Nikad prije nisam vidjela Editu tako sretnu kao za našeg posljednjeg su­­sreta prije nekoliko tjedana. Tije­kom svih deset dana našeg druženja - dva puta dnevno - zračila je osobitom ra­­došću i mirom. Ne­­pre­s­tance se smiješila i uglavnom je ona pričala. To su, naravno, bili razgovori o Isusu i njezinoj bezuvjetnoj ljubavi prema njemu, čija je odnedavno zaručnica - opisuje 57-godišnja gospođa Jadranka, ma­ma Edite Majić, svoj posljednji susret s kćeri. Za ne­­kadašnju prvakinju Zagrebačkog dramskog kazališta “Gavella”, koja se u svibnju 2004. pridružila redu karmelićanki u španjolskom gradu Avili, posljednji dani proteklog listopada bili su doista posebni: poslije višegodišnje službe kao novakinja, 39-godišnja Edita Ma­jić zavjetovala se na vječni život i postala Kris­to­vom za­­ruč­nicom kao sestra Edita Marija Od Križa. I za­uvijek os­tavila svjetovni život iza sebe. Kad je pred četiri i pol godine Edita Majić napustila Hrvatsku i ušla u samostan u Avili, gradić stotinjak kilometara zapadno od Madrida, mnogi nisu vjerovali da će ondje zaista i ostati. Ne stoga jer bi jednu od najtalentiranijih glumica njene generacije smatrali hirovitom, nego zato što su avilske karmelićanke (red koji je 1562. osnovala Sveta Tereza Avilska) najstroži red u katoličkoj cr­kvi. Sestre u samostanu, naime, žive vrlo skromno: u siromaštvu, radu, postu i molitvi. Svaka ima svoju sobicu, takozvanu ćeliju s ležajem od slamarice. Ia­­ko u sa­­mo­stanu nema grijanja, čak ni zimi, pokrivaju se tek pre­­krivačem od čohe i na nogama nikada ne nose čarape zbog čega ih zovu “bosonoge karmelićanke”. Nemaju elek­­trično kuhalo ni toplu vodu, a većinu godine poste. Os­tatak žive od “božje providnosti”, odnosno jedu samo ono što dobiju na milodar od nesebičnih ljudi ili što sa­­me uzgoje. Inače, sve vrijeme provode u tihoj mo­­litvi, a s os­­talim svijetom kontaktiraju preko otvora u zidu s dvo­­strukim rešetkama, jer je svaki fizički kontakt zabranjen. Ulaskom u samostan Edita je morala odrezati svoju dugu kosu po kojoj je kao glumica bila prepoznatljiva, a od osobnih stvari zadržala je samo fotografije obitelji. Zbog svega toga su se njezini brojni kolege i nekadašnji prijatelji nadali da će joj samostan u Avili biti samo privremeni dom. I da je pitanje dana kad će se vratiti u rod­ni Split. U to su vjerovali sve do nedavno, dok nisu do­­z­nali da je 21. listopada 2008. položila takozvane “vječ­­ne zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti”. Pisma nepoznatih ljudi - Svih ovih godina - priča Editina mama Jadranka koja živi u Splitu - često sam morala odgovarati na pitanja “zar je Edita još u samostanu?”, “kad će se vratiti?” i slično. Ljudima je, valjda, teško shvatiti da netko može podnijeti toliku žrtvu i biti tako sretan. A Edita je istinski sretna, jer njezin sadašnji život svjedoči da je Bog dois­­ta živ. Editino se lice u protekle četiri godine nije ni­­malo promijenilo. Izgleda isto onako mlado kao i kad je odlazila. Čak mi izgleda nekako mlađahnija i svježija. Ne bih željela da ispadne kao da je hvalim, jer ona to nikako ne bi htjela. Uvijek mi u našim razgovorima na­­pominje: “Mama, za sve je zaslužan Bog. Ja sam samo obična grešnica kojoj se on smilovao. Nikakva žrtva s moje strane nije dovoljna da mu vratim ljubav koju mi daje i koju osjećam. Njemu zahvaljujem za sve što imam”. I prije je bila skromna, nije voljela kad bi drugima lijepo pričala o njoj, premda je imala sve: ljepotu, pamet, talent... Vječni zavjet Edita je dala u samostanskoj Crkvi sv. Josipa u kojoj je točno prije četiri godine položila prvi, privremeni zavjet. I tada je uz nju bila njezina najuža obitelj: mama Jadranka i mlađa braća Đani i Teo s današnjom suprugom Goranom te prijateljice, Dubrovkinja Jasna Jukić i Zagrepčanka Mirna Bertol, jedine od starog Editina društva koje je posjete barem jedanput godišnje i redovito joj pišu. Taj je put, pak, u Avilu stiglo i pedesetak hodočasnika iz Hrvatske zajedno s don Jozom Mu­­žićem, svećenikom u splitskoj Crkvi sv. Filipa Nerija, u koju gospođa Jadranka odlazi zadnjih godina. - Misa je održana u prijepodnevnim satima, a crkva je bila prepuna, jer je Sveta Tereza Avilska zaštitnica Avile. Misu je predvodio tamošnji biskup uz pomoć dva­­desetak svećenika. Tijekom cijele mise Edita je mo­­lila i ponavljala zavjete. Ona se nalazila u prostoriji iz koje se na oltar gleda kroz dvostruke rešetke. Bila je u svečanoj odori: preko smeđeg habita novakinje imala je bijeli ogrtač, a na glavi bijeli vijenac i crni veo kakav no­­se sestre. Edita je zavjet primila na isti datum kao i prve karmelićanke te njezina priorica, časna majka Ju­­li­ja. Poslije mise svi smo se natiskali u prostoriju za po­s­jete kako bismo joj čestitali. Bilo joj je drago vidjevši koliko je došlo vjernika iz Hrvatske i svima je mahala. U ove četiri i pol godine malo ju je naših ljudi posjetilo, no zato joj mnogo njih piše. To su njoj nepoznate osobe koje se preko nje žele približiti Bogu što nju najviše us­­rećuje. Ona je na sebe preuzela križ svih ljudi za koje se moli, posebice siromašnih i nemoćnih, što znači i njezino ime - sestra Edita Od Križa, kojem je sada dodala svoje kršteno ime Ma­­rija - priča Editina mama dodajući da je njezinoj kćeri među prvima čestitao njezin trogodišnji nećak Luka. Sinčića svog mlađeg brata Tea Edita je dotad vidjela samo na fotografijama. - Luka je bio toliko uzbuđen što je konačno upoznao tetu Editu da mu nimalo nije smetalo što je gleda samo kroz rešetke. Čak nijednom u četiri dana, koliko je bio u Avili, nije pitao zašto ne smije do nje. Sve mu je to bilo pos­ve prirodno, premda je dijete. Dnevno bi se vidjeli dva puta, a Edita mu je za svakog susreta slala poljupce i tepala mu: “Hajde, idi pogledati što sam ti kupila za dar”. Za Božić mu je darovala plišanog psića i autiće koje sam ja kupila u njezino ime. Luki je posebno bilo za­­nimljivo što je svoje darove dobio kroz mali otvor u zi­du preko kamene ploče koja se okreće. I on je nju iznenadio darom: njegova mama Gorana ispekla je gomilu kolača za sve sestre u samostanu. Trenutačno ih je ondje 16. Među njima je i jedna djevojka iz Splita koja je došla poslije Edite. Sve su uvijek nasmijane i radosne. Za mog prvog posjeta većinu sam ih upoznala. Inače, međusobno smiju pričati samo dva sata dnevno - poslije ručka i večere, a najveći dio svog vremena mole se za spas du­­ša, što im je osnovna briga i zadaća. Gospođa Jadranka svojoj je kćeri donijela kistove i ostali slikarski pribor, što joj i inače najčešće nosi. Od ulaska u samostan Edita se, naime, ponovno vratila svojoj prvotnoj ljubavi - slikanju, koje je godinu dana studirala prije nego što je upisala glumačku akademiju. Nje­­zini radovi prodaju se u samostanskom muzeju ili ih sestre daruju dobrim ljudima kao znak pažnje. Edita se i kao Isusova zaručnica smije baviti svojim hobijima - sli­­kanjem, pjevanjem i skladanjem na klaviru ili gitari - ali ne toliko kao do sada, jer sve sestre imaju godišnje ob­­­veze. Editino prvo službeno zaduženje je vođenje do­­maćinstva u samostanu, kao što je priprava hrane i njezina raspodjela. - Uvijek mi je bilo žao - kaže njezina mama - što je Edita prekinula studij slikarstva na Pedagoškoj akademiji u Splitu, jer je doista talentirana. Osim toga, teško sam se mirila s njezinom odlukom da bude glumica. Smatrala sam da je preosjetljiva za to zanimanje. Kod kuće imam mnogo njezinih slika i crteža koje je napravila u ovih ne­­koliko godina, i to u različitim tehnikama: jednog anđela, dvije panorame Avile, Blaženu Djevicu Mariju s ma­­lim Isusom u naručju... Najdraža su mi dva ulja na platnu - “Anđeo” i “Snijeg”. Edita obožava snijeg, a sad u njemu zaista može uživati. Samostan ima divan vrt u kojem sestre smiju provoditi određeno vrijeme. Avila je poznata kao grad u kojemu pada mnogo snijega i dugo se zadržava. Nalazi se na više od tisuću metara nadmorske visine pa za njega kažu da je najbliži Bogu. Kao što je svoju kćer u svibnju 2004. sama dopratila u Avilu i s njom tada provela nekoliko dana, gospođa Jad­ranka i sad je od cijele obitelji najdulje ostala s Edi­tom. Đani i Teo u Avili su ostali nekoliko dana: poslije ses­trina zavjeta vratili su se kući. Edita je s mamom dnev­no provodila i po nekoliko sati pričajući ili se mo­­leći u prostoriji za posjete, u kojoj sestre karmelićanke sjede iza dvostrukih rešetaka. - U našim razgovorima uglavnom slavimo Boga premda govorimo i o drugim stvarima. Uvijek me najpri­je upita: “Što ima novoga kod tebe, imaš li kakvih problema?” I, naravno, raspita se za braću. Kao najstarije dijete Edita je od ranog djetinjstva bila “slaba” na njih. I sada su njihovi susreti veoma dirljivi. Za našeg prvog pos­jeta, pet mjeseci nakon što je ušla u samostan, Edita je vidjevši braću čak i malo zaplakala. To je bio jedini put otkako je osjetila Božji poziv, da sam joj vidjela suze u očima. Nas dvije nikad nismo bile bliskije, iako je ne mogu ni zagrliti ni poljubiti. No, to je dio moje žrtve, jer je kroz nju Bog progledao i mene. Zahvaljujući njoj i sa­­ma sam danas bolja vjernica i osoba, kao i obojica mojih si­nova. I prije smo vjerovali u Boga, ali tu vjeru nismo prakticirali - govori gospođa Jadranka, koja dvaput go­­dišnje odlazi kćeri u posjet. Toliko joj, naime, financije do­­­puštaju. Na ta putovanja često je prati jedan od sinova. A od prvog dana jedanput mjesečno s Editom razgovaraju telefonski. Telefon je jedan od rijetkih “luksuza” u samostanu. Prvih pola godine Editina boravka u samostanu redovito su razmjenjivali i pisma, no sada uglavnom samo oni pišu Editi. Pronašla je ono što je tražila - Od Božića 2004. nijedno njezino pismo, kao ni po­­šiljke među kojima su bila dva crteža, moj portret te za­­jednički portret Tea i Gorane, Editin dar za njihovo vjen­­čanje, nisu nikad stigli na našu adresu. I ostala pis­ma koja je slala drugim ljudima u Splitu kao da su se negdje zagubila. U pošti sam pokušala doznati što je to­­­­me uzrok, no dobila sam neodređen odgovor da ne ga­­rantiraju za pisma koja nisu preporučena. Edita, da­­kako, ne može slati poštu na taj način, jer ne smije izlaziti iz samostana. Žao mi je zbog toga jer su me njezina pisma veoma usrećivala. Puna su ljubavi i istinske ra­­dosti. Kao čovjek divim joj se na snazi koju posjeduje, a kao maj­ka sam veoma ponosna što svoj život neće uza­lud potrošiti. Pronašla je ono za čim svi težimo cijeli život - sreću. Kao mala, Edita je bila jedino moje di­­jete koje nije htjelo ići u crkvu: sve je sakramente primila tek kao odrasla. Ali onog trenutka kad mi je rekla da je osjetila Božji poziv, znala sam da je ozbiljna. Ni­­kad nisam posumnjala da neće izdržati. A ni ona niti u jednom trenutku nije izgubila vjeru u svoju odluku, ko­­ja je sada i konačna. Dolores Tolić