Dr. Lidija Gajski: Izmišljaju bolesti i ljude truju ljekovima

Bivši direktor pariške bolnice Necker Dr. Philippe Even i zastupnik francuskog parlamenta i liječnik Bernard Debre u novoobjavljenoj knjizi "4000 korisnih, beskorisnih i opasnih lijekova" naveli su da je polovina lijekova koji se izdaju na recept u Francuskoj nepotrebna i potpuno neučinkovita, a pet posto ih je opasno za zdravlje pacijenata. Liječnici su, tvrde, izmanipulirani od farmaceuta, a šefovi zdravstvenog sustava su upleteni u tu "narkomafiju", kako bi od države izvukli što više novca.

No, i prije francuskih kolega, naša liječnica i internistica dr. Lidija Gajski upustila se u istraživanje (ne)učinkovitosti lijekova, kao i sprege farmaceutske industrije i liječnika koji pacijente "pumpaju" nepotrebnim lijekovima, a zauzvrat bivaju nagrađeni. Objavila je 2009. godine knjigu "Lijekovi ili priča o obmani", 　koja se gotovo na identičan način bavi prijevarom koju sada obrađuju i francuski liječnici. Danas, dr. Gajski donosi nove spoznaje o korupciji u zdravstvu, kao i lošim i dobrim lijekovima, nadriliječništvu...

Kolika je danas sprega farmaceuta i liječnika?

Sprega farmaceutske, odnosno medicinske industrije i liječnika vrlo je proširena, mogli bismo reći sveprisutna i bitno utječe ne samo na ustroj i funkcioniranje zdravstvenih sustava već oblikuje i samu koncepciju bolesti i liječenja. Proizvođači lijekova danas financiraju značajan dio istraživanja vezanih uz lijekove, a liječnici-znanstvenici pomažu im iznjedriti poželjne rezultate. Kroz profesionalnu izobrazbu u režiji kompanija, liječnici-nastavnici te krivotvorene nalaze distribuiraju kliničarima, a preko korumpiranih medija širokoj javnosti. U državnim agencijama i osiguravajućim kućama liječnici-eksperti odobravaju farmaceutske proizvode za tržište i stavljaju ih na liste obaveznog osiguranja.

U zdravstvenoj administraciji liječnici-savjetodavci uređuju politiku lijekova u interesu njihovih proizvođača, a pri zakonodavnoj vlasti kroje zakone po njihovoj mjeri. Sve te uloge i funkcije obnaša tek par desetaka vodećih medicinskih stručnjaka u zemlji poput naše, i oni su najodgovorniji, uz političare, za činjenicu da su zdravstveni sustavi pretvoreni u eldorado tvornica lijekova i druge medicinske industrije. Oni su za to, naravno, dobro nagrađeni novcem, profesionalnim ugledom, pa i političkom moći. Korupcija u ordinacijama manje je bitna, ne samo zato što su darovi skromniji, već i stoga što obični liječnici praktičari nisu ni svjesni da su korumpirani.

Jesu li vas kada pokušali podmitit? Jeste li vi kada prihvatili neko sponzorsko putovanje?

-Kao i većini liječnika, i meni su farmaceutski predstavnici dolazili s raznoraznim ponudama. Zastupnik jedne slovenske tvrtke nudio je novac za svakog pacijenta kojem bih propisala njihov lijek; bio je samo jednom i nikad više. Istina, svojedobno sam pohodila nekoliko plaćenih kongresa i simpozija, no pošto sam počela istraživati i stekla uvid u razmjere i korijene korupcije, potpuno sam prestala odlaziti na takve, u suštini, 　marketinške skupove. Od predstavnika medicinskog establišmenta često se može čuti da je suradnja s farmaceutskim kompanijama u medicinskoj edukaciji nužna zbog nestašice javnih izvora financiranja. To je potpuna neistina. Skromnijim planiranjem stručnih sastanaka i predavanja profesionalna izobrazba može se provoditi i uz mala sredstva. Sadržaj međunarodnih kongresa dostupan je na internetu, kao i stručni članci i časopisi koji se na jednostavan način mogu distribuirati liječnicima.

Rekli ste da je farmaceutski kompleks do te mjere ekspandirao da je potrošio bolesne ljude i sada ulazi među zdrave na način da ih pretvara u bolesne i na njima zarađuje. 　Možete li mi malo elaborirati tu svoju izjavu.

- Do unatrag pedesetak godina farmaceutska je industrija mogla u isto vrijeme i zarađivati i liječiti ljude. Međutim, u zadnjih je nekoliko desetljeća na plodnom tlu medicine i zdravstva, gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti. Naprosto je došlo do zasićenja tržišta bolesnih ljudi. Da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave.

-Postoji više modela. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću... Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi radi sprečavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti; riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji.

Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se u zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji. Kliničkim smjernicama koje sustavno snižavaju normalne vrijednosti kolesterola, tlaka i u manjoj mjeri šećera, a koje bez znanstvenih uporišta formuliraju male skupine kliničara vezanih uz farmaceutsku industriju, dovedeni smo u situaciju da je danas u zemljama zapadne Europe 70-80 posto starijeg stanovništva podložno primjeni barem jednog preventivnog kardiovaskularnog preparata.

Koji je model primijenjen u slučaju osteoporoze? Je li to doista izmišljena bolest?

- U slučaju osteoporoze primijenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994., i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se "otkrije" osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Mogu se složiti s time da je legitimno i ispravno nastojati odgoditi starost i njezine manifestacije, ma koliko ona bila fiziološka. Međutim, lijekovi koji nam se za to na ovom području nude upitne su učinkovitosti i nisu bez nuspojava.

Imamo li još primjera izmišljenih bolesti?

- Naravno. Bolesti se izmišljaju na način da se (kvazi)znanstvenim istraživanjima dokaže učinak farmaceutskog preparata u određenim stanjima. To mogu biti fiziološka ili granična stanja i prolazni poremećaji. Onda se ona proglase bolestima. Primjeri: menopauza, predmenstrualni sindrom, erektilna disfunkcija (spolne poteškoće u muškaraca). Od Helicobactera pylori, bakterije koja živi u sluznici želuca 60 posto ljudi, početkom devedesetih godina stvorena je nova bolest; nova klasa lijekova u vezi s tim do kraja devedesetih postala je jedna od najpropisivanijih. Od čitavog niza novostvorenih psihijatrijskih oboljenja spomenut ću samo socijalnu fobiju - strah od javnog nastupa; liječi se antidepresivima. Proizvođači preparata za rast kose i ćelavost nastoje proglasiti bolešću; moglo bi se dogoditi da uskoro osvane pod nekom šifrom u klasifikaciji kožnih oboljenja.

Rekli ste da su uz pomoć utjecajnih, ali i podmićenih znanstvenika i liječnika proširili granice bolesti, kao i indikacije za lijekove. Može li detaljnije objašnjenje?

- Scenarij je sličan već opisanom. U istraživanjima plaćenim od farmaceutskih kompanija znanstvenici "nađu" da pripravak djeluje i u blagim ili povremenim formama bolesti. Onda odbor eksperata s platnog popisa tih istih kompanija i te oblike bolesti koji se ranije nisu liječili, proglasi patološkima i podložnima terapiji. Na taj način proširene su granice bolesti poput astme i depresije. Širenje indikacija za lijekove ostvaruje se na sličan način, kad istraživanja "dokažu" učinak preparata u novim stanjima i na novim populacijama. Lijekovi za kolesterol u desetak su godina od pripravaka indiciranih u uskim skupinama srčanih bolesnika, prerasli u antiaterosklerotske lijekove koje se može uvesti većini ljudi iznad pedesete. Antidepresivi, nekad davani samo za teže oblike depresije, danas imaju i do dvanaest indikacija koje uključuju i blaže anksiozne poremećaje.

Možete li mi navesti za koje bolesti se najčešće propisuju nepotrebni lijekovi?

- U prvom redu za kardiovaskularne bolesti. Na tom se polju naročito afirmirao koncept prevencije, pa se, s ciljem sprječavanja bolesti poput srčanog i moždanog udara, velike količine lijekova daju širokoj populaciji zdravih ljudi. Primjeri: 　lijekovi za snižavanje masnoće, šećera u krvi i krvnog tlaka, neki pripravci protiv zgrušavanja (npr. aspirin); učinak je skroman ili nepostojeći. Na području psihijatrije društvene i interpersonalne teškoće pretvorene su u medicinske, podložne farmakoterapiji i drugim medicinskim postupcima koji ih, naravno, ne mogu riješiti.

Što　to je s depresijom?

- Depresija je tipični primjer medikalizacije; od razmjerno rijetke psihijatrijske bolesti, u dvadesetak je godina "narasla" do jednog od najvećih globalnih zdravstvenih problema. Usporedno s tim rasla je i potrošnja antidepresiva; djelotvornost (osim u teškim slikama depresije) je 　na razini placeba (tableta s brašnom ili šećerom).

Što je s liječenjem tumora?

- Na području onkologije, odnosno liječenja raka, često se primjenjuje beskorisna kemoterapija, ne samo zbog pritiska farmaceutske industrije nego i stoga što se bolesniku i obitelji želi ostaviti nada i dojam da se još nešto radi i poduzima.

Možete li mi se osvrnuti i na skupe, a ponekad i nepotrebne pretrage poput "svemogućih" 　dijagnostičkih slikovnih prikaza (rendgen, ultrazvučne pretrage, color doppler, magnetska rezonancija i kompjutorizirana tomografija)...

- Ono što vrijedi za lijekove, u značajnoj se mjeri može reći i za dijagnostičke pretrage. Pod pritiskom proizvođača medicinskih aparata, potrošnog materijala, biokemijskih i drugih testova i reagencija, u primjenu ulaze postupci čija je svrhovitost nerijetko upitna. Premda je razvoj medicinske tehnologije na području dijagnostike donio i neupitnu dobrobit, sustav njezine evaluacije krajnje je neadekvatan, ako uopće postoji. Kritični i odgovorni medicinski stručnjaci upozoravaju na to da neke od pretraga ne predstavljaju ništa više od "još 　jedne lijepe slike" i ne samo da ne poboljšavaju ishod liječenja već mogu nanijeti štetu.

- Za primjer se može uzeti CT koronarografija koja se i u nas izvodi u nekim privatnim poliklinikama. No pretjeruje se i s puno manje sofisticiranom dijagnostikom. Ovoliki broj laboratorijskih pretraga sasvim sigurno nije potreban, kao ni rendgensko snimanje pluća prije svake operacije; doppler 　vratnih i nožnih arterija ordinira se prečesto, bez stvarnih kliničkih indikacija; denzitometrija je u načelu nepotrebna dijagnostička metoda. Naročito je sporan probir, odnosno potraga za rizičnim osobama i onima u početnoj fazi bolesti.

Dok se probir ginekološkog karcinoma jednostavnim i razmjerno pouzdanim Papa-testom može smatrati primjerom korisnog skrininga, istraživanja su pokazala da je mamografija u smislu probira raka dojke gotovo beskorisna, a PSA u smislu probira raka prostate vrlo problematičan. Skrining karcinoma debelog crijeva koji se u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina provodi kao Nacionalni program, konzumirao je ogromna sredstva i kadrovske resurse (kolonoskopija) bez jasnog vrednovanja rezultata, odnosno koristi.

Ima li u medicini nepotrebnih kirurških zahvata?

- Sasvim sigurno. Široka dijagnostička obrada i probir rezultiraju i značajnim brojem lažno pozitivnih nalaza, pa se pacijenti podvrgavaju nepotrebnim kirurškim zahvatima koji su nekad povezani s ozbiljnim komplikacijama; primjer su nepotrebne operacije kvržica u dojci. Proizvođači umjetnih zglobova, ortopedskih vijaka i pločica, srčanih elektrostimulatora i stentova, umjetnih pužnica, kirurških instrumenata, svi su oni zainteresirani za što više operacija. Pritom se nerijetko radi o novim, nedovoljno ispitanim proizvodima, pa se onda dogodi da 93.000 ljudi širom svijeta, od kojih tristotinjak u nas, mora eksplantirati (izvaditi) nedavno ugrađene skupe, "najnovije i najbolje" proteze kuka jer se naknadno našlo da su štetne za zdravlje.

I liječnici su motivirani za promicanje nove tehnologije jer na njezinoj primjeni, odnosno uvođenju u zdravstveni sustav, izgrađuju svoje profesionalne karijere i prestiž. U SAD-u je u tijeku suđenje liječnicima koji su nepotrebno ugrađivali stentove (intravaskularne proteze) u srčane arterije svojih bolesnika. U svemu tome nije bez značenja agresivni mentalni sklop modernog liječnika, koji je sve manje vođen idejom dobrobiti bolesnika, a sve češće gleda što bi se s njime još moglo učiniti. Brojne su žene s indikacijom za vađenje maternice ginekolozi uvjerili da im ne trebaju ni jajnici, pa su nakon operacije ostale i bez zdravih, nerijetko još funkcionalnih jajnika.

Što je s pripravcima, dodacima prehrani koji se reklamiraju i prodaju u ljekarnama? Kolika je njihova učinkovitost?

- Kad je gotovo polovina onoga što se propisuje na recept beskorisno, možete misliti koliko je toga nepotrebnog izvan sustava zdravstvnog osiguranja! Da bi dodatak hrani, odnosno pomoćno ljekovito sredstvo dobili dozvolu za promet, moraju zadovoljiti kriterij neškodljivosti; učinkovitost nitko ne ispituje. Stoga je većina tvrdnji o korisnosti tih pripravaka bez ikakavog znanstvenog uporišta, a te lažne tvrdnje vrlo se rijetko sankcioniraju. Proizvođači zlorabe naivnost i povjerenje kupaca.

Žao mi je umirovljenika koji nemali dio svojih mirovina nepotrebno ostavljaju u ljekarnama. Ja svojim pacijentima savjetujem da primjenjuju samo preparate za koje su se osobno osvjedočili da im koriste, i to ako unutar zdravstvenog sustava nisu pronašli rješenje za svoju zdravstvenu tegobu. Ako nemaju smetnji, ne bi trebali nasjedati na uvjeravanja o preventivnim i zaštitnim svojstvima kojekakvih pripravaka. Inače, jako mi smeta ona poruka "obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ...". Liječnici malo znaju o tim preparatima i nisu dužni o njima informirati bolesnike. Imaju dovoljno drugog posla.

Što mislite o vračarama na televizijama koje ljude u nevolji zovu u noćnim satima, a onda im ovi pretkazuju tok bolesti i slično. Bi li takve emisije trebalo zabraniti?

-Medicina je iznimno plodno tlo za prevarante i manipulatore, kako za one motivirane lakom zaradom, tako i za one s mesijanskim porivima i ambicijama. Drske prijevare i krajnje neetična iznuđivanja trebalo bi zabraniti i kažnjavati. Međutim, regulacija na širokom području tzv. alternativne/komplementarne medicine, koja je bez daljnjega potrebna, ne bi se trebala temeljiti na zabranama i sankcijama. Na tom području ima objektivno djelotvornih terapijskih metoda (dijagnostičke su upitne i tu bi se trebalo držati službene medicine), a i kad nema strogo znanstveno dokazive koristi, ostaje placebo učinak koji nipošto ne treba odbaciti.

Ne slažem se s dogmatičnim stavom ortodoksnih znanstvenika i liječnika koji "alternativcima" odriču pravo liječenja, to više što je znanost na koju se pozivaju prepuna ograničenja i zloporaba, a suvremena medicina sve manje ispunjava očekivanja ljudi. Bilo bi pametnije i poštenije da svi mi "usustavljeni" znanstvenici i liječnici najprije pometemo pred vlastitim vratima, tj. da se oslobodimo nadriliječniĹĄtva koje sami prakticiramo, kao i tehnokratsko-birokratskog mentaliteta koji smo prigrlili.

SAŠA JADRIJEVIć TOMAS

Što mislite o cijepljenju?
-Cijepljenje je još 　jedan primjer zarađivanja na zdravima. Svjedoci smo da se uvodi sve više novih obaveznih cjepiva. U vezi s tradicionalim vakcinama, poput onih protiv difterije, tetanusa, zaušnjaka i ospica, nema dokaza o djelotvornosti u sprečavanju tih bolesti. Njihova je pojavnost pala zbog porasta životnog standarda i boljih higijenskih uvjeta i prije negoli je cijepljenje uvedeno. S novijim vakcinama postoje još veći prijepori. Hepatitis B nije tako ozbiljan javnozdravstveni problem da bi trebalo cijepiti čitavu populaciju 　i to već u rodilištu.

Najavljeno uvođenje obavezne vakcinacije protiv HPV virusa je nepotrebno, jer se rak grla maternice može sprečavati i liječiti na puno jednostavnije i racionalnije načine. Cijepljenje protiv sezonske gripe, bez obzira na to što nije obavezno, vrlo je rašireno, premda ne postoje dokazi o tome da sprječava gripu, smanjuje njene komplikacije ili smrtnost. Moja obitelj i ja nikada se nismo cijepili protiv gripe.

Ljekovi su ipak u načelu dobri momci

Medicina je bez sumnje unaprijedila zdravlje ljudi 　i danas to čini. Za razliku od kroničnih bolesti koje ne uspijeva izliječiti (jer to medicinskoj industriji nije u interesu), efikasna je u akutnim stanjima i bolestima. Antibiotici su nesporno korisna i vrijedna skupina lijekova. Inzulin doslovno spašava život bolesnicima s mladenačkim tipom šećerne bolesti. Hormoni štitnjače su prijeko potrebni u hipotireozi. Tablete za želudac izliječit će čir, antiastmatici olakšati disanje, analgetici ublažiti glavobolju i reumatske smetnje, a sedativi će nam pomoći u kriznim razdobljima života. Značajno povišeni krvni tlak i šećer također treba medikamentno liječiti.

U takvim stanjima koja predstavljaju stvarne bolesti i imaju svoju jasnu kliničku sliku i simptome, nema puno dileme i valja posegnuti za lijekovima. Problem je, kao što sam već naglasila, u tome da nam se lijekovi nude i onda kad se osjećamo dobro. U takvim situacijama ispravno je i sasvim legitimno osloniti se na zdrav razum, osobno laičko iskustvo i intuiciju; te bi kategorije, ako se sadašnji trendovi nastave, uskoro mogle postati spasonosne, kaže dr. Gajski.