BUDIMO HUMANI I KOMUNICIRAJMO SRCEM
|
Ljudski problemi često nastanu iz jednostavnog razloga - neki ljudi ne uspiju uspostaviti kontakt s drugima. Možemo primati poruke s Mjeseca i poslati svemirske sonde na Mars, ali uviđamo da nam je sve teže komunicirati s mislima i srcima onih koje volimo.
Kada ste se zadnji put šetali sa svojom ženom i stavili ruku oko njezinog ramena? Jeste li se ikad na podu dnevnog boravka ili krevetu hrvali sa svojom djecom? Istraživanja su pokazala da je vjerojatno najdjelotvorniji od svih kanala komunikacije: univerzalan, ali nažalost zanemaren jezik dodira. Otac u prolazu nježno raskuštra kosu svog sina i u toj nenametljivoj gesti izrazi beskrajni ponos i veselje.
Nažalost, već odavno uvjerili smo sebe da ima nečeg, slabog, sumnjivog ili pogrešnog u fizičkom pokazivanju sklonosti, ljubavi i privrženosti. Novorođenče koje majka često dodiruje i nježno gladi ima daleko veće šanse da kasnije bude emocionalno stabilnije.
Ista je stvar i s nedonoščadi. Takve prerano rođene bebe posebno su sklone emocionalnim poteškoćama kasnije u životu. Mnoge bolnice u svijetu imaju rigorozne propise po kojima se nedonošče potpuno izolira od majke i čime se onemogućuje majčina potreba da drži i miluje svoju bebu.
Među liječnicima sve više jača saznanje da treba preispitati praksu na odjelima za novorođenčad, da bi se uskladile potrebe i majki i beba. Bebe koje su imale češće fizičke kontakte sa svojim majkama razvijale su se brže i zdravije.
Bliskost, nježnost, dodir, tako često nedostaju u životima ljudi koji trebaju pomoć. Sjećam se susreta s jednim sucem koji uglavnom vodi slučajeve mladenačke delikvencije. On mi je kazao da je stotine takvih mladih prijestupnika i njihovih roditelja prošlo ispred njegovog stola, ali da nikad nije doživio da je neki roditelj stavio zaštitničku ruku na rame svog djeteta. Upravo ta ruka bi pokazala da ga voli i pored toga što je skrivio. Ta bi ruka govorila: »Ne boj se. Brinem se za tebe. Tu sam da te zaštitim«.
Dodir učitelja apsolutna je potreba mlađim učenicima jer je učenje moguće samo u atmosferi topline i sigurnosti.
Dodir ima čarobnu moć, on može izraziti ljubav i olakšati bol. On pruža ljudima svoju humanost.
Kada ste se zadnji put šetali sa svojom ženom i stavili ruku oko njezinog ramena? Jeste li se ikad na podu dnevnog boravka ili krevetu hrvali sa svojom djecom? Istraživanja su pokazala da je vjerojatno najdjelotvorniji od svih kanala komunikacije: univerzalan, ali nažalost zanemaren jezik dodira. Otac u prolazu nježno raskuštra kosu svog sina i u toj nenametljivoj gesti izrazi beskrajni ponos i veselje.
Nažalost, već odavno uvjerili smo sebe da ima nečeg, slabog, sumnjivog ili pogrešnog u fizičkom pokazivanju sklonosti, ljubavi i privrženosti. Novorođenče koje majka često dodiruje i nježno gladi ima daleko veće šanse da kasnije bude emocionalno stabilnije.
Ista je stvar i s nedonoščadi. Takve prerano rođene bebe posebno su sklone emocionalnim poteškoćama kasnije u životu. Mnoge bolnice u svijetu imaju rigorozne propise po kojima se nedonošče potpuno izolira od majke i čime se onemogućuje majčina potreba da drži i miluje svoju bebu.
Među liječnicima sve više jača saznanje da treba preispitati praksu na odjelima za novorođenčad, da bi se uskladile potrebe i majki i beba. Bebe koje su imale češće fizičke kontakte sa svojim majkama razvijale su se brže i zdravije.
Bliskost, nježnost, dodir, tako često nedostaju u životima ljudi koji trebaju pomoć. Sjećam se susreta s jednim sucem koji uglavnom vodi slučajeve mladenačke delikvencije. On mi je kazao da je stotine takvih mladih prijestupnika i njihovih roditelja prošlo ispred njegovog stola, ali da nikad nije doživio da je neki roditelj stavio zaštitničku ruku na rame svog djeteta. Upravo ta ruka bi pokazala da ga voli i pored toga što je skrivio. Ta bi ruka govorila: »Ne boj se. Brinem se za tebe. Tu sam da te zaštitim«.
Dodir učitelja apsolutna je potreba mlađim učenicima jer je učenje moguće samo u atmosferi topline i sigurnosti.
Dodir ima čarobnu moć, on može izraziti ljubav i olakšati bol. On pruža ljudima svoju humanost.
Dr. Ivo BELAN