JANKO POLIĆ KAMOV - HRVATSKI PJESNIK

Rođen: 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka
Umro: 19. kolovoza 1910. u Barceloni

U doba kad većina hrvatskih pjesnika romantično oslikava svoju sredinu, početkom dvadesetog stoljeća javlja se Janko Polić Kamov.

Bio je to mladić pun energije i željan razviti dotad prihvaćene oblike pisanja i razotkriti život s one divlje, bizarne i prljave strane, što će Matoš nazvati lirikom lizanja i poezijom pljuckanja.

Josip Baričević i Janko Polić Kamov

U biti autor danas poznatog romana Isušena kaljuža i drame Mamino srce toliko je odskočio svojim djelom od suvremenika da ga tadašnja sredina nije ni mogla shvatiti.

No, Kamovljev nastup na hrvatskoj književnoj pozornici trajao je prekratko. Život mladog pisca ugasio se tek što se brod njegova života otisnuo iz luke dječaštva u more zrelosti.

Zbog toga je Kamovljevo djelo brzo zaboravljeno pa stoga sve do nedavno nije uraslo u hrvatsku književnost, već je desetljećima putovalo s njom kao izraslina.

Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka - danas je to mjesto dio Rijeke. Istjeran iz sušačke gimnazije, nastavlja školovanje u Senju, gdje u bogoslovnom konviktu proživljava svoju pubertetsku i prvu vjersku krizu u obliku pobune protiv dogmi, Boga i društvenih konvencija.

Kad je protjeran i iz senjske gimnazije, prelazi u Zagreb, sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama pa je kažnjen na tri mjeseca zatvora.

Piše već kao dječak, a njegov zreli rad počinje 1905. pjesničkim zbirkama Psovka i Ištipana hartija te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a završava samo nekoliko godina poslije romanom Isušena kaljuža.

Polić se iskušao u svim književnim vrstama, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta - antipjesme, antidrame i antiromane.

Verizam njegova izraza šokantan je u ono vrijeme, a socijalni, antiklerikalni i anarhistični bunt teško je razumjeti. Zato je Polić usamljen i neshvaćen. Njegov nemirni duh odvodi ga u putujuće glumce, ali se ubrzo zasitio pozornice i otišao u trgovačke putnike te na kraju postao novinar.

Oboljevši od upale pluća, odlazi 1906. u Veneciju, a 1910. putuje u Španjolsku i već iste godine umire u Barceloni 19. kolovoza.

http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/

PRELUDIJ

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju - moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

PJESMA NAD PJESMAMA

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti
prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos božanstvo naše,
a duše naša žrtva.
Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete - o nezakonska ženo moja i
nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.
Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.
Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.
Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova -
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.
Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!