AUGUSTIN TIN UJEVIĆ
Rođen: 5. srpnja 1891. u Vrgorcu
Umro: 12. studenoga 1955. u Zagrebu
Djetinjstvo je proveo u Vrgorcu, Imotskom i Makarskoj, a u Splitu je s odličnim uspjehom maturirao 1909. Iste godine Ujević se upisuje na Filozofski fakultet u Zagrebu, zatim prelazi u Beograd, a već početkom studenoga stiže u Pariz.
Uklopivši se u matoševski obojenu struju kasne hrvatske moderne, Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova.
Razvojna linija njegova pjesništva teče zatim do godine 1920. kada se predstavlja Lelekom sebra. U toj prvoj zbirci savršenim sonetima Tin je izrazio produhovljenu ljubav izabranoj, idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj - od glorifikacije, kad je naziva kraljicom, do prokletstva, kad je izjednačuje s hijenom.
Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najuzbudljivija i najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe. Težnja za apsolutnim preobražava se stoga od traženja apsolutnog u svijetu do pjesnikova zahtjeva koji od sebe traži da bude savršen, a kako je to nemoguće, osjeća grizodušje, osjeća se grješnim pa jeca:
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik...
Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932. i Ojađeno zvono godinu dana poslije.
Završna pjesnikova faza Žedan kamen na studencu, 1955., očito pokazuje smirivanje pjesnika, u biti punog strasti i prosvjeda, njegovo pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.
Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939.
Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika. Po svemu što je napisao Ujević je najbolji čarobnjak hrvatskog jezika, jedinstveni sintetičar modernog i klasičnog u poeziji, skeptik koji je u svakoj zabludi nalazio istinu i u svakoj istini zabludu.
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
bglavac
irida
