Drugi ljudi imaju svog anđela čuvara
Učimo svaki dan. Tko su ljudi od kojih učimo? Veliki mislioci? Gurui modernog doba? Akademici? Je li bitno tko je osoba koja nam nosi učenje?
Mislim da je bitno da želimo naučiti. Bitno je da budemo otvoreni prema svemu što nam život nosi. Jer kako ćemo inače primjetiti sve ono lijepo u malim stvarima?
Anđeli u gostima
Pred nekih godinu dana prijateljica mi je poslala anđele – postupak je vrlo jednostavan: morate biti kod kuće u dogovoreno vrijeme, upaliti nekoliko bijelih svijeća i dočekati ih sa unaprijed pripremljenim rečenicama dobrodošlice. Vaša je dužnost da dok su vaši gosti svaki dan posvetite neko vrijeme sebi i razmislite o onome što želite te da ih za nekoliko dana pošaljete dalje prijateljima. Više agnostik, shvaćala sam cijeli taj mali ritual kao prijenos dobre energije i malom posvećenju sebi kojeg si možda i ne bih u to vrijeme svakodnevno poklonila. Nisam zamjećivala ikakve promjene ili pojave tijekom anđeoskog gostovanja. U dogovoreni dan i vrijeme, poslala sam ih dalje prijateljima.
Problemi s motorom
Sljedećeg mi se jutra jako žurilo, a nikako nisam mogla upaliti motor. Što sam više pokušavala, to je više brundao u prazno. Izludila sam se. I već totalno odustajući, čujem glas sa druge strane ceste: „Gas do kraja!“ i totalno namrgođena podignem pogled i ugledam smetlara koji se naslonio na svoju trokolicu i promatra me kako se mučim sa paljenjem (i pritom se dobro zabavlja) i ponovi : „Stisnite gas do kraja!“.
Ja poviknem da motor neće upaliti i da ne postoji način da ga upalim kad je mokro od kiše, našto on okrene očima, mirno pređe cestu i došeće do mene, upali motor i nasmiješen ponovi: „Morate stisnuti gas do kraja.“ Tek sam tad obratila pozornost na njegovu pojavu – ispeglan, uredan, mirisan, nasmiješen.
Stojim u čudu i uspijem ga zamoliti nek me nauči, našto se on osmijehne i ponovo mi pokaže postupak. Zahvalila sam mu i otišli smo svaki na svoju stranu. Pitanje u mojoj glavi bilo je: je li to bio moj anđeo čuvar? Nisam ga vidjela više u kvartu. Više sam se puta upitala isto pitanje…
Godinu kasnije…
Prošla je godina dana i neki sam dan zamijetila vraćajući se kući da mi ne radi brzinomjer. Drugo sam jutro ponovo krenula za poslom i zastala kraj motora ne znajući smijem li se uopće voziti ako ne radi brzinomjer. Stajala sam i razmišljala, kad evo Njega – frizurica, namirisan, ispeglan, pustio je bradicu. Opet blenem i samo uspijem promucati da mi eto od jučer ne radi brzinomjer. Nasmiješen, on se sagne i ustanovi da je samo pukla sajla i preduhitrujući moje pitanje kaže nek se samo vozim te mi preporuči dobar servis u blizini.
Dobar servis u blizini?!? Pa to tražim otkad sam počela voziti motor…
Poanta
Veselo je odmahnuo i otišao. Sjela sam na motor i krenula. Moj je smiješak prerastao u osmijeh pa u smijeh. Pomislila sam: Drugi ljudi imaju svog anđela čuvara. Ja imam svog anđela smetlara. Pa što onda? Hvala Mu!
Ono što vam želim reći ovom crticom iz života je da nije bitno tko je osoba koja nam nosi učenje. Nije bitno ni koje je učenje koje nam nosi. Bitno je da želimo naučiti. Bitno je da si dozvolimo – da si dozvolimo biti otvoreni prema svemu što nam život nosi. Jer kako ćemo inače primjetiti sve ono lijepo u malim stvarima?
bglavac
irida
edin.kecanovic
