Phaophi, godišnjeg doba Akhet. U razdoblju Nove države trajala je osam dana. Tom je prilikom bog Amon napuštao svoj hram u Karnaku, da bi se uz veliku svečanu povorku uputio prema hramu u Luxoru, gdje se ponovno susretao sa svojom suprugom. Nakon toga je Kralj svojom barkom prevozio Boga u mjesto njegova boravka. Kolonada hrama u Luxoru, koju je dao ukrasiti Tutankhamon, prikazuje tijek svetkovine koja je započinjala žrtvenom ponudom ispred Amonove barke - njegova pokretnog svetišta.

Povorka potom napušta hram: trideset svećenika pridržava tešku Amonovu barku koju prati Kralj. Uz pjesme i zvuke bubnjeva, povorka se ukrcava na lađe, a Kralj i Kraljica zauzimaju svoje mjesto u svečanoj plovidbi.

Mnoštvo na pristaništu pozdravlja malu skupinu brodova: to je posada zadužena za povlačenja barki uzvodno.  Tu su i vojnici sa svojim časnicima; Libijci i Crnci također zauzimaju mjesto u povorci, uz glazbenu pratnju sistruma i stare himne koju izvodi grupa pjevača i svećenika.

Po dolasku u Luxor, jedna slična povorka najprije kreće putem prema hramu. Prvo svećenici, noseći na glavi Amonovu barku, potom Kralj i Kraljica sa svojom pratnjom i naposlijetku mnoštvo koje se pridružilo procesiji. U povorci se mogu vidjeti i barke Mut i Khonsua. Uz vojnu počasnu pratnju neprekidno se izmjenjuju skupine muzičara i lagano odjevenih plesača.

Uz put su načinjene uzvisine, jedna vrsta umjetnih brežuljaka, na čijim vrhovima svećenici prinose žrtvene darove. U hramu je Kralj onaj koji osobno izvodi  ceremoniju, dok njegova pratnja, svećenici i dvorjani, ispred vrata očekuju Najsvetijeg od Svetih.

Povratak se odvija prema istom programu, s jedinom razlikom što se barke nisu vukle, jer sada plove niz rijeku. Svi pjevaju u slavu Njegova Veličanstva kojemu je Amon omogućio plovidbu. Kada se bogovi vrate u Karnak, dani svečanosti završavaju jednom velikom ceremonijom žrtvenih ponuda.

Ovaj opis možda ostavlja dojam kao da je ceremonija trajala jedan dan. Zapravo je trajala osam dana u vrijeme Tutmozisa III, a do dvadeset i pet dana u vrijeme Ramzesa III.

Naziv Opet označava izobilje i govori o karakteru putovanja u svetište. Bio je povezan s obredom Hijerogamije (Svetog braka) koji se izvodio u kraljevskom haremu, jer je to bio trenutak pogodan za začeće kraljevskog djeteta. Tekstovi govore o božanskom sjedinjenju Boga i Kraljice, izvršenom na molbu Kralja; tako će dijete koje se rodi posjedovati božansku i kraljevsku bit.

Horusovo rođenje i mladost

Horus se rodio u mjesecu Mechiru. Svečanost njegova božanskog rođenja u Staroj se državi  odvijala u posebno izgrađenim kućama rađanja, tzv. Mammessima. Prema tradiciji, Delta prima novorođenče obavijajući ga svojim muljem kako bi ga sakrila od očiju opasnog Seta; Dama-Zmija Outo neprestano bdije nad njim.

Zanimljivo je da se ova svetkovina odvijala na dan 25-tog prosinca, dan u kojem se mnogo kasnije započelo slaviti rođenje Mithre i Krista. Mnogi su autori uočili podudarnost između ovog datuma i zimskog solsticija, jer sunce tada započinje svoju obrnutu plovidbu prema antipodima, u samom srcu zime, u trenutku svoje prividne starosti.

U mjesecu Phametoth, godišnjeg doba Peret, slavilo se Horusovo proljeće, njegova mladost i pobjeda nad tamom. U Edfuu su se odvijale parade brodovlja na Nilu: govorilo se da kip Boga tada napušta grad da bi otišao u Denderu, u potragu za božicom Hathor koju će ponovno vratiti u njen Dvorac.

SVETKOVINE PLODNOSTI

Mjesec Permenthi posvećen je slavljenju plodnosti: mogu se vidjeti prikazi poljodjelskih radova na freskama hrama Medinet Habua.

U mjesecu Padron, godišnjeg doba Chemou, slavljen je bog Min. Bio je to mjesec žetve. Svetkovine su se odvijale u Koptu gdje je Min imao svoju palaču: organizirala su se natjecanja životinja i odabirali najbolji primjerci radi poboljšanja vrste. Ovaj mjesec također je bio posvećen bogu svjetla i bogu Sunca u liku Pacht ili Bastet, nazvanoj mačka Heliopolisa, onoj koja je pobijedila tmine neznanja ili Apofisa. Ovaj trenutak odgovara konstelaciji Ariesa (Ovna) koju su u starom dobu smatrali početkom godine. Taj je mjesec bio posvećen slavi Izide, Majke-Plodnosti koja je dala život Horusu.

NA DRUGOM SVIJETU, SVETKOVINA DOLINE

U mjesecu Payni, u Tebi se slavila Svetkovina doline.

Bog Amon napuštao je svoje svetište da bi tijekom dvanaest dana posjetio bogove i mrtve kraljeve tebanske nekropole. U velikoj ophodnji koja je kretala od hrama sudjelovalo je mnoštvo glazbenika, pjevača, plesača, akrobata. Nošen od strane svećenika, Bog je polagan na ouserhat, raskošno ukrašeni brod potpuno prekriven zlatom, čija je kabina (ili kovčeg u kojem je počivao kip) bila načinjena od elektruma, legure zlata i srebra. Kraljev brod koji se nalazio na čelu flote i kojeg je pokretalo šezdeset veslača, vukao je za sobom brod s kipom Boga. Ploveći niz rijeku, kip Boga unosio se u svaki od kraljevskih hramova izgrađenih na granici obrađene zemlje.

Tamo gdje bi se Bog zaustavio, odvijale su se nove ceremonije. A nakon svega bio je predviđen ponovni susret između Amona i božice Hathor. Amon konačno stiže u hram Medinet Habua i u nekropolu u Deir el-Medini, mjesto gdje, prema tradiciji, stoluje primordijalna Oktoada Hermopolisa iz koje potječe Amon.

Svetkovina doline je, prije svega, obnavljala jedinstvo Bogova i tradicije, živih i mrtvih, ljudi i njihovih predaka.

SRETNI PONOVNI SUSRET

U mjesecu Epiphi, godišnjeg doba Chemou, odvijao se Sretni ponovni susret između Horusa i Hathor. Tekstovi opisuju kako je tijekom velike svečanosti božica Hathor, praćena čitavom svojom povorkom, napuštala svoje boravište u Denderi da bi se u Edfuu sjedinila sa svojim božanskim suprugom. Nakon petnaest dana općeg slavlja, Božica i njeno brodovlje vraćali bi se u Denderu na obalu rijeke.

Iz sjedinjenja ovih dvaju primordijalnih bogova, u sjećanje na prvi par, kozmičke blizance Shua i Tefnut, izvire novi život: dijete Thy, Gospodar muzike.

Tijekom godine ostvarivala su se tri božanska sjedinjenja. Prvo, ono između Amona i Mut u mjesecu Paophi (u znaku Blizanaca); nakon toga, sjedinjenje Izide i Ozirisa u mjesecu Payni (u znaku Bika) iz kojeg se rodilo dijete Horus u mjesecu Mechiru (oko 25-tog prosinca); i konačno, sjedinjenje Horusa i Hathor u mjesecu Epophi, koje je dalo život Thyu u mjesecu Parmenthi. Tako su dva rođenja pratila doba sjetve, vrijeme obnove i doba žetve; dva začeća padala su u doba žetve i jedno u doba poplave.

Iako se povoljni trenuci izmjenjuju s lošima, ovaj je kalendar bio načinjen u slavu pobjede Sunca nad tminama u mjesecu Pachon.

Svetkovina sretnog ponovnog susreta je svetkovina par excellence. Dok se odvijala, u Crnoj dvorani, u srcu svetišta, ostvarivalo se sjedinjenje dviju božanskih energija, muškog i ženskog principa, kako bi se začelo dijete sinteze u svim svojim različitim planovima manifestacije. Tako su postojala tri božanska sjedinjenja u Egiptu, vezana uz stvaranje duhovnog, psihičkog i fizičkog plana.

Ovo Vjenčanje izražava jedinstvo Principa (Kaos) sa Životom (Theos), koji začinje Formu, Oblik (Kozmos).

Svetkovina je simbolizirala i sjedinjenje Boga Amon-Mina s Kraljicom, osiguravajući tako Egiptu, putem Hijerogamije, božansku prirodu faraona.

Zapis pronađen u hramu u Luxoru pripovijeda prelijepu povijest o ljubavi u Egiptu:

Tada stiže taj čudesni Bog,

Amon, Gospodar Prijestolja dviju Zemalja;

Nakon što je  uzeo  lik Uzvišenog,

Susreće uspavanu Kraljicu u njenoj blistavoj Palači,

Probuđena mirisom Boga

Ona se nasmiješi Njegovu veličanstvu;

Bez oklijevanja, Bog se približi

i preda joj svoje srce.

Ona je mogla vidjeti kako joj prilazi

 u svom božanskom obliku.

Sretno je promatrala njegov sjaj,

a Njegova se ljubav izlila u njezino tijelo,

onako kao što  je Palača preplavljena daškom Boga,

a mirisi dolaze iz zemlje Punt.

Ovi mirisi koji dolaze iz zemlje Punt potvrđuju nam prisutnost boga Mina, stvaralačkog aspekta Nevidljivog Amona.

OBRED SVETE INSOLACIJE (IZLAGANJA SUNCU)

U mnogim se egipatskim Hramovima često tijekom godine obnavljalo sjećanje na Svetkovinu sjedinjenja sa sunčanim diskom. Ovo sjedinjenje predstavljalo je obred obnavljanja, jer je duša Božanstva, silazeći s neba, prožimala svojim zrakama zemaljski kip. Božanska statua bila je postavljena tako da su na nju padale sunčeve zrake, što je predstavljalo božansku prisutnost. Sam obred obavljao se na krovu hrama u Denderi, u jednoj i danas dobro očuvanoj kvadratnoj kapelici. Povorka koja je prenosila kip prikazana je na zidovima stepeništa: na zapadnoj strani vidi se povorka koja se penje spiralnim putem, dok je kosina okrenuta prema istoku služila za povratak.

Ovaj je obred imao za cilj sjediniti kip s izvorom božanske energije u Univerzumu: statua je primala sunčani zagrljaj, obnavljajući tako izvorni pokret kojim je Prvo Sunce, užareni Feniks, izlio Prvu energiju svojoj djeci Shu i Tefnut.

Sjedinjenje sa sunčanim diskom omogućuje da stvaralačka energija preplavi i ispuni kip svjetlošću, u kojeg će se tada spustiti i Ka, duh Boga. Ta ista zaštitnička snaga pokreće i faraona, i konačno se širi čitavim Egiptom.

Učvrstiti to sjedinjenje s izvorima znači osigurati univerzalni red i istinsko uvjerenje da je mnoštvo bogova proisteklo iz Primordijalnog Jedinstva i da će mu se na kraju vremena vratiti.

--------------------------------------------------------------

Proputovali smo krug vremena, godišnji ciklus, i vidjeli kako svaki početak godišnjeg doba za Egipat simbolizira jednu pobjedu.

Početak doba poplava jest pobjeda prirode i primordijalnog života koji se rasprostire u velikim valovima naraslog Nila.

Početak doba sjetve pobjeda je čovjeka kojeg simbolizira Horus-pobjednik, u trenutku u kojem se slavi krunidba i kraljeva svečanost.

Početak doba žetve, obilježen kultom Mina i ponovno rođenog Sunca, pobjeda je svjetlosti i snage.

Živjeti jednu godinu u Egiptu znači proputovati cijelo nebo života u kratkom periodu od 365 dana... i nakon svega, pripremiti se za ponovno rođenje.

Takva je bila sakralna geografija starog Egipta: koristeći određene obrede iz različitih mitova pojedinih regija, svetkovine su slijedile ritam svakodnevnog života i omogućavale sudjelovanje u ponovnom stvaranju nebeskih pojava. One su olakšavale korake umrloga u njegovu onostranom životu, krunidbu novoga Kralja ili podizanje nekog hrama; bile su predočavanje igre kozmičkih i teluričkih snaga na Zemlji, dopuštale su ponovno utjelovljenje svih mitova u jednom sakralnom prostoru, što je čimbenik ponovnog rađanja i oživljavanja.

Tijekom tisućljeća, Egipat je redovito slavio ove sretne ponovne susrete između onog Nebeskog i ovog vidljivog Egipta, kroz određene životne etape svakog posebno, kao i kroz etape života Egipta kao države.

Nakon što je Egipat oslabio, njegovu religiju potiskuju kršćanstvo i islam. Ritam svetkovina je ipak ostao snažno utisnut u život, tako da su mnoge od njih prilagođene novim religijama.

Liturgija se s vremenom mijenjala, a s njom i korištenje sakralne geografije s kojom su svetkovine bile sve manje i manje povezane.

U našem XX. stoljeću značaj svetkovine se promijenio pa nam gubitak ovog sklada između prostora i onog svetog ne djeluje neobično. Danas sve može biti “iskorijenjeno”, premješteno s jednog mjesta na drugo. Svetkovina se pretvorila u spektakl, u puku materijalnu tvorevinu koja je osuđena na propast i zaborav. Više nema božanstava gradova, bogova zaštitnika određenog mjesta ili neke posebne prilike u životu koja se slavi. Čovjek je zaboravio da postoji jedinstvo između njega samog i kozmičkih pojava, kao i jedinstvo između tih kozmičkih pojava i jasno određenih zemljopisnih mjesta.

Egipćani su neprekidno bili svjesni ovog životnog i magičnog jedinstva, stoga je svetkovina doista bila događaj koji se odvijao u okružju istinske sakralne geografije. 

Fernand Schwarz

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 16

Izbor iz  knjige “Geographie Sacrée de L’ Egypte Ancienne”, Nouvelles Editions Oswald, París, 1979.

(Prijevod: Daliborka Kiković i Snježana Zorić)

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120164116