Napisao i snimio Mladen RADIĆ

Krajem prošlog mjeseca u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu promovirano je blizu dvije stotine doktora znanosti koji su akademsku titulu stekli na Sveučilištu u Zagrebu. Među njima se našlo i sedmero Puljana. Troje od njih već niz godina živi i radi u Zagrebu i Rijeci, a četvero ih dolazi s istarskog sveučilišta te iz različitih institucija i tvrtki. Koji su razlozi upisivanja doktorata, što od njega očekuju te kako ocjenjuju položaj znanstvenika u društvu, pitanja su koja smo postavili nekima od njih.

Na pulskom sveučilištu 63 doktora

Bio je to ujedno i povod da akademsku zajednicu u Istri, točnije na Sveučilištu Jurja Dobrile, predstavi i prorektor Robert Matijašić. Prema njegovim riječima, u rujnu je na ovom sveučilištu radilo ukupno 188 predavača, od čega 63 doktora znanosti, odnosno profesora, koji imaju isti status, ali djeluju u području u kojem ne postoji titula doktora, primjerice, u glazbenoj umjetnosti. Radom na sveučilištu i jedni i drugi imaju mogućnost napredovanja u docenta, izvanrednog i redovitog profesora. Od njih 63, po 20-ak dolazi iz područja ekonomskih i humanističkih znanosti, a po desetak se specijaliziralo za društveno-pedagoške znanosti te glazbenu i likovnu umjetnost. Na spomenutom sveučilištu radi oko 35 asistenata i 20 znanstvenih novaka. U zadnje tri-četiri godine doktoriralo ih je 12, a otkad je prije dvije godine sveučilište osnovano njih deset.
Kako se ne može vječno biti asistentom, od njih se očekuje da doktoriraju. Uostalom, reći će Matijašić, doktorat je uvjet za ostanak na sveučilištu u radnom odnosu. Valja istaknuti da, pored asistenata, postoje i znanstveni novaci, a razlike među njima gotovo da i nema. Asistenti se zapošljavaju da bi predavali određeni kolegij, a znanstveni novaci dolaze na osnovu raspisanog natječaja za određeni projekt, uz uvjet da imaju fakultetsku diplomu iz toga područja, što važi i za asistente. Znanstveni novaci se dakle zapošljavaju prije svega da bi radili na određenim znanstvenim projektima, obično na dva usporedna projekta u razdoblju od šest godina. U tom razdoblju oni moraju i doktorirati. Uz rad na projektu, sudjeluju u nastavi te u tom segmentu imaju isti status kao i asistenti. Asistenti također imaju rok od šest godina da doktoriraju, a asistent koji je stekao doktorsku titulu može očekivati da će postati docent i napredovati za jedan stupanj, čim se (i ako se) takvo mjesto otvori.

Konstantno dokazivanje

Novi docent mora u roku od pet godina steći uvjete za napredovanje u više zvanje (izvanredni profesor), objavljujući znanstvene radove i sudjelujući na znanstvenim skupovima, kao i sudjelovanjem u nastavi, mentorstvu kod diplomskih radova itd. »Onaj tko radi u visokom školstvu i znanosti, mora se stalno dokazivati, ne može spavati na lovorikama. Tko ne radi na sveučilištu, nema tih obaveza: svaki poslodavac propisuje uvjete koje želi. Doktorat se pak ne može oduzeti zbog neaktivnosti, ali prava koja se stječu na temelju doktorata (znanstveno-nastavno zvanje) mogu«, veli Matijašić. Dodaje, naravno, da titula doktora ne pretpostavlja isključivo rad na sveučilištu; mnogo doktora znanosti djeluje u raznim institutima i tvrtkama. Razlika je jedino, dodajmo, što doktorat obično sa sobom nosi i povišicu u državnim firmama (državna uprava, javna poduzeća, kultura, školstvo), dok je doktorska titula manje važna za privatne tvrtke gdje se prije svega gleda učinak.
Očekuje se da će doktora znanosti u budućnosti biti još više, jer sadašnji sustav školovanja predviđa titulu magistra struke po završenom fakultetu, a doktorat predstavlja iduću stepenicu. »Sveučilište i svi mi zajedno trebali bismo stvarati podlogu da se potencijal doktora znanosti iskoristi tako što će se otvarati novi studiji i stvarati uvjeti da se oni na njima zaposle, a država je ta koja financira i daje radna mjesta, a njena potpora konstantno raste. Od osnivanja sveučilišta otvoreno je 40-ak radnih mjesta, no takvo se širenje, pa i veće, dogodilo na svim sveučilištima u Hrvatskoj«, kazao je prorektor Matijašić.

Renata Šamo: humanističke znanosti; filologija; anglistika

Titula bez velike materijalne koristi

 

Renata Šamo je najprije radila kao profesorica engleskog jezika u osnovnim i srednjim školama, da bi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala, a potom i doktorirala, i to u području humanističkih znanosti, preciznije na polju filologije, odnosno anglistike. »Uže područje mog znanstveno-istraživačkog rada bila je problematika čitanja, prije svega na engleskom kao stranom jeziku, pa se tema doktorskog rada logično nastavila na temu magisterija. Bavim se interaktivnim procesom čitanja sa stajališta kognitivne psihologije i teorije učenja i usvajanja stranih jezika s osobitim naglaskom na strategijskoj dimenziji čitanja. Kao jedan od pionira u Hrvatskoj, primijenila sam metodu tzv. verbalnih protokola ili usmenih izvješća u doktorskom istraživanju«, pojasnila je Šamo. Govoreći o razlozima upisivanja doktorata te što od njega očekuje, kazala je da uglavnom postoje dva razloga zbog kojih se ljudi odlučuju na doktorski studij. »Jedan je vjerojatno osobna ambicija, a drugi je potreba koju vam nameće sustav visokog obrazovanja ako ste se već u njemu našli. Nakon stjecanja ovog akademskog stupnja osjećam zadovoljstvo zbog toga što sam ostvarila dugogodišnju ambiciju, a također imam osjećaj veće profesionalne sigurnosti u sustavu visokog školstva«, kaže ona. Na Sveučilištu Jurja Dobrile radi kao nositeljica nekoliko kolegija te zbog provedbe bolonjskog procesa ima, kao svi ostali, znatno veći angažman u nastavi pa joj je, ističe, teško potpunije realizirati znanstvene ambicije. »Pripremam knjigu koja bi objedinila spoznaje o čitanju do kojih sam došla tijekom deset istraživačkih godina, a imam u planu i neke nove naslove. Bila bih vrlo sretna kada bih mogla šest mjeseci ili godinu dana provesti u inozemstvu na nekom od sveučilišta kako bih stekla nova znanstveno-nastavna iskustva, ali i provjerila samu sebe u nekoj novoj i konkurentnijoj akademskoj zajednici«, razmišlja ona. Na pitanje o sadašnjem položaju znanstvenika u Hrvatskoj reći će da je biti doktorom znanosti prije nekoliko desetljeća bilo pitanje prestiža, no sada više nije tako budući da živimo u vremenu kada prevladavaju neke druge vrijednosti. »Svi koji se odlučuju na ovakav način rada i života uglavnom su samozatajni; to su ljudi koji osjećaju potrebu baviti se istraživanjem, a spoznaje do kojih dolaze, radovi koje objavljuju i knjige koje pišu uglavnom su im najdraža nagrada i priznanje za ono čime se bave. Ako netko očekuje da će od doktorata imati vrlo veliku materijalnu korist ili neupitan status u društvu, bojim se da je u zabludi. Postdiplomski, odnosno doktorski studij podrazumijevaju puno odricanja, ali vas ujedno približavaju drukčijem pogledu na život u kojemu nema konačnih rješenja, jer svaki odgovor otvara novo pitanje i upravo je u tom neprekidnom traganju za što potpunijom spoznajom o životu pa i samome sebi glavna pokretačka snaga bavljenja znanstveno-istraživačkim radom«, kazala je Šamo.

 

Stipan Trogrlić: humanističke znanosti; povijest; nacionalna povijest

Doktorat nije samo privilegij mladih

Voditelj pulske podružnice Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« Stipan Trogrlić dugo vremena je predavao povijest u osnovnim i srednjim školama po Slavoniji, Dalmaciji i Istri. U spomenutom institutu počinje raditi 1992. godine, kada ga je tadašnji je v. d. voditelja Miroslav Bertoša predložio za mjesto tajnika. Uz tajničke poslove počeo je istraživati ulogu Katoličke crkve u novijoj istarskoj povijesti. »Činilo mi se tada, a i danas imam takav dojam, da su neke teme iz povijesti Katoličke crkve ili prešućene ili demonizirane, a pod komunizmom se o Crkvi moglo pisati manje-više negativno. Imao sam prostora, vremena pa i logističku podršku za znanstvena istraživanja. Tako sam u sklopu magistarskog rada obradio odnos Katoličke crkve u Istri prema idejnim, socijalnim i nacionalno-političkim previranja u istarskom društvu od 1882. do 1914. Bilo je logično da tu temu nastavim produbljivati u sklopu doktorskog rada. No, budući da sam se već ranije susreo s osobnom ostavštinom Bože Milanovića, činilo mi se zgodnim napraviti vremenski preskok i orijentirati se na istraživanje odnosa Crkve i države u Istri u poratnom vremenu, točnije od 1945. do 1954., objašnjava Trogrlić. Nismo odoljeli a da ga ne upitamo je li mu netko prigovorio zbog toga što je upisao doktorat u pedesetoj godini te mora li to biti privilegija samo mlađih ljudi. - Živi sam primjer da ne mora. Sjećam se da sam na postdiplomskom studiju susretao svoje bivše učenike, a čini mi se da je malo neobično bilo i profesorima kod kojih sam polagao. Svakako da nije idealno u mojim godinama upisati poslijediplomski studij, no imao sam prednost u odnosu na mlađe kolege zbog toga što sam već imao gotovo deset godina znanstveno-istraživačkog rada, kaže Trogrlić koji je imao i tu sreću da mu je Institut financirao studij, uključujući i troškove puta i boravka u Zagrebu. Na pitanje kako ocjenjuje položaj znanstvenika u našem društvu te smatra li da je on dovoljno vrednovan, odgovara da zasigurno ima mnogo ljudi koji su dali ogroman doprinos povijesnoj znanosti, a nisu adekvatno vrednovani u društvu. »Dakako, pritom ne mislim na sebe. Prošle su me te 'dječje bolesti' kada sam očekivao da će društvo vrednovati adekvatno znanstveni rad. To je jedan način života, zadovoljstvo da se čovjek bavi nečim što voli. Hoće li to imati nekog odraza u društvu, teško je znati. Možemo se kao povjesničari utješiti time da, iako to što radimo možda i nema velikog odjeka i utjecaja na društvo, ono u konačnici ipak ulazi u riznicu hrvatske znanstvene baštine«, optimističan je Trogrlić.

 

Lada Duraković: humanističke znanosti; povijest; nacionalna povijest

Suživot sa sustavom poremećenih vrijednosti

Lada Duraković, jedina doktorica u Istri na području glazbene znanosti, radi kao glazbena urednica na Radio Puli. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu s disertacijom »Ideologija i glazbeni život - primjer Pule od 1945. do 1966.« Kaže da je još kao mala u roditeljskoj kući slušala o Puli kao o gradu glazbe i glazbenika, u kojem je u punom smislu riječi živjela glazba. Međutim, kada je pokušala provjeriti vjerodostojnost svega što je čula, uvidjela je da glazbena svjedočanstva novije prošlosti nisu znanstveno obrađena. - Kada sam odlučila sama istraživati u Puli i Istri, nije postojao nitko u mojoj branši tko bi me mogao uputiti, usmjeriti i pomoći mi u metodološkom dijelu, veli ona. Tada je i zaključila da bi bilo najpametnije cijelu priču institucionalizirati, upisati postdiplomski i raditi pod paskom mentora, veli Duraković najavljujući svoju drugu knjigu, zapravo prerađenu doktorsku disertaciju. Prvotna namjera bila joj je istraživanje glazbenog života u međuratnom razdoblju, ali iščitavajući svu dostupnu građu shvatila je da je nemoguće razumjeti jedno takvo razdoblje bez dobrog poznavanja političke situacije. Stoga je za magistarski rad istražila utjecaj fašističke diktature na glazbeni život, dok je doktorskom radnjom obuhvatila različite segmente glazbenog života Pule u poslijeratnom razdoblju. - Odavno sam se navikla na suživot sa sustavom poremećenih vrijednosti, na što se trudim više ne obraćati pažnju, odgovara na pitanje kako se osjeća kao doktorica znanosti. »Ne radim u sustavu znanosti pa su mi s jedne strane mnoge stvari manje dostupne. Ne mogu pola svog radnog vremena provesti u sveučilišnoj biblioteci, ne mogu ići u inozemstvo na usavršavanje, na seminare, ne mogu upisati postdoktorski studij, što bih jako voljela. S druge strane, odgovara mi da me ne pritišću rokovi, što sve mogu, a i ne moram«, kaže. Još na fakultetu mentorica joj je skrenula pažnju da joj pisanje dobro ide i da ima dovoljno znatiželje za bavljenje znanstvenim radom, no u Istri, reći će, za to ne postoje mogućnosti. - Strašno se volimo hvaliti da smo regija glazbe i velike glazbene tradicije, a zapravo jako malo poznajemo ono što smo u prošlosti imali, a nećemo to ni poznavati jer na tome neće imati tko raditi. Ne motiviramo ničime mlade muzikologe koji studiraju izvan Istre da nam se vrate. Nemamo institut koji bi bio neophodan i u sklopu kojeg bi mladi ljudi mogli istraživati, izmjenjivati iskustva, upisivati poslijediplomske studije. Treba učiniti nešto da se ljudi požele vratiti u Pulu, jer muzikologija je krasna znanost i ima puno stvari koje bi se mogle istraživati, kazala je Duraković.

 

Mislava Bertoša: humanističke znanosti; filologija; lingvistika

Moglo bi biti bolje, ali i gore

 

Mislava Bertoša doktorsku disertaciju pod nazivom »Semiološki pristup reklamnome diskursu (na korpusu istarskih publikacija iz posljednjih desetljeća austrougarske vladavine)« obranila je u veljači 2007. godine. Doktorat joj je, kaže, već donio određene koristi, poput napredovanja u struci i na poslu, nekih prava u nastavnim obavezama, koja kao magistar znanosti nije imala, i većih financija, jer joj se povećala plaća. Upisala ga je, pak, jer su je zanimala određena područja iz njene struke (lingvistika, semiologija) koje je željela dalje istražiti. - S obzirom na to da radim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upis doktorskog studija bio je i svojevrsni prirodni nastavak znanstvenog usavršavanja, kao i stavka u mojem ugovoru o radu koja nije mogla biti zanemarena, kratka je i jasna Bertoša. Njena je želja nastaviti s istraživanjem u području kojim se bavi, ali s nekim drugim temama. Sad radi na dvama znanstvenim projektima od kojih je jedan domaći, o konstrukcijama i strukturama jezičnih identiteta, dok je drugi međunarodni, a obuhvaća semiotiku i turizam. Na pitanje o položaju znanstvenika u društvu, odgovorila je diplomatski: »Mogu govoriti samo za svoje područje. Položaj znanstvenika u Hrvatskoj - od uvjeta i motivacija za rad preko međusobnih suradnji u znanstvenoj zajednici do izvanjskih percepcija samih znanstvenika - mogao bi biti bolji, ali bi mogao biti i gori.«