Piše: Goranka Jureško
Supružnici Major ne mogu imati djece. Irenine jajne stanice su “šuplje”, a Michaelovi spermiji su “ćorci”. No, njihova želja za potomstvom bit će ispunjena! Našli su kliniku gdje će dobiti jajnu stanicu izvjesne Lole i spermije mladog Johna, a kao “inkubator” poslužit će Jenina maternica, koja će za to dobiti naknadu od nekoliko tisuća dolara.
Umjesto posvajanja već rođenog djeteta, Majorovi su “posvojili” jajnu stanicu i spermije te preko treće žene postali roditelji. Ovaj scenarij roditeljstva moguć je u razvijenim zemljama, u SAD-u i Izraelu. Surogat-majčinstvo može se kupiti i u Indiji ili Filipinima za oko 5000 do 10.000 dolara. No, u Europi je liberalizam toga tipa u medicinski potpomognutoj oplodnji zasad ipak nemoguć iako u nekim zemljama, osobito bivšeg istočnog bloka, nezaustavljivo raste “majčinski turizam” u kojem sudjeluju i bračni parovi iz Hrvatske.
Zakoni su, dakako, različiti, neki su vrlo liberalni, neki su, uvjetno rečeno, konzervativni, ali svi su redom osuvremenjeni u skladu s mogućnostima znanosti i etičkim normama te stavovima pojedinih sredina. U Hrvatskoj je, pak, i dalje na snazi zakon pisan prije tridesetak godina jer oni koji bi konačno trebali odlučiti o statusu medicinski potpomognute oplodnje (MPO), odnosno političari, još nisu “razbistrili” sve nedoumice i kontroverze.
No, unatoč nedostatku propisa, nekom vrstom MPO-a u Hrvatskoj je od 1983. rođeno oko 8000 djece. Prvorođeni već ima 25 godina, a Hrvatska je bila sedma zemlja u svijetu u kojoj je rođeno dijete “iz epruvete”, podsjetio je nedavno prof. dr. Velimir Šimunić iz Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj, jedan od pionira MPO-a u našoj zemlji.
Naime, na sam spomen medicinski potpomognute oplodnje u Hrvatskoj odmah krenu bitke unaprijed osuđene na propast. Dakako da se nakon njih niti donese novi zakon, niti one rezultiraju rješenjem problema koji nedvojbeno postoji. Poput vrućeg kestenja, MPO se prebacuje iz ruke u ruku ili pomete ispod tepiha. Bez obzira tko otvori raspravu, od siline nadmudrivanja, podmetanja ili politiziranja digne se samo velika prašina nakon koje zakon koji bi trebao regulirati sadašnje bezakonje “legne” i čeka neka druga, manje “opterećena” vremena. Rezultat je da u Hrvatskoj MPO nije pravno i etički riješen ni konzervativno ni liberalno, riječju - u zrakopraznom je prostoru.
Dakako, to znači da nema sankcija, primjerice, za prodaju jajnih stanica ili surogat-majčinstvo, a nedostaju i pravilnici o tome koliko se zametaka može usaditi nakon oplodnje in vitro, kao i niza drugih stvari veznih uz medicinski potpomognutu oplodnju i liječenje neplodnosti.
Drugim riječima, svatko može raditi što hoće znajući da ga ne čeka kazna, a istodobno supružnik koji, primjerice, ima neku tešku zloćudnu bolest ne može nigdje pohraniti jajnu stanicu ili spermije kako bi sačuvao svoju plodnost za razdoblje nakon izlječenja. Afere
vezane uz MPO od prije nekoliko godina još su dodatno pogoršale situaciju, tako da se u Hrvatskoj trenutno radi samo od 1500 do 1800 takvih postupaka, a potrebe su i do 3000. Mnogo Hrvatica stoga odlazi po pomoć u Sloveniju, Češku ili Ukrajinu, tako barem pokazuju podaci, istina, teško provjerljivi.
I najnoviji SDP-ov zakonski prijedlog također je “zakuhao” atmosferu do razine na kojoj se glas razuma teško čuje, a baš kad je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji on nikako ne bi trebao izostati. Potvrđuju nam to i supružnici biolozi Tatjana i Alfred Kniewald, koji su više od dvadeset godina radili u Njemačkoj upravo na oplodnji ”in vitro”, uz čiju je pomoć rođeno više od tisuću djece.
- Želja za potomstvom toliko je velika da se ponekad prelaze granice etike. No, zato je tu država, koja treba kvalitetno regulirati taj važni segment medicine - ističe Alfred Kniewald. Iznosi primjer Njemačke, gdje se u smjernicama za medicinski potpomognutu oplodnju vrlo detaljno obrazlaže što je nužno učiniti prije početka terapije. Primjerice, mora se razmotriti je li veza supružnika stabilna, a oni trebaju dobiti sve podatke o metodi koja će se kod njih primijeniti. Pristanak moraju potpisati oba supružnika.
- U ekipi za medicinski potpomognutu oplodnju moraju biti endokrinolog, ginekolog, stručnjak za ultrazvuk, kirurg ginekolog, biolog i androlog - kaže Tatjana Kniewald. Dodaje da je ne manje važna tzv. psihološka obrada buduće majke i oca. Naime, Kniewaldi ističu da se nerijeko zaboravlja upravo ovaj psihološki dio problema, koji je snažno prisutan kod parova koji ne mogu imati djecu. Nerijetki su osjećaji krivnje, bijesa i šoka, koje ne mogu sami prevladati i trebaju pomoć, što se često stavlja u drugi plan. Dakako, i taj segment mora se uzeti u obzir kad se rade novi propisi o MPO-u.
Među pitanjima koja će morati riješiti i hrvatski zakon, a na kojima su se lomila koplja i u drugim, ponajprije europskim državama je odluka o tome koja će se vrsta medicinski potpomognute oplodnje dozvoliti u Hrvatskoj te koliko se jajnih stanica ili zametaka vraća u materiniju ili jajnik. Naime, ni u tom segmentu nema pravila kojih bi se sve zemlje, primjerice Europske Unije, morale pridržavati.
Češka ima najliberalniji zakon, koji omogućava donaciju sperme, ali i jajnih stanica i zametaka. Jedino je zabranjena umjetna oplodnja žena koje nemaju partnera. To je razlog što je u Češkoj vrlo čest tzv. majčinski turizam; naime, u tamošnje klinike dolaze žene iz gotovo cijele Europe, pa se godišnje obavi i više od 10.000 postupaka. U Njemačkoj, pak, nije dopuštena donacija jajnih stanica, kao ni u Austriji, a talijanski zakon je narestriktivniji. Po njemu nema donacije ni sperme ni jajnih stanica, a potpomognuta oplodnja moguća je samo kod supružnika.
Također se ne može stvarati više od tri zametka, a neiskorišteni zameci moraju se uništiti. U polemici o zakonu, unatoč činjenici da Italija ima više od 62 milijuna stanovnika, kao razlog što se odbija donacija sjemena i jajnih stanica navodio se strah od mogućeg incesta sestara i braće rođenih takvim načinom oplodnje s obzirom na to da bi cijeli proces trebao biti anoniman. Oponenti takvog stava napominju da i u populaciji koja se rodila prirodnim putem također ima “podmetnute” braće i sestara koji jedni za druge ne znaju!?
U Poliklinici Škvorc u Samoboru biolozi Tatjana i Alfred Kniewald pomažu bračnim parovima da dođu do svoga potomstva medicinski potpomognutom oplodnjom. CROPIX/Siniša Sunara
U raspravi o ovoj delikatnoj temi također se naglašavala mogućnost raznih vrsta zloporabe čak i kad postoji jaka regulativa. Primjerice, prema informacijama iz Češke i Ukrajine, gdje je otvoren veći broj klinika za medicinski potpomognutu oplodnju, procvao je biznis u kojem je etika sve upitnija. Naime, moguće je da žena dopusti uzimanje nekoliko jajnih stanica, od kojih se njoj vraćaju samo dvije ili tri, a ostale donira za prodaju. U tom slučaju za nju je zahvat besplatan!?
U svakom slučaju, vrijeme je da se pitanje MPO-a u Hrvatskoj riješi kvalitetnim, sveobuhvatnim i jasnim zakonskim odredbama te da se napokon presiječe taj gordijski čvor. Naravno, teško da će svi biti zadovoljni svim rješenjima, ali barem će se znati kojih se pravila pridržavati kad uzmemo prirodu u svoje ruke.
Umjesto posvajanja već rođenog djeteta, Majorovi su “posvojili” jajnu stanicu i spermije te preko treće žene postali roditelji. Ovaj scenarij roditeljstva moguć je u razvijenim zemljama, u SAD-u i Izraelu. Surogat-majčinstvo može se kupiti i u Indiji ili Filipinima za oko 5000 do 10.000 dolara. No, u Europi je liberalizam toga tipa u medicinski potpomognutoj oplodnji zasad ipak nemoguć iako u nekim zemljama, osobito bivšeg istočnog bloka, nezaustavljivo raste “majčinski turizam” u kojem sudjeluju i bračni parovi iz Hrvatske.
Zakoni su, dakako, različiti, neki su vrlo liberalni, neki su, uvjetno rečeno, konzervativni, ali svi su redom osuvremenjeni u skladu s mogućnostima znanosti i etičkim normama te stavovima pojedinih sredina. U Hrvatskoj je, pak, i dalje na snazi zakon pisan prije tridesetak godina jer oni koji bi konačno trebali odlučiti o statusu medicinski potpomognute oplodnje (MPO), odnosno političari, još nisu “razbistrili” sve nedoumice i kontroverze.
No, unatoč nedostatku propisa, nekom vrstom MPO-a u Hrvatskoj je od 1983. rođeno oko 8000 djece. Prvorođeni već ima 25 godina, a Hrvatska je bila sedma zemlja u svijetu u kojoj je rođeno dijete “iz epruvete”, podsjetio je nedavno prof. dr. Velimir Šimunić iz Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj, jedan od pionira MPO-a u našoj zemlji.
Naime, na sam spomen medicinski potpomognute oplodnje u Hrvatskoj odmah krenu bitke unaprijed osuđene na propast. Dakako da se nakon njih niti donese novi zakon, niti one rezultiraju rješenjem problema koji nedvojbeno postoji. Poput vrućeg kestenja, MPO se prebacuje iz ruke u ruku ili pomete ispod tepiha. Bez obzira tko otvori raspravu, od siline nadmudrivanja, podmetanja ili politiziranja digne se samo velika prašina nakon koje zakon koji bi trebao regulirati sadašnje bezakonje “legne” i čeka neka druga, manje “opterećena” vremena. Rezultat je da u Hrvatskoj MPO nije pravno i etički riješen ni konzervativno ni liberalno, riječju - u zrakopraznom je prostoru.
Dakako, to znači da nema sankcija, primjerice, za prodaju jajnih stanica ili surogat-majčinstvo, a nedostaju i pravilnici o tome koliko se zametaka može usaditi nakon oplodnje in vitro, kao i niza drugih stvari veznih uz medicinski potpomognutu oplodnju i liječenje neplodnosti.
Drugim riječima, svatko može raditi što hoće znajući da ga ne čeka kazna, a istodobno supružnik koji, primjerice, ima neku tešku zloćudnu bolest ne može nigdje pohraniti jajnu stanicu ili spermije kako bi sačuvao svoju plodnost za razdoblje nakon izlječenja. Afere
vezane uz MPO od prije nekoliko godina još su dodatno pogoršale situaciju, tako da se u Hrvatskoj trenutno radi samo od 1500 do 1800 takvih postupaka, a potrebe su i do 3000. Mnogo Hrvatica stoga odlazi po pomoć u Sloveniju, Češku ili Ukrajinu, tako barem pokazuju podaci, istina, teško provjerljivi. I najnoviji SDP-ov zakonski prijedlog također je “zakuhao” atmosferu do razine na kojoj se glas razuma teško čuje, a baš kad je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji on nikako ne bi trebao izostati. Potvrđuju nam to i supružnici biolozi Tatjana i Alfred Kniewald, koji su više od dvadeset godina radili u Njemačkoj upravo na oplodnji ”in vitro”, uz čiju je pomoć rođeno više od tisuću djece.
- Želja za potomstvom toliko je velika da se ponekad prelaze granice etike. No, zato je tu država, koja treba kvalitetno regulirati taj važni segment medicine - ističe Alfred Kniewald. Iznosi primjer Njemačke, gdje se u smjernicama za medicinski potpomognutu oplodnju vrlo detaljno obrazlaže što je nužno učiniti prije početka terapije. Primjerice, mora se razmotriti je li veza supružnika stabilna, a oni trebaju dobiti sve podatke o metodi koja će se kod njih primijeniti. Pristanak moraju potpisati oba supružnika.
- U ekipi za medicinski potpomognutu oplodnju moraju biti endokrinolog, ginekolog, stručnjak za ultrazvuk, kirurg ginekolog, biolog i androlog - kaže Tatjana Kniewald. Dodaje da je ne manje važna tzv. psihološka obrada buduće majke i oca. Naime, Kniewaldi ističu da se nerijeko zaboravlja upravo ovaj psihološki dio problema, koji je snažno prisutan kod parova koji ne mogu imati djecu. Nerijetki su osjećaji krivnje, bijesa i šoka, koje ne mogu sami prevladati i trebaju pomoć, što se često stavlja u drugi plan. Dakako, i taj segment mora se uzeti u obzir kad se rade novi propisi o MPO-u.
Među pitanjima koja će morati riješiti i hrvatski zakon, a na kojima su se lomila koplja i u drugim, ponajprije europskim državama je odluka o tome koja će se vrsta medicinski potpomognute oplodnje dozvoliti u Hrvatskoj te koliko se jajnih stanica ili zametaka vraća u materiniju ili jajnik. Naime, ni u tom segmentu nema pravila kojih bi se sve zemlje, primjerice Europske Unije, morale pridržavati.
Češka ima najliberalniji zakon, koji omogućava donaciju sperme, ali i jajnih stanica i zametaka. Jedino je zabranjena umjetna oplodnja žena koje nemaju partnera. To je razlog što je u Češkoj vrlo čest tzv. majčinski turizam; naime, u tamošnje klinike dolaze žene iz gotovo cijele Europe, pa se godišnje obavi i više od 10.000 postupaka. U Njemačkoj, pak, nije dopuštena donacija jajnih stanica, kao ni u Austriji, a talijanski zakon je narestriktivniji. Po njemu nema donacije ni sperme ni jajnih stanica, a potpomognuta oplodnja moguća je samo kod supružnika.
Također se ne može stvarati više od tri zametka, a neiskorišteni zameci moraju se uništiti. U polemici o zakonu, unatoč činjenici da Italija ima više od 62 milijuna stanovnika, kao razlog što se odbija donacija sjemena i jajnih stanica navodio se strah od mogućeg incesta sestara i braće rođenih takvim načinom oplodnje s obzirom na to da bi cijeli proces trebao biti anoniman. Oponenti takvog stava napominju da i u populaciji koja se rodila prirodnim putem također ima “podmetnute” braće i sestara koji jedni za druge ne znaju!?
U Poliklinici Škvorc u Samoboru biolozi Tatjana i Alfred Kniewald pomažu bračnim parovima da dođu do svoga potomstva medicinski potpomognutom oplodnjom. CROPIX/Siniša Sunara
U raspravi o ovoj delikatnoj temi također se naglašavala mogućnost raznih vrsta zloporabe čak i kad postoji jaka regulativa. Primjerice, prema informacijama iz Češke i Ukrajine, gdje je otvoren veći broj klinika za medicinski potpomognutu oplodnju, procvao je biznis u kojem je etika sve upitnija. Naime, moguće je da žena dopusti uzimanje nekoliko jajnih stanica, od kojih se njoj vraćaju samo dvije ili tri, a ostale donira za prodaju. U tom slučaju za nju je zahvat besplatan!?
U svakom slučaju, vrijeme je da se pitanje MPO-a u Hrvatskoj riješi kvalitetnim, sveobuhvatnim i jasnim zakonskim odredbama te da se napokon presiječe taj gordijski čvor. Naravno, teško da će svi biti zadovoljni svim rješenjima, ali barem će se znati kojih se pravila pridržavati kad uzmemo prirodu u svoje ruke.
| U 40. neplodno 33 posto ljudi - do 30. godine neplodno je 7 posto parova - do 35. godine neplodno je 11 posto parova - do 40. godine neplodno je oko 33 posto parova - nakon 45. godine neplodno je 87 posto parova - žene u dobi od 20 do 30 godina imaju 15 do 20 posto šanse za trudnoću uz pomoć MPO-a - žene starije od 40 godina imaju 5 do 8 posto šanse za trudnoću uz pomoć MPO-a |
| Vrste umjetne oplodnje - intrauterina inseminacija ili unošenje spermija u vrijeme ovulacije u materinicu ili jajovod (spremiji supruga ili donora) - in vitro fertilizacija ili oplodnja izvan tijela i prijenos zametaka u maternicu - ICSI metoda, kojom se jedan spermij unosi u citoplazmu jajne stanice kod slabo pokretnih spermija - GIFT metoda unošenja jajnih stanica i spermija u jajovod, ali nakon što su prethodno izolirani - ZIFT metoda oplodnje jajne stanice in vitro te unošenje oplođene zigote u jajovod |
| Medicinski problemi djece - 2 do 4 puta češći neki defekti - dva puta češći srčani defekt - 3,7 puta veća opasnost za defekt anusa ili rektuma - 4,5 puta veći rizik za kratki jednjak - 40 posto veći rizik od preranog poroda - zbog višeplodnih trudnoća češća je cerebralna paraliza |
| Razbacivanje statistikom Zahrvatski kontekst valja reći da medicinsku praksu takozvane umjetne oplodnje treba čim prije i što kvalitetnije i pravno regulirati. Iz dosadašnjih iskustava i pokušaja, dakako ne samo hrvatskih, pokazuje se da to nije jednostavan pothvat - rekao je teolog dr. Tonči Matulić, koji umjetnu oplodnju smatra gorućim bioetičkim problemom kojem se pristupa na pogrešan način i s pogrešnim argumentima. - Neprestano se razbacuju statističkim pokazateljima dosadašnje uspješnosti bez ikakvog osviještenog kritičkog odmaka prema znanim i neznanim zloporabama do kojih je, među ostalim, došlo i zbog nepostojanja pravnog propisa u toj materiji. Pritom se poziva na zakon iz 1978. godine, a zaboravlja se da taj zakon uopće precizno ne regulira medicinsku praksu takozvane umjetne oplodnje, s obzirom na to da je te iste godine tek rođeno prvo dijete ‘iz epruvete’ - istaknuo je Matulić koji deplasiranim smatra i tzv. demografski argument. - Širi se svojevrsna euforija da će takozvana umjetna oplodnja riješiti katastrofalnu demografsku situaciju u Hrvatskoj - naglasio je Matulić, koji ima negativan stav o umjetnoj oplodnji u slučaju donacije jajnih stanica i sperme. - Želja roditelja za potomstvom je prirodna i legitimna, no ona ne može opravdati takozvanu umjetnu oplodnju koja totalno instrumentalizira ljudsko biće u nastajanju - zaključio je Tonči Matulić. (Tanja Rudež) |
| Važno pravo osoba Mislim da liječnički potpomognuta oplodnja svakako odgovara važnom pravu osoba, odnosno pravu na roditeljstvo. U tom smislu, načelno i opširno rečeno, mislim da treba takvu praksu podržati i pravno regulirati. Pritom mislim na propise koji će odrediti ispunjenje toga prava u odnosu na osobe koje roditeljstvu pristupaju ozbiljno i primjereno te uz potrebne preduvjete. Ti preduvjeti trebaju biti određeni načelom potpune zaštite budućeg djeteta, s time da kriteriji trebaju biti određeni ozbiljnim stručnim promišljanjenjem, a ne predrasudama o roditeljstvu, kakve su često prisutne - rekao je dr. Elvio Baccarini, dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci. Dr. Baccarini smatra da donacija sperme ili jajašaca ne predstavlja problem, nego to treba pravno regulirati. - Nažalost, rasprava o tom pitanju je često zaustavljena na čudnim predrasudama, poput one da zakonski roditelj koji nije u biološkoj vezi s djetetom neće moći voljeti dijete, ili biti kvalitetan roditelj. Kada bi bilo tako, istodobno bi to trebali tvrditi i za roditelje posvojene djece, gdje isto tako nema biološke veze, odnosno, primjerice, za slučaj supružnika u braku u kojem su prisutna djeca iz ranijeg braka jednog ili oba supružnika - naglasio je dr. Baccarini. (Tanja Rudež) |
bglavac
edin.kecanovic
